Teško je u nekoliko rečenica nabrojiti koje je sve diplomske, specijalističke i znanstvene studije završio i koliko je truda i učenja iza njega. No ono što je svakako dobra vijest je da radi u našoj dubrovačkoj bolnici i da nikada nije i ne pomišlja napustiti Grad, premda primamljivih prilika i poziva ne nedostaje. U mladosti je sanjao kako će postati vojni pilot, no okolnosti su ga usmjerile u potpuno drugom smjeru na otkrivanje specifičnih bolesti, ali i načina i uzroka sumnjivih smrti. Predstavljamo Vam našeg sugrađanina, supruga i oca dvoje djece, doc. dr. sc. Velibora Puzovića, specijalista patologije, a uskoro i sudske medicine.
Rodio se, odrastao te osnovnu i srednju školu završio u Dubrovniku. Na testiranjima za upis na fakultet za vojnog pilota ustanovljeno je da ima „sportsko srce“, pa je razočaran, morao odabrati neko drugo zanimanje. Odlučio je upisati medicinu.
-Trebalo je proći neko vrijeme da shvatim kako je ustvari dobro da nisam prošao testiranja za vojnog pilota jer je to jako opasno i riskantno zanimanje. Medicinu sam odlučio upisati jer sam smatrao da kao liječnik neću nikada morati tražiti posao, jer sam znao da mogu i želim studirati neki zahtjevan i zanimljiv studij, a činjenica je da to zanimanje donosi i dobar status u društvu. Diplomirao sam u roku i vratio se u Dubrovnik, gdje sam u našoj bolnici odradio staž s idejom da ću specijalizirati neku kiruršku struku, po mogućnosti otorinolaringologiju. Uvijek sam se htio vratiti doma i nisam požalio. Tu mi je obitelj, tu su mi prijatelji, more i otoci… Kad uspoređujem život u Dubrovniku i u Zagrebu, Dubrovnik je jedno deset ljestvica poviše što se tiče kvalitete života, barem kad se mene pita.
Život nas uvijek sam nekako izvede na pravi put, pa se Veliboru tako dogodilo i s izborom specijalizacije. Tijekom stažiranja upisao je poslijediplomski znanstveni studij Biologija tumora, koji je bio djelomično organiziran u Dubrovniku, a djelomično i u Splitu, a gdje je upoznao gotovo sve hrvatske patologe.
-Jako mi se svidjela patologija, jer je ona ustvari znanost o bolesti i iznimno bitna medicinska grana kod postavljanja dijagnoze, osobito kad je riječ o tumorima. Uvijek me je zanimalo više i bolje, a posebno sam se našao u tom dijelu dijagnostike koja je usko vezana i uz znanstveni rad. Jedno vrijeme bio sam suradnik Sveučilišta u Dubrovniku, kao asistent na razvojnim radnim mjestima. U biti je to bio pokušaj organiziranja laboratorija za molekularne bioznanosti, koji je u Dubrovniku osnovao Institut Ruđer Bošković. Nažalost uslijed ekonomske krize 2008. i nedostatka financiranja projekt se ugasio. Tad je OB Dubrovnik raspisala natječaj za 15 specijalizacija. Jedini sam se javio za specijalizaciju iz patologije. Kolege koje su me znale sa staža čudile su se što nisam odabrao neku kiruršku granu, ali patologija je već tad postala moj jedini izbor.
Specijalizaciju, koja traje pet godina odradio je u cijelosti na KBC-u Zagreb, a ujedno je u isto vrijeme sudjelovao u istraživanju raka dojke te napisao i obranio doktorat pod vodstvom profesorice Jasminke Jakić Razumović.
-Vratio sam se u Dubrovnik, zaposlen kao specijalist patologije, a onda sam se 2018. javio na natječaj za specijalizaciju iz sudske medicine koji je raspisala naša bolnica. Sad sam trenutno pri kraju te specijalizacije, koju odrađujem većinom na Medicinskom fakultetu u Zagrebu na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku. Tijekom specijalizacije sam završio i dva specijalistička postdiplomska studija, jedan iz patologije, drugi iz sudske medicine. U međuvremenu sam počeo i predavati na preddiplomskom i diplomskom studiju sestrinstva te sam nedavno izabran na mjesto docenta.
Kad se u javnosti govori o patolozima, to se zanimanje uglavnom veže za obdukcije, no to je tek mali dio posla kojim se specijalisti ove grane medicine bave.
-Sve što se odstrani iz ljudskog organizma, bilo kirurškim ili endoskopskim putem, šalje se na patologiju, gdje mi, nakon laboratorijske obrade materijala, postavljamo dijagnozu, odnosno govorimo kliničaru je li riječ o benignom stanju, upalnom procesu ili malignom tumoru. Ako je riječ o malignom tumoru, onda trebamo odrediti sve bitne čimbenike koji upućuju na mogućnost odgovora na specifičnu onkološku terapiju. Osim toga, patolog radi i obdukcije, ali prvenstveno bolničke u kojima je riječ o prirodnoj smrti. Riječ je o osobama koje su preminule u bolnici, a na temelju postojeće medicinske dokumentacije nije jasan uzrok smrti. Danas kad je medicinska dijagnostika iznimno razvijena, takvih slučajeva je malo. U slučaju sumnje na nasilnu smrt, a to su samoubojstva, ubojstva i nesretni slučajevi, obdukciju provodi specijalist sudske medicine.
Pitanja su mi se samo množila u glavi, ali Velibor ne smije pričati o pojedinim slučajevima, ne smije otkrivati detalje koji bi mogli upućivati na određene slučajeve ili identitet osoba.
-Tijelo govori o načinu života. Promjene na organima, npr. ateroskleroza, koja je vodeća bolest današnjice, posljedice su manjim dijelom genetskog naslijeđa, a velikim nezdravog života: loše prehrane, pušenja, nekontroliranog dijabetesa, visokog tlaka i tako dalje. A nije tajna da je upravo začepljenje krvnih žila u srcu i mozgu radi ateroskleroze najčešći uzrok smrti u Hrvatskoj, ali i u drugim zapadnim zemljama.
A što je s koronavirusom? Puno se govori o „smrti od korone“ i „smrti s koronom“. Skeptici tvrde kako ljudi, oni čije se smrti službeno uvode u statistiku žrtava COVID-a, možda i nisu umrli od posljedica baš te bolesti. Prave li se na patologiji OB Dubrovnik obdukcije koje prave razliku?
-Obdukcija ljudi koji su umrli od korone se u pravilu ne rade, osim ako nije riječ o nasilnoj smrti. Iz medicinske dokumentacije umrlih osoba je apsolutno jasno da je smrt nastala posljedično virusnoj infekciji, a virus je napravio teške patološke promjene na plućima u smislu ARDS-a (difuzna ozljeda alveola) ili upale pluća. Takvi bolesnici imaju velikih problema s disanjem, zbog čega završavaju na respiratoru, a nažalost veliki broj njih umire. Kad imamo tako jasnu sliku smrti, sigurno je kako je takav pacijent nije umro s koronom, nego od korone. Postoje situacije kad ljudi umru od posljedica neke druge bolesti, a uz to su imali i koronavirus infekciju, ali takvi pacijenti nisu dio statistike umrlih od posljedica zaraze virusom.
Imali smo i zanimljiv slučaj sumnje na nasilnu smrt te je napravljena obdukcija koja je otkrila da smrt nije nasilna, a pronašli smo promjene na plućima koje su povezive s koronavirusom infekcijom što se potvrdilo i molekularnim analizama.
Kako pregledom tijela ustanovite da postoje elementi nasilne smrti i što se u tom slučaju radi?
-Vanjski pregled mrtvog tijela u pravilu provodi mrtvozornik. Unutar bolnice su mrtvozornici obično patolozi, a izvan bolnice su to educirani zdravstveni djelatnici koje imenuje lokalna vlast, u nas je to Županija. Mrtvozornik donosi odluku može li preminula osoba ići na ukop ili ne. Ako ima bilo kakvih elemenata koji bi ukazivali na nasilnu smrt (ozljede, sumnja na otrovanja i sl.) zove policiju te se u dogovoru s državnim odvjetništvom odlučuje koja će se obdukcija provesti, mrtvozornička ili sudskomedicinska.
U čemu je razlika?
-Sudskomedicinska obdukcija će se provesti kod smrtnog ishoda u kojem postoji sumnja da je smrt prouzročena kaznenim djelom. Uz vanjski i unutarnji pregled mrtvog tijela se u tom slučaju rade i druge analize kao što je npr. toksikološka analiza, a sve kako bi se utvrdilo kako je točno došlo do smrtnog ishoda.
Sudska medicina je ustvari forenzička medicina, a specijalist sudske medicine i vještak prilikom različitih sudskih procesa, kako kaznenih tako i građanskih. Ozljede u nekom sudskom predmetu treba kvalificirati, objasniti o kojoj vrsti ozljede je riječ te koji je mehanizam njihovog nastanka. Specijalist sudske medicine usko surađuje s cijelim timom različitih zanimanja, od policijskih istražitelja do državnog odvjetništva…a kad svatko odradi svoj dio posla zaključuje se što se točno dogodilo. Ne smijem zaboraviti da se sudska medicina također bavi i identifikacijom osoba na osnovu DNA analize. Nažalost, nije rijedak takav oblik identifikacije u Hrvatskoj posebno radi masovnih grobnica koje su nastale tijekom Domovinskog rata, a ključnu ulogu u identifikaciji žrtava je imao upravo Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku MEF-a u Zagrebu.
Kao osoba iz sustava, što mislite da su prednosti, a što nedostatci našeg zdravstvenog sustava?
-Prednost je što je svakom državljaninu Hrvatske dostupna apsolutno cijela medicinsku skrb, koja postoji bilo gdje u razvijenim zemljama. Kad niste jako bolesni i trebate napraviti neke pretrage, pa čekate dva, tri sata, onda ste ljuti na cijeli sustav. Ali pravu kvalitetu našeg sustava najbolje vide ljudi koji su se našli u situaciji životne ugroženosti, a da ne spominjem onkološke bolesnike koji mogu dobiti najbolje i najnovije pametne lijekove koji postoje na svijetu, a koji su izrazito skupi. Kad usporedimo što sve zdravstveni sustav pruža, mi jako malo izdvajamo za zdravstvo i meni je nejasno kako to sve skupa uspijeva funkcionirati. Ministar koji se bavi ovim segmentom svaki se dan sigurno hvata za glavu, jer u startu zna da se troši više nego se može. Sustav financiranja, nedostatak i potplaćenost medicinskih radnika vidim kao najveće probleme našeg sustava. Priča se dosta i o privatizaciji što bi dijelom i moglo riješiti probleme, ali da se mene pita, ne bih išao u tom smjeru. Mislim da je osnova našeg zdravstvenog sustava upravo činjenica da svaki pacijent može dobiti adekvatno liječenje. Ta socijalna komponenta nam je svima bitna i mislim da bi takva trebala i ostati.
Kad govorimo o kvaliteti usluge, nedavno se u našoj bolnici dogodio veliki propust. Čovjek je preminuo i četiri dana ležao na patologiji, a nitko nije obavijestio obitelj. Kako je to moguće?
-Bio sam u Zagrebu dok se to događalo i nisam detaljno upoznat s navedenim slučajem, ali naravno da mislim da je to veliki propust. Nikoga ne opravdavam, ali zdravstveni djelatnici su trenutno radi COVID-19 krize pod velikim pritiskom pa vjerujem da je to i razlog ovakvom propustu.
Zašto?
-Trenutačno je prilično hektično u bolničkom sustavu. Bolnica je podijeljena u dio za COVID bolesnike i dio za ostale bolesnike. Oko bolesnika s koronavirusom puno je posla, osoblje se izmjenjuje, česte su samoizolacije. A u isto vrijeme u ovom regularnom „ne COVID“ dijelu bolnice postoji jednak broj pacijenata kao i prije pandemije. Nije tajna da nam nedostaje i liječnika i medicinskih sestara. Ljudi su pod velikim stresom. Puno je posla i na žalost se događaju i ovakve situacije.
Kad ne radi i ne uči, Velibor vrijeme provodi s obitelji suprugom i dva sina Marojem (8) i Orsatom (3). O svojoj supruzi kaže da mu pruža veliku potporu u profesionalnom životu te da je na njoj ogroman teret, posebno kad je radi posla odsutan iz Dubrovnika. S obitelji živi na Bosanci, a kad stigne igra bridž u dubrovačkom klubu, kojem je nekad bio i predsjednik, a od početka pandemije i zatvaranja, svakodnevno trči u prirodi. Član je i Rotary kluba u čijim humanitarnim akcijama redovito sudjeluje. O odlasku u inozemstvo nije razmišljao, premda je proveo u Švedskoj nekoliko mjeseci na usavršavanju.
-Znam puno mladih specijalista, osobito patologa koji su pošli u Irsku, skandinavske zemlje i druge države EU. Problem su niske plaće, a u Dubrovniku i visoke cijene kvadrata stana. I kad vam onda netko ponudi sve što ovdje nemate, shvatljivo je da ljudi odlaze.
Bio sam u Švedskoj na usavršavanju i vidio sam kako funkcionira njihov zdravstveni sustav, stvarno je divota raditi. Sve klizi, nema zastoja, od liječnika se traži samo stručnost, sve drugo osigurava njihov zdravstveni sustav. Baš zbog porasta onkoloških bolesnika i razvoja novih lijekova i terapija patolozi su jako traženi u razvijenim zemljama, ali ja pristajem na sve nedostatke našeg sustava, zbog velike prednosti u načinu života. Svima koji su pošli, baš to najviše nedostaje.
Mi moramo kao lokalna zajednica poraditi na tome da se mladi ljudi sa završenim specijalizacijama vraćaju doma, da imaju gdje biti, da im se omogući kupnja stana po pristojnoj cijeni. Kad im to omogućimo i kad broj mladih specijalista u našoj bolnici počne rasti to će automatski poboljšati zdravstvenu uslugu te olakšati organizaciju rada.
