Među raznovrsnim samoniklim i kultiviranim biljem i cvijećem okolo konavoskih kuća i po njihovim vrtovima svakog lipnja zamirišu bijeli ljiljani, kako nekad tako i danas. Bio je to znak da se približava blagdan jednog od omiljenih konavoskih svetaca, sveti Antun Padovanski kojeg Katolička Crkva štuje 13. lipnja.
Franjevac koji se isticao svojim propovjedničkim darom te apostolskim djelovanjem živio je u 13. stoljeću te su mu danas posvećene brojne crkve, svetišta i oltari.
U likovnim prikazima odjeven je u franjevački habit često držeći dijete Isusa u rukama, a pripadaju mu i osobne oznake poput knjige, križa i procvjetalog ljiljana, simbola kreposti i čistoće. S vremenom se njegov značaj povećavao zbog brojnih čudesa ostvarenih po njegovom zagovoru te je time sveti Antun postao izrazito značajan svetac osobne pučke pobožnosti. U Konavlima, uz Gospu je upravo sveti Antun najznačajniji zagovaratelj te je nemali broj Konavljana zavjetovan ovom svecu.
Kao zavjetni svetac štuje se u cijelim Konavlima, a velika crkveno-pučka svečanost dugovječne tradicije na kojoj se okupljaju vjernici iz cijelih Konavala održava se svake godine na njegov blagdan u franjevačkom samostanu u Pridvorju ili kako su ga nekoć Konavljani zvali u Manastiru. Misa u Svetoga Antuna Podvor nikad se nije propuštala, štoviše dolazak i molitva u njegovo svetište bilo je najbrojnije okupljanje vjernika u Konavlima kroz cijelu godinu. Kao najćudoredniji izraz pučke pobožnosti prakticirao se običaj hodočašćenja prema Manastiru i to tako da bi vjernici već tijekom noći krenuli pješice prema Pridvorju kako bi bili na jutarnjem bogoslužju ili zornici: pamtim ko dijete, prije izlaza sunca bi počela prolazit čejad i to bosi prema Manastiru, iz Donje bande, Cavtata, Uskopja, Gabrila, s Brda… U torbicu nešto za okrjepu, prezuvače za noge, pa pro poja pješke i tamo i amo.
Svete mise održavale su se i još se održavaju tijekom cijelog dana, a crkva sv. Vlaha u Pridvorju na svečev bi dan bila zakićena bijelim ljiljanima i bijelim konavoskim ubručićima. Izloženom i okićenom kipiću svetog Antuna koji je nakon Domovinskog rata zamijenjen velikim kipom vjernici su klanjali i šaptali svoje molitve, molbe i zavjete, odnosno čvrsto bi obećali svecu da će molit, postit, učinit neko dobro djelo, pokoru, hodočastit, a obično se zavjet čini u životnim nevoljama, bolestima i slično. Središnje misno slavlje uključivalo je i procesiju s kipom svetog Antuna, a s obzirom da se svetom Antunu, između ostalog, pripisuje i uloga zaštitnika zdravlja te napose zaštitnika dječjeg zdravlja, kao jedan od najvažnijih obreda tog dana bio je tradicionalni blagoslov djece kojim se od svetog Antuna tražilo da zaštiti svu djecu.
Shodno tome Konavoke su sa sobom u Manastir vodile i najmanju djecu, a naročito bolesnu čvrsto se uzdajući u čudotvorne i posredničke moći svetog Antuna. Nerijetko su se majke, ali i cijele obitelji zavjetovali ne bi li bolesno dijete u familiji ozdravilo, a običaj je bio da fratri zavjetovane bolesne dječake obuku u fratarske mantije, u koje bi dječaci bili obučeni cijelu godinu, pa i duže ako do sljedećeg blagoslova ne bi ozdravili: Moj ćaća je kao mali imao tu neku bolest, razbolio se. I njegova mater je njega zavjetovala sv. Antunu i on je to godinama radio obučen. Dvije ili tri godine nosio je fratarsku halju, bijelu. Svaki dan je nosio, tri godine dana. Od pete, šeste godine do možda osme, devete. A činio je zavjet dok se nije oženio. Brojna su svjedočanstva o fratrićima, kako su zvali zavjetovane dječake, što svjedoči o privrženosti Konavljana svetom Antunu kao osobnom svecu kao i o njihovoj dubokoj vjeri pri poštivanju i izvršavanju zavjeta.
Na zavjet u Pridvorje o Svetome Antunu bila je cjelodnevna svečanost ispunjena pobožnosti, ali i slavljem. Mnogi su od doma donosili hranu kako bi mogli cijeli dan provesti u veselju, a obavezno je bilo i nekoliko stolova za osvježit se, pa bi mladići častili cure i muževi žene, a nezaobilazne su bile i kriješve. Omladina bi se posebno veselila festi jer bila je to prilika za ogledat Konavoke i Konavljane iz cijelih Konavala, pa i iz najudaljenijih sela, a kako omladini i priliči, odvojili bi se te kod Trojice proveli dan u druženju i slavlju pa, kao i svi ostali, zahvaljivali Bogu i svetom Antunu na lijepom danu.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
