Iako o privrženosti govorimo u stručnim krugovima još od 50-tih godina prošlog stoljeća, i taj se termin često spominje i u mišljenjima i nalazima stručnjaka kao i u svakodnevnoj komunikaciji s roditeljima, još uvijek nailazimo na pogrešno razumijevanje privrženosti. Primjerice, u nekim nalazima i mišljenjima stručnjaka mentalnog zdravlja nailazimo na tvrdnju da je dijete privrženije jednom ili drugom roditelju, o čemu se zaključuje iz toga za kojim roditeljem dijete više plače kad ga ostavlja u vrtiću ili školi. Dijete ne može biti nekome manje ili više privrženo, nego može biti sigurno i nesigurno privrženo.
Piše: prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander
U prvih nekoliko godina života stvaraju se temelji za djetetov intelektualni i emocionalni razvoj
Sva djeca imaju bazičnu potrebu osjećati se sigurno, voljeno, poštovano, vrijedno ljubavi, prihvaćeno, sposobno. Također trebaju roditelje koji reagiraju na njihov plač i gugutanje, koji uviđaju njihove sposobnosti, koji prihvaćaju njihove osobine, koji brinu da su na sigurnom i da im je udobno, da imaju slobodu i uvjete za kretanje i uvježbavanje novih vještina, sigurne predmete koje mogu gledati, uzimati, istraživati, lupati, vrtjeti…, sigurna mjesta za igru, mogućnost da čuju ljudski govor.
U prvih nekoliko godina života stvaraju se temelji za djetetov emocionalni i intelektualni razvoj. Djeca koja ne dobiju ljubav i njegu vjerojatno će u razvoju kao i u odrasloj dobi imati emocionalne teškoće, te će trebati pomoć odnosno korektivno emocionalno iskustvo kako bi promijenili stil privrženosti.
Način na koji roditelj/skrbnik brine o djetetu ima značajan utjecaj na razvoj djeteta. Mnoge biološki određene osobine djeteta iskazivat će se ovisno o nizu događaja iz djetetove okoline, pa tako na dijete djeluju i priroda i odgoj zajedno.
Prva emocionalna privrženost osnova je za sve kasnije odnose s ljudima
Djeci je najvažnije da se u prvoj godini života vežu za barem jednu odraslu osobu koja im osigurava ljubav i brigu. Ova prva emocionalna privrženost osnova je za sve kasnije odnose s ljudima. Tako na primjer, neka istraživanja upućuju na to da su kasnija iskustva jednako važna u oblikovanju djetetove ličnosti, te da vršnjaci a ne roditelji imaju veći utjecaj. No iako su odnosi s vršnjacima važni, oni se grade na temelju odnosa koje je dijete izgradilo s roditeljima. Djeca koja nisu imala brižne i njegujuće odrasle skrbnike koji su se adekvatno brinuli o njima, imaju problema kako sa stvaranjem prijateljstava, tako i s razrješavanjem teškoća i sukoba.
Već u dobi od 6 mjeseci dijete s lica primarnog skrbnika (najčešće je to majka, ali mogu to biti i otac, baka, djed, udomitelj, posvojitelj, teta…) čita koja su njegova emocionalna stanja prihvatljiva za druge ljude, a koja nisu. Skrbnikovi strahovi, želje, osjećaji srama i njegove fantazije oblikuju koje će se aspekti djetetove ličnosti poticati i razvijati, a koji će se potiskivati i nestati.
Skrbnik koji odobrava i potiče samo određeni dio djetetovog unutarnjeg života, koji vrednuje samo npr. njegovu pobuđenost, angažman i aktiviranost, a ne i pasivnost, ili koja obraća pažnju na dijete samo kad se ono osjeća loše, a ne i kad se osjeća dobro, šalje djetetu poruku koji dio sebe ono „treba“ pokazivati ili skrivati u međuljudskim odnosima. Svojim ponašanjem i reakcijama skrbnik djetetu također pokazuje da ga razumije ili ne razumije te je li sigurno da ono svoje osjećaje dijeli s drugima. Usklađenost skrbnika i djeteta tj. stupanj u kojem skrbnik zadovoljava dječje potrebe smatra se temeljem psihološkog razvoja djeteta i utječe na vrstu privrženosti koju dijete razvija prema skrbniku.
Sigurna privrženost u djetinjstvu – sretnija odrasla osoba
Privrženost je specifični tip socio-emocionalne veze između djeteta i skrbnika, najčešće majke, koja nastaje tijekom prve godine djetetovog života, pri čemu je presudna kvaliteta brige o djetetu i dosljedno odgovaranje na djetetove potrebe. Postoje dva osnovna tipa privrženosti, koji se mogu razviti između djeteta i skrbnika: sigurna privrženost i nesigurna privrženost.
Ako je skrbnik usklađen s dojenčetom i psihološki dostupan, adekvatno reagira na djetetove signale i potrebe, posebno u stresnim situacijama, to djetetu omogućuje sigurnu bazu na kojoj ono stvara sliku o sebi i svijetu oko sebe, kao i vlastite načine sučeljavanja sa stresom.
Kvalitetna briga skrbnika omogućuje djetetu stvaranje pozitivne slike o sebi, i dijete sebe doživljava vrijednim da bude voljeno i prihvaća sebe, a druge ljude doživljava kao osobe koje će biti dostupne kad su mu potrebne i s kojima može biti blisko.
Ova djeca razvijaju sigurnu privrženost prema skrbniku, ona su sigurna u njegovu ljubav, te na odvajanje od majke/skrbnika reagiraju s manje straha, pokazuju više istraživačkih ponašanja, bolje rješavaju probleme, i kasnije imaju bolje vršnjačke odnose. Pokazuju više entuzijazma, emocija i upornosti, što sve rezultira kvalitetnim i bliskim međuljudskim odnosima i u odrasloj dobi.
Odrasli koji su formirali sigurnu privrženost u djetinjstvu imaju veću vjerojatnost da budu sretniji u vezama, doživljavaju svoje partnere kao dobre i povjerljive prijatelje, prihvaćaju ih unatoč njihovim manama i njihove veze duže traju.
Nesigurna privrženost u djetinjstvu, strah od intimnosti u odrasloj dobi
Nesigurna privrženost ima dva oblika, izbjegavajuću i anksioznu. Izbjegavajuća privrženost kod djeteta je rezultat ranih iskustava sa skrbnikom koji ne odgovara na potrebe djetete koje traži njigovu blizinu te mu je psihološki nedostupan. Ti skrbnici mogu govoriti o svojoj bebi toplim riječima, biti partner u igri, biti marljivi što se tiče hranjenja i spavanja, ali kad dijete pokazuje potrebu za fizičkom i emocionalnom bliskošću to za njih postaje ugrožavajuće jer su se možda i sami osjećali odbačenima u djetinjstvu, pa su zapravo ti skrbnici djeci psihološki nedostupni.
Takva djeca pokazuju malo ili nimalo opreznosti pred strancima, i postanu uznemirena samo kad ostanu sama. Pokazuju manjak suradnje, istraživačkog ponašanja i empatije, imaju lošije odnose s vršnjacima, izbjegavaju bliskije emocionalne veze, smatraju da emocije nisu važne. To je nastalo kao rezultat toga što su počeli očekivati odbacivanje majke/skrbnika u stresnim situacijama.
Ova obrana od bliskosti zapravo je prilagodba kojom se štite kako ne bi bili ponovno povrijeđeni i odbačeni. U odrasloj dobi u većem su riziku od sigurno privrženih da i dalje izbjegavaju bliske emocionalne veze, osjećaju strah od intimnosti i nelagodu kad su s drugima, nemaju povjerenja u druge ljude, ne vjeruju da će im drugi pomoći kad imaju problema, mogu misliti da je potrebno dokazivati se vanjskim mjerilima da bi bili vrijedni kao osobe. Mogu razvijati tzv. kompulzivnu samodostatnost, kada se pouzdaju samo u sebe i vlastite mogućnosti uz ideju da njima nitko ne treba.
Anksiozno privrženo dijete, lako zaljubljiv odrasli ovisan o partneru
Anksiozna privrženost nastaje kao rezultat majčinog/skrbnikovog ponašanja u kojem ona ponekad odgovara na djetetove potrebe za blizinom i dostupna je, a ponekad je nedostupna i kažnjavajuća. Ta djeca zbog toga doživljavaju majku/skrbnika kao nedoslijednog i nesigurnog, povremeno podržavajućega, povremeno nepodržavajućeg, što dovodi do toga da postaju nesigurna i bojažljiva a kasnije sve odrasle figure doživljavaju kao nepouzdane. Kao posljedica dječje samopouzdanje i samopoštovanje kao i motivacija za istraživanjem okolina ovisit će o podršci i odobravanju skrbnika.
Ova ovisnost o drugima otežava razvoj adekvatnih emocionalnih veza te može dovesti do emocionalne nestabilnosti i veće osjetljivosti na stres.
Anksiozno privrženi odrasli lako se zaljubljuju, postaju ovisni o partneru, stalno traže partnerovo odobravanje za svoje postupke te se boje da će biti ostavljeni. Mogu misliti da drugima nije toliko stalo do veze ili prijateljstva koliko je stalo njima.
Transgeneracijski transfer privrženosti
Privrženost između roditelja i djece također je osnova za kasniji razvoj privrženosti s vlastitom djecom. U 70% slučajeva je stabilna, tako da djetetov odnos s roditeljima snažno utječe na to i kako će kasnije kad odraste biti roditelj. Odnos roditelja prema djetetu ima svoje korijene u njihovom ranom djetinjstvu. Stoga je važno da roditelji budu svjesni uloge vlastite povijesti tj. uloge djeteta koje su nekad bili u sadašnjoj roditeljskoj ulozi.
Roditelji koji imaju dugu povijest neprihvaćanja i neuvažavanja od strane svoje majke i/ili oca odnosno skrbnika, vrlo teško stvaraju odnose povjerenja s drugim ljudima. Oni su odrasli znajući da njihove potrebe neće biti zadovoljene, da će ih njima važne osobe odbaciti, prema njima se ponašati neprijateljski ili im biti emocionalno nedostupni.
Sebe mogu doživljavati kao nepotpune, bezvrijedne ili nesposobne, tj. mogu misliti da je potrebno dokazivati se vanjskim mjerilima, uspjesima, izgledom, postignućem, da bi bili vrijedni kao osobe.
Kakvi su sigurni, empatični i brižni odnosi?
U sigurnim, empatičnim i brižnim odnosima djeca uče o bliskosti i suosjećanju, pokazivanju osjećaja, prepoznavanju vlastitih želja i potreba te razvijanju odnosa s vršnjacima i odraslima. Emotivni ton i suptilne interakcije u odnosu ključne su za to što smo i što učimo.
Stoga djeci nikad ne možemo dati previše ljubavi, jer sve što činimo ostaje duboko zapisano u dječjem mozgu i ono će po tome uvelike definirati svijet i ljude koji ga okružuju.
Također postoji i dezorganizirana privrženost koja se najčešće razvija kod zlostavljane i traumatizirane djece koja pokazuju neke elemente od svih oblika privrženosti.
Važno je također naglasiti da se posljednjih desetljeća za razliku od vremena kad je privrženost tek otkrivena, ne govori više samo o privrženosti prema jednoj primarnoj figuri privrženosti nego se smatra da je privrženost dvojna: znači postoje dvije različite no jednako važne uloge majke i oca. Majka pruža ljubav i sigurnost, a otac uzbuđenje i zaigranost, a oboje je jednako važno za zdrav psihološki razvoj djeteta.
Za kojim roditeljem dijete više plače?
Važno je znati da ukoliko dijete mjesecima i tjednima plače za jednim roditeljem kad ga ovaj ostavlja u vrtiću, a za drugim roditeljem kad ga ostavi ne plače, to ne znači da je dijete više privrženo onom roditelju za kojim plače, nego da mu je anksiozno privrženo, odnosno da nije sigurno da će mu taj roditelj biti emocionalno i fizički dostupan kad će ga trebati.
Sigurno privrženo dijete može na početku u periodu adaptacije na vrtić plakati za roditeljem, ali to neće dugo trajati, jer ima osjećaj sigurnosti i povjerenja u odnosu s tim roditeljem.
Izbjegavajuće privrženo dijete će bez problema ostati u vrtiću, jer nije razvilo emocionalnu bliskost s roditeljima. Ono ne pokazuje opreznost pred strancima i postaje uznemireno samo kad je samo. I tako ne pokazuju bliskost s roditeljima.
Procjena privrženosti kod odlučivanja o skrbi
Dakle, svako dijete je privrženo (i svi sisavci razviju privrženost jer im je evolucijski potrebna za fizičko i emocionalno preživljavanje). Djeca su privržena i zanemarujućim i zlostavljajućim roditeljima, dezorganizirano ili nesigurno, kako bi preživjela.
Posebno danas kad je veliki broj razvoda i borbe za skrb, stručnjaci moraju paziti kako će procjenjivati privrženost kako ne bi pogrešnom procjenom da je dijete privrženije jednom roditelju doveli do pogrešnih odluka o skrbništvu.
Evo primjera: radila sam s 4,5 godišnjim djetetom rastavljenih roditelja koje je neutješno plakalo za ocem kad bi ga on ostavljao u vrtiću, a od majke se odvajao bez problema. Ovi roditelji su imali dva nalaza u kojima je pisalo da je dijete privrženije ocu jer da plače za njim kad ga on ostavlja u vrtiću, i to je dovelo do pogrešne preporuke da dijete živi s ocem.
U situaciji kad su roditelji bili zajedno s djetetom u mojoj ordinaciji dijete se naslanjalo na oca, a odmicalo se od majke, i govorilo je majci „Ne volim te, neću živjeti kod tebe, nikad nisi brinula o meni, samo si kupovala sebi haljine i šminkala se.“
Majka je na to reagirala vrlo primjereno, ignorirala je ružne riječi koje je dijete govorilo i pitala ga; „Sjećaš li se kad smo igrali Čovječe ne ljuti se“ pa si ti pobijedio?“ Djetetu su prvo zasjajile okice od veselja jer se sjetio te igre, ali se brzo sjetio da se toga ne smije sjetiti pred ocem, i odgovorio je majci: „Nismo se nikada igrali, samo si me tukla“. (što nije bila istina)
Zamoljen da izađe van i ostavi majku s djetetom u ordinaciji, otac je za sobom ostavio poluotvorena vrata kako bi iz hodnika mogao čuti što se događa u ordinaciji, a dijete je počelo plakati cijelo vrijeme pojačavajući ton kako bi bio siguran da ga otac čuje kako on za njim plače.
Jasno je u ovom primjeru u čiju je ljubav dijete sigurno – tom se roditelju usudi govoriti i ružne riječi, znajući da će mu taj roditelj, u ovom slučaju majka, i dalje biti emocionalno dostupan, dok ljubav drugog roditelja (u ovom slučaju oca) dijete „zarađuje“ plakanjem za njim.
