Na današnji dan, 1. listopada 1991., počeo je napad na Dubrovnik. Bio je to dan koji je promijenio sve i svih. Dan za koji je većina mislila da se Dubrovniku dogodit ne može.
Ratna djelovanja na dubrovačkome ratištu, nakon niza manjih provokacija, počela su već 22. rujna 1991. neprijateljskom minobacačkom vatrom po Đurinićima i Vitaljini u Konavlima, a učestale su bile i pucnjave pješačkim oružjem po Brgatu. Agresorski topnički napadi primorali su obrambene snage u Konavlima da se 26. rujna povuku do Molunta i Pločica.
Zapovjednik 2. OG general Jevrem Cokić 29. rujna šalje na odobrenje Generalštabu prijedlog „direktive” za opći napad na dubrovačko područje. Prema njegovom svjedočenju, sljedećeg dana održan je sastanak u Beogradu, koji je sazvao Savezni sekretar za NO general Veljko Kadijević, na kome je njegov prijedlog usvojen.
Kadijević je vrijeme početka napada na Dubrovnik naredio riječima: ”Odmah, već sutra”.
U zapovijedi za napad Cokić naređuje: „Većim dijelom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”
Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4-5 dana, što potvrđuje da su provoditelji agresije imali točna saznanja o malobrojnosti dubrovačkih branitelja, te kako su priče o „30 hiljada ustaša koje su krenule u napad na Boku” bile smišljene laži namijenjene podizanju ratnog raspoloženja u crnogorskog javnosti. Istodobno Komanda VPS Boka upućuje Kriznom štabu Dubrovnika obavijest o uvođenju pomorske blokade kojom zabranjuje plovidbu izvan crte od rta Bat do rta Pelegrin.
Opći napad započeo je u jutarnjim satima 1. listopada 1991. godine. Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje, te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje. I dok su se pred neusporedivo nadmoćnijim neprijateljem malobrojni branitelji postupno izvlačili, radi izvođenja obrane na užem prostoru, bezobzirno su razarani civilni objekti, a u požarima izazvanima djelovanjem agresora gorjele su tisuće hektara šume. S topovnjače jugo–mornarice 3. listopada zapaljen je nadaleko poznati “Arboretum” u Trstenom.
O težini napada svjedoči činjenica da je samo u prvom tjednu listopada bilo 100 ranjenih i 27 poginulih dubrovačkih branitelja i građana. Neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik. Mobilizacijom i prijemom dragovoljaca u sastav 116. brigade ZNG–a ustrojavaju se i popunjavaju prateće postrojbe. Početkom oružanih sukoba na dubrovačkom području, s pripadnicima Odreda Narodne zaštite i dragovoljcima, bilo je ukupno od 700 do 750 branitelja.
Kada vidimo kakav je bio odnos snaga i raspoloživog naoružanja moramo odati priznanje svima koji su u to vrijeme branili Grad. Puno važnije od broja i oružja bilo je srce i inat.
Autorica teksta: Varina Jurica Turk, Muzej Domovinskog rata Dubrovnik
