Dobro nam došlo, proljeće! Uh, kako te volimo!
Često se vozim od Mokošice do Župe, magistralom ili preko Šumeta, i likujem kakav spektakularni „commute“ imam, kako smo božanstveno blagoslovljeni lokacijom, klimom i prirodom. Nikad mi ne dosadi ta vožnja, uvijek je različita i puna ljepote.
Osobito je zanosna u proljeće, kad kamene stijene živnu kao originalni „vertikalni vrtovi“ trenutno tako popularni u dizajnerskim krugovima.
Blaženstvo kvare samo iskipane hrpe građevinskog otpada svako toliko. (Imamo li mi uopće legalno mjesto za odvoz svog tog silnog građevinskog otpada…._!?) No, to je tema za neku drugu kolumnu, danas sam na proljetnom blaženstvu.
Zapela mi je tako jutros za oko reportaža na DuNetu o pošumljavanju na Žarkovici u suradnji djece osnovnih škola i vodstva Gradske uprave. Baš lijepo da je to opet krenulo. Sjećam se tih akcija čak i ja koja nemam puno sjećanja iz osnovne škole.
Želim da budemo taj grad u kojem djeca znaju svoja brda i gdje raste „njihovo stablo“. Moje je negdje ispod žičare ja mislim.
Jedino što smo mi onda sadili borove… Uh. Nismo tad znali bolje.
Jučer su sadili hrastove, borove i čemprese. Nadam se da ćemo u nekom momentu prestati saditi borove. Mislim da je logika da će bor brže narasti i dati hrastu priliku da se razvije ispod.
Ali bor je drski nametnik, otimač, šumski „bully“, uljez, infiltrirani neprijatelj, artiljerija šumskog požara. I ništa se s njime ne može, drvo puno smole, piknik ispod njega ljepljiv i bockav, ni zagrlit ga ne možeš, hrapav i pun smolastih mosura…bah!
Sade ga jer preživljava na kamenu, tamo gdje ništa drugo ne može. Ali on, nažalost, onda stvara ispod zemlju na kojoj samo on može živjeti.
U reportaži djeca s malim kanticama zemlje traže gdje uopće mogu naći dovoljno dubine da zabodu sadnicu.
Pitam se odmah – kad bismo kompostirali sav biootpad ovoga grada i njega koristili u obnavljanju dolova dovoljno dubokih za rast stabala, koliko bi nam trebalo da na Srđu obnovimo hrastove?
Odavno vidim Srđ kao to čarobno mjesto u kojem odrastamo kao grad. Mjesto gdje počinjemo biti dorasli mudrosti svojih predaka i dobrostanju koje nam je tu dano. Ovakav grad ima dužnost biti inovativan i napredan.
Zamišljam gore taj dio grada u kojem je rekreacija, ljepota, stvaranje i druženje, staze kroz pravu šumu hrastova, cvjetne livade i koncertne dvorane, platforme za vanjske koncerte i vježbanje, sportski kompleks s krovom na otvaranje, second-hand dvorište u kojem umjetnici i kreativni umirovljeni meštri prenamjenjuju stare strojeve u lampe i stolove, staru odjeću u lutke i kulise za predstave. Vidim i eksperimentalne vrtove, geodezijske kupole, skupljanje kišnice, umjetna jezerca i fontane…
Zamišljate li vi nekad jedan takav grad na jednom ovakvom mjestu? Nekako mi se čini da takav grad ovdje pripada i da je naše da budemo kustosi takvoga grada. Treba naravno zavrnuti rukave, svatko svoj dio. Ali bitno je da svi najprije vidmo tu viziju u svojoj glavi i da nam je važna.
Pošumljavanje bivšeg svratišta za pse je dobar početak. Možda će netko od tih klinaca svoju prvu utakmicu ili predstavu igrati baš gore.
