Postoje košići, košici, ćešćelice, sepeti i svaki od njih ima svoju “strogu” namjenu – podučava nas Nikša Turčinović, jedini Župljanin za kojega znamo da od pruća vrbe plete košiće. I domižane. I jese za sušenje smokava. A ponešto od toga i znam, jer se neke stvari “povuku” iz obiteljskog korijena. Duplog, župskog.
U košićima su mlade nosile prćiju iz obiteljskog doma, u košicima se donosila verdura iz baštine, u ćešćelicama je bilo mjesto za kruh ili neke sitnije namirnice, a u sepetima se, na tovaru, odnosio urod na placu, za prodaju. Košiće su Župke nosile na glavi, odnoseći u njima ostatke “od prodaje” s place u Gradu, izazivajući i čuđenje i divljenje tom svojoj vještinom. U košićima se nosila i hrana u crkvu na blagoslov, na Uskrsnu nedjelju, pokrivena uštirkanim bijelim rupcem obrubljenim s pomno utijanim picejem na krajevima. Jaja, sol, pinica blagoslov su s kojim je u našemu kraju započinjao svečani uskrsni objed na kojemu se okupljala cijela obitelj. I bit će to opet, jer i ovo će jednom proći.
Košići nose jednu dozu već pomalo zaboravljene romantike i gotovo u potpunosti su ih iz urbanog načina života istisnule plastične vrećice i, na sreću sve upotrebljavanije burse od robe. Gotovo se i ne mogu kupiti nigdje nego po sajmovima i tržnicama, kod nas za feste sv. Vlaha kada stignu zajedno s drvenim igračkama i tovjelicama, sačevima, metlama.
I zato nas je slučajni susret naše redakcijske znatiželjne “lutalice” koja je, šetajući s djecom, naletila na čovjeka koji je brao pruće s vrbe, za izradu košića, ispod izvora Skoračica u Petrači u Župi dubrovačkoj, zainteresirao. Koliko znamo, a koliko je poznato i Nikši Turčinoviću, jedino još jedan čovjek u Dubrovačkom primorju plete košiće.
-Nije mi poznato da se netko od moje bliže obitelji bavio pletenjem košića iako kod mojih Turčinovića ima pruća starog preko 60 godina. Ja sam se time počeo baviti igrom slučaja. Prije nekih dvadesetak godina sam na Šipanu gledao kako jedan tamošnji čovjek plete košiće od lemprike. Mislim da je to bio neki okidač da se u meni probudi volja i želja da i sam to naučim – priča Turčinović.
A, kad se nešto hoće, uvijek se pronađe i načina – nije “luda” ta stara izreka. Nikša Turčinović je jedinu poduku dobio od pok. Nikole Handabake koji mu je pokazao osnove pletenja, sve ostalo je pomalo učio sam.
-Za pletenje košića trebate imati volje i vremena, strpljenja jer je to dosta “pipavo” i zahtijevno. Sama priprema pruća, ali i branje grana, te briga o vrbama, stablima s kojih beremo pruće zahtijeva dosta vremena. Puno je to rada, a nema prevelike koristi. Tu i tamo netko nešto naruči, zadnje sam pleo jednu domižanu i jese za sušenje smokava, ali o nekoj velikoj proizvodnji od koje bi se moglo živjeti, nema ni govora. Osim toga, ja sam zaposlen, a imam i nešto poljoprivrede koja također traži vrijeme – priča nam Turčinović koji je zaposlenik Hrvatskih cesta.
Vrijeme koje je potrebno za pletenje jedne košarice ovisi o njenoj veličini i obliku, ali se u prosjeku radi od oko 5,6 sati. Zasad je više usmjeren na branje pruća i njegovo pospremanje. Pruće nema rok trajanja, ali kad se odluči plesti košaricu, potrebno ga je namakati u vodi između pet i sedam dana, kako bi upilo dovoljno vlage da bi bilo savitljivo i podatno za pletenje.
Autohtonu sortu vrbe koja je rasla u ovom kraju Turčinović je uspio nabaviti prije nekoliko godina, te tako sada ima nekoliko mladih stabala, ali je, kaže, tog drveća sve manje jer je sve manje i vode koja teče u potocima uz koja rastu. Sad je vrijeme za ubrati pruće, “kad su krenuli sokovi”, kako kaže Nikša, te se ono može lakše guliti jer je dovoljno vlage u vegetaciji.
I da, spreman je s nekim podijeliti svoje znanje i iskustvo te već pomalo zaboravljene vještine i umjetnosti. Za koju treba vremena, strpljenja, nadasve volje. Možda netko i pokaže interes, nakon ove prilike da resetiramo živote i promislimo o prioritetima i životnim vrijednostima.
