Kako si “ostao” u kolicima? Kako ste postali ovisnica? Zašto nisi abortirala? Kako postupaš kad netko kaže da su svećenici pedofili? Kada ti je bilo jasno da si homoseksualac? – samo su neka od pitanja koja su srednjoškolci postavili našim sugrađanima, “živim knjigama”.
Edukativno, na momente emotivno, ali nadasve poučno i dobrodošlo – učenici Ekonomsko trgovačke i Pomorsko tehničke škole našli su se “licem u lice” s petero naših sugrađana koji svojim životnim odabirima mogu izazvati, a nerijetko i izazivaju, cijelu buru predrasuda i osuđivanja.
Odlična ideja rođena prije 20 godina u Kopenhagenu provedena je zahvaljujući inicijativi prof. hrvatskog jezika i književnosti Marieli Marković iz Pomorske škole, a kojoj se pridružila kolegica prof. Marija Matana Bazdan sa svojim učenicima iz Ekonomsko trgovačke škole. Dvije kolegice ne spaja samo prosvjetni rad već i pjesništvo. Obje su i pjesnikinje, a ništa drugo poezija nije nego rukopis duše o duši.
Ni najmanje ne čudi da su se osjetile pozvane da sudjeluju u projektu Žive knjižnice koji je izrealiziran u suradnji s Društvom psihologa Dubrovnik i Dubrovačkim knjižnicama u čijim se prostorijama u ogranku Lapad danas poslijepodne sve i odvijalo.
U današnje vrijeme kad se čovjek više nego ikad sudi po markicama na odjeći ili automobilu, broju nekretnina i smještajnih jedinica, ideja da se nađeš ispred čovjeka i da ga možeš pitati sve što te zanima, a zbog čega ga društvo možda drži na nekoj od svojih margina, potrebnija je nego ikad. Tolerancija i empatija potrebnije su nego ikad.
Pet naših sugrađana hrabro je stalo ispred srednjoškolaca spremno ispričati svoje životne priče, svoje sudbine, svoje borbe i tjeskobe. Oni su bili korice različito nazvanih knjiga koje su se pokušale pročitati, ali i razumjeti. Jer, kad upoznaješ čovjeka tek je jedna od njegovih osobina – invaliditet ili ovisnost, roditeljstvo u srednjoj, homoseksualizam ili religioznost.
Živa knjižnica je projekt, metoda ili koncept koji je započeo u Kopenhagenu davne 2003. godine i zbog svoje se učinkovitosti u razbijanju predrasuda i povećanju svjesnosti o potrebi prihvaćanja različitosti, o drugom i drugačijem, proširio diljem Europe.
Ovogodišnja Živa knjižnica nastavak je prošlogodišnjeg projekta “Knjiga uživo”, a projekt je prepoznalo i financijski potpomoglo i Ministarstvo znanosti i obrazovanja u sklopu Preventivnih programa.
Pred početak čitanja “živih knjiga” profesorice su učenicima podijelile “katalog” živih knjiga kako bi odabrali onoga čiju priču žele čuti, a njihov razgovor je bio ograničen na 15 minuta kako bi se što više učenika moglo izmijeniti i porazgovarati o onome što ih je najviše zanimalo. Uzbuđenje nisu krile profesorice, ali ni žive knjige, baš i kao volonteri knjižničari koji su bili zaduženi predstaviti “korice” knjige čiji su sadržaj učenici otkrivali.
Ne sudi knjige po koricama
A na zamišljenim koricama stajali su “naslovi knjiga” koje možete pogledati u nastavku, uz najčešće predrasude koje se vezuju uz ono što predstavljaju.
Onaj tip u kolicima
Predrasude:
„Lijep mladić, baš je tragedija što je u kolicima.“ „Ona je svetica, s njim je iako je on u kolicima.“ „Čuo sam za jednu kliniku u Americi gdje te operiraju i više ti ne trebaju kolica.“
Ovo su samo neke od rečenica koje je svaka osoba s invaliditetom čula bar desetak puta u životu. Najčešće nisu izrečene u lošoj namjeri, no mogu biti izraz neznanja ili nerazumijevanja. Mogu biti plod predrasuda koje se vežu za osobe s invaliditetom, poput one da je čovjek u kolicima nemoćan, da mu je za sve potrebna pomoć, da je njegov život završio s nesrećom koju je doživio, da nema ni ljubavni ni društveni život. S druge strane, osobama s invaliditetom često se nezasluženo dive, svaki njihov uspjeh vrednuju mnogo više nego stvarno zaslužuje, pridaju im osobine koje možda stvarno ne posjeduju (hrabar, pozitivan, inspirativan…).
Iz ropstva u slobodu
Predrasude:
„Jednom ovisnik, uvijek ovisnik“, predrasuda je s kojom se bivši ovisnici često susreću.
Ljudi su često nepovjerljivi prema njihovim odlukama i životu bez droge, teško dobiju pravu drugu priliku za novi život. To je često i razlog zbog kojeg se smatra da se s njima samo gubi vrijeme i trud jer će ionako, prije ili kasnije, posustati. Za ovisnike i bivše ovisnike isto tako često se misli da potječu iz loših obitelji, da su bili zanemareni u obitelji, da su slabići (mislimo da se to nama nikad ne bi moglo dogoditi), ljudi slabog karaktera, skloni rizicima i kriminalu, nepouzdani, lažljivi, razarači obitelji, građani drugog reda, loši prijatelji i loši roditelji. Često su osjećaji koji se vezuje za kontakt s ovisnicima – strah, odbojnost, gadljivost (mislimo da su zapušteni).
S druge strane postoje i „pozitivne predrasude“, kao npr. da su ljudi koji se drogiraju barem slobodni, cool, bezbrižni, uživaju dok mogu, ne zamaraju se glupim životnim pravilima, boli ih briga za sve i svakoga.
Dijete rodilo dijete
Predrasude:
„Lijepa, mlada i glupa”- prva i najčešća predrasuda s kojom se susreću mlade djevojke, odnosno mlade majke koje su djecu odlučile roditi još za vrijeme srednje škole.
Često se vjeruje da takvim i sličnim putevima gaze djeca iz problematičnih obitelji te im takav životni put i „priliči” jer se nije vodila briga o odgoju dok je za to bilo vrijeme. Naravno, od jedne takve cure očekuje se da neće završiti školu jer nije sposobna za daljnji napredak. Također se neće pronaći u ulozi majke jer je ipak premlada i uopće nije svjesna što ju čeka kad beba stigne. Nema više spavanja do podne i razbibrige po cijeli dan i noć, sad treba preuzeti ulogu odrasle, zrele i staložene žene i majke koja uvijek zna što radi. Postavljaju se pitanja poput onih: „Je li ona sve to namjerno napravila?”, „Tko će i kako odgajati to dijete?”, „Što će biti s njom i bebom u budućnosti?”.
Tako pametan i lijep, a pop?!
Predrasude:
Kada se susretnu ili razgovaraju sa svećenikom, većina se ljudi ponaša drukčije. I vjernici i nevjernici uglavnom su malo suzdržani, kao kad na primjer razgovaraju s policajcem. Nekakva je to kombinacija straha i poštovanja. Ovisno o tome kakav je njihov odnos prema religioznom, ljudi često imaju dva ekstremna tipa predrasuda. Jedni svećenika doživljavaju kao sveca, kao da je bolji, pa i mudriji od drugih ljudi, kao da je iznad, neki nadčovjek. Smatraju da ne može pogriješiti, donositi loše odluke i biti jednostavno loš čovjek.
Drugi, s druge strane, svećenika gledaju s gnušanjem, videći u njemu sve ono što im se ne sviđa i što osuđuju u samoj Crkvi pa tako često možemo čuti: „Svećenici su pedofili, homofobi, zatucani, rigidni, ženomrsci.“ ili „Oni ništa ne rade, a strašno su bogati.“
Često se misli da su svećenici upropastili sebi život jer neće imati djevojku, ženu, obitelj i smatra se da onda nemaju prava drugima govoriti o ljubavi i izazovima roditeljstva i života općenito.
Neka to radi u svoja četiri zida
Predrasude:
„Meni ne smeta, samo neka mene ne dira“, i „To nije prirodno“, česte su rečenice koje se izgovaraju kada se razgovara o nekome tko je homoseksualac.
Za muške se homoseksualce vezuju predrasude da je feminiziran, „tetkast“, slab, nemoćan i promiskuitetan, a za žene da su ružne, muškobanjaste, „greze“ i da mrze muškarce. Svakako se misli da nešto s njima nije u redu i da je njihova ljubav prema osobi istog spola neprirodna, da je to bolest koja se može izliječiti ili neka pomodnost koja će proći. Mnogi smatraju da su homoseksualci postali preagresivni u traženju svojih prava (gay prideovi) i da ih nitko ne diskriminira, da oni samo pretjeruju i dramatiziraju. Riječ homoseksualac često se izjednačava s riječi pedofil.
S druge strane, pozitivne predrasude su da su homoseksualci uvijek cool, otvoreni, bez predrasuda, tolerantni, moderni, zabavni, odlično se zabavljaju.
O dojmovima će se sigurno pričati još danima, a za nadati se kako će se ovim dvjema školama dogodine pridružiti još škola i još učenika.
