Vlaho Bukovac je imao dvije unuke, obje su tragično završile

Bukovac je, osim svojoj umjetnosti, cijeloga života jednako bio privržen i obitelji. Od trenutka kad je upoznao svoju suprugu Jelicu, te se drugog dana 1892. godine njome i oženio, slikanje i obiteljska zajednica, koja se postupno širila, upleteni su u istu mrežu. S Jelicom je dijelio sve, svoja razmišljanja i umjetnički rad, ali i odgoj i brigu oko četvero djece. Ago, Marija, Jelica i Ivanka osjećali su iznimnu privrženost prema roditeljima Jelici i Vlahu koje su idealizirali i iznimno poštovali. Život obitelji Bukovac gotovo je kao predložak za neki ruski roman, isprepleten sretnim i manje sretnim trenucima, a zaključen neočekivano tragičnim krajem.

Od četvero Bukovčeve djece jedino je kćer Jelica, iz svog ne baš sretnog braka, imala dvije kćeri. Međutim, Marija Radosavljević, rođena 1925. godine i Jelica Radosavljević, rođena 1928. godine, svog djeda Vlaha Bukovca nisu uspjele upoznati. Marija se rodila tri godine nakon njegove smrti.

Tako ni pokćerka Aga Bukovca, lady Zorica Glen, iako rođena 1913. godine, nije upoznala velikog slikara jer se njena majka Bosiljka (Lujka) za Aga udala 1923. godine. Lady Zorica Glen, kao posljednja Bukovčeva nasljednica, ostavit će nakon smrti 2003. godine bogatu zbirku od deset Bukovčevih slika, jedne slike Jelice Bukovac te skulpture i medalje Oskara Nemona, tzv. donaciju Glen Kući Bukovac. 

Njen život pošao je sasvim drugim smjerom od nešto mlađih joj rođakinja Marije i Jelice. Sudbine tih djevojaka kao da su udarile posljednji pečat obitelji. Život, smijeh i nada su se ugasili. Kako se Jelica Bukovac još za vrijeme školovanja na praškoj akademiji udala za generala Lazara Radosavljevića, napustila je studij i sa suprugom se preselila u Beograd. Budući da je njegova služba zahtijevala česte selidbe, kćer Marija se rodila u Nišu, a Jelica u Kosovskoj Mitrovici.

Nerazumijevanje i težak bračni život Jelica je napustila 1937. godine te se vratila u Prag kako bi završila započeto školovanje. Kćeri, koje su se školovale u zavodu u Beogradu, posjećivale su je u Pragu. Njihovo rano djetinjstvo obilježeno je putovanjima i obiteljskim druženjima u Cavtatu. Bile su miljenice tete Ivanke i tete Marije, a ljeta su najradije provodile s nonon Jelicom u Cavtatu.

Početkom Drugog svjetskog rata Jelica napušta Prag, ne ponijevši ništa sa sobom, kako bi otišla po djecu u Beograd i odvela ih u Cavtat. Onaj sretni život u obiteljskom gnijezdu dok je još Vlaho Bukovac bio živ, postao je daleka i magličasta prošlost.

None Jelica je teško bolesna i kći se brine o njoj te se, uz brigu o kćerima, ne može posvetiti slikanju. Uskoro će i one stasati za studij, a mlađa Jelica će naslijediti obiteljsku sklonost slikarstvu. Nažalost, njihovi mladi životi prekinut će se naglo i tragično.

Moja kćer Marija je bila novinar i student na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bavila se i sama književnosti i pisala pjesme. Umrla je oduzevši sama sebi život 29. jula 1954. g. razočarana, bolesna i premorena od naših nesredjenih prilika, a Jelica moja druga kćer, apsolvent Akademije primijenjenih umjetnosti u Beogradu preminula je poslije duge i teške bolesti 15. jula 1955. g. S odlaskom svoje djece sam ponovo izgubila oni topli prijateljski i produhovljen život. Stalo sve.

– rezignirano i umorno zapisala je Jelica Bukovac odgovarajući na jedan upitnik Umjetničke galerije u Dubrovniku kojim su 1958. godine prikupljali podatke o umjetnicima za svoj arhiv.

Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja