Mjesecima je cijelo selo bilo zaokupljeno projektom “jarac”. Radilo se i znojilo, onako, baš momački. I večeras je tajna konačno otkrivena. Doslovno. S posljednjeg rada koji je dovršio neposredno prije nego je preminuo Niko Lučić zvani Umjetnik, tkaninu koja ga je skrivala i prekrivala skinuo je njegov šesnaestogodišnji sin Niko. I ukazala se statua jarca izrađena u aluminiju. Za vjerovati je da će se jednom tražiti simbolika u tome zašto baš jarac stoji na stijeni na početku Mrčeva i da će je možda Mrčevjani tumačiti kako bi ispleli neku priču koja će podilaziti njihovu egu. I zato je dobro da neke priče ostanu zapisane. Radi povijesti jednog malog sela.
Omerta Mrčeva
Već mjesecima na visokoj stijeni postavljenoj na ulazu u selo Mrčevo u Gornjim selima, stoji prekriveno NEŠTO što silno intrigira znatiželju gosta i prolaznika, a o čemu mještani šute kao zaliveni. Oko toga NEČEGA kao da je uspješno stvorena omerta Mrčeva kojom su mještani još jedanput pokazali kako su rijetko složna i vrijedna zajednica koja broji 60-tak stalno naseljenih i oko 110 duša u nekakvoj dnevnoj migraciji.
Večeras je tajna otkrivena. A kad se tajne otkrivaju bude i suza i smijeha. Tako je bilo i ovoga puta.
Šesnaestogodišnji sin prerano i iznenadno preminulog branitelja Nika Lučića kojega su suborci zvali Umjetnik, otkrio je večeras pred mnogobrojnom obitelji, prijateljima i gostima, posljednji rad svog oca, završen malo prije nego je on preminuo lani u prosincu. Bio je to šok za obitelj, ali i sve njegove prijatelje i suborce s kojima je dijelio ratne dane 90-tih.
Iako ga je vrijeme izbrisalo, u njihovoj memoriji i ovjekovječen na fotografiji koja se čuva u Muzeju Domovinskog rata ostaje mural u Lozici, oslikan na neuglednom zidu pokraj ceste, na kojemu je Niko oslikao tigra koji nasrće na tenk ispred zidina Dubrovnika. Bila je to Nikova zahvala Tigrovima za sudjelovanje u deblokadi grada.
Njegovo umijeće i kreativnu crtu koju je nosio u sebi prepoznali su Nikovi suborci nadjenuvši mu nadimak Umjetnik.
Dirljiva gesta sela
Dirljiva gesta postavljanja kipa jarca u prirodnoj veličini, izrađenog od aluminija i teškog preko 200 kilograma, u javnom prostoru, na ulazu u Mrčevo, hommage je čovjeku koji je bio omiljen u svom kraju, čovjeka kojega je krasila ljubav prema Domovini i poštovanje prema rodnom zavičaju.
Da bi se ostvario “projekt” jarca iz Mrčeva, bila je potrebna volja, vrijeme i trud cijelog sela, dobro zaliven znojem. Stijena ogromnih razmjera je s Lučićeve ledine prenesena posebnim kamionom i potom dizalicom spuštena na ulazu u selo, uz rad starih, mladih i najmlađih. Korak dva bio je – postavljanje kipa jarca što je također je iziskivalo angažman cijeloga sela. Pa, dok su stariji i znali zanjorgat pod težinom posla, za djecu je to bila čista zabava.
Zašto jarac?
– Mog pokojnog brata nisu bez razloga zvali Umjetnik, a on je bio fasciniran ovim krajem. Onu skulpturu ispred dubrovačke bolnice, stijenu kao spomen obilježje zahvalnosti svim djelatnicima ratne bolnice, osmislio je i izradio moj brat, zato smo željeli da se ta njegova posljednja skulptura koju je napravio postavi na stijenu. Priča o jarcu je specifična. Teško se u ovim našim krajevima prije živjelo, na škrtoj zemlji, u kršu, ljudi su imali stoku, nije bilo standarda u kojima danas uživamo. I naša je obitelj imala koze i jarca, a kada smo prodali koze, jarac je pobjegao i nismo imali pojma što je s njime bilo. A onda se nakon četiri ili pet godina pojavio iznad Trstenoga, nitko nije znao otkud se i kako pojavio. Kad je to čuo, moj je brat pošao tamo, napravio je fotografiju i započeo s izradom skulpture u prirodnoj veličini, od aluminija. Bio je nešto baš fasciniran s tom pričom o jarcu. U skulpturi ima preko 200 kila. Kad ga je Niko počeo raditi, razmišljali smo ga staviti negdje u sklopu naših kuća, ali kad je Niko preminuo, kao obitelj smo se dogovorili da ga postavimo na javnom mjestu koje može postati i turistička atrakcija ovog kraja – priča nam Ivo Lučić Mindžuha, brat pok. Nika.
U svemu tome je sudjelovalo srdačno i složno cijelo selo, naglašava Lučić.
– Jesmo, u selu smo složni, kažu da je to drugdje nestalo, da su drugdje zavist i đelozija narušili odnose među susjedima. Imamo u selu jednu malu konobicu gdje kartamo, gdje se dobro pokaramo i svega rečemo jedni drugima, ali kad izađemo izvan sela, jedni o drugima imamo samo riječi hvale – opisuje Mindžuha atmosferu sela u kojemu se njihova sloga i vidi u razvoju i stvaranju Mrčeva kao sve poželjnijeg mjesta za život domaćih, te odmora za strance u sve većem broju kuća za ljetovanje.
A, osim toga nije Mrčevo na kraju svijeta. Dobrim cestama brzo se prijeđe nekih 20-tak kilometara od Grada. Ili do Grada.
Dok sve nije bilo dovršeno kako spada i kako su mještani Mrčeva zamislili, jarac je “spavao” pod linculom na stijeni, na ulazu u selo. Čekala se prigodna rasvjeta, baš kao što se i večeras čekao zalaz sunca da dojam bude impresivniji.
I bio je.
Pokoj mu duši uvijek je bio pravi čovjek.
Drago mi je radi sela i svih ljudi .
poviše kreveta imam njegovu sliku, ulje na platnu, poklon za vjenčanje..umjetnik je, kao i svi velikani, bio neshvećen u vremenu kojeg je zivio…počivaj u miru