Prošli tjedan sam za jednu radionicu u Elixiru imala gošću iz Belgije koja je htjela kupiti cipele i neku lijepu haljinu dok je tu. Prošetale smo po Gradu, bezuspješno tražeći butige koje više ne postoje.
Bila je iznenađena, s obzirom da je topli mediteranski zrak ispunjen mirisom cvijeta naranče naprosto zahtijevao novu seksi haljinu i cipelice. Ranije tog dana, pod dojmom hladnog i tmurnog belgijskog jutra, spakirala je za vikend samo praktične slojeve za putovanje s malom torbom.
Sigurno nije jedina koja je ovih sunčanih ranoproljetnih dana poželjela da je neka umješna prodavačica obuče od glave do pete u novo proljetno izdanje kakvo nikad ne bi kupila u svom sivom i pragmatičnom sjevernjačkom gradu.
Par dana kasnije sam se našla u Splitu s drugom prijateljicom. Upalo nam je u oko koliko je drugačiji od Dubrovnika. Jest on nekako sirov i grez, ali je autentičan i strastveno ponosan na sebe i svoj duh.
Provele smo tako tri sata u samo jednoj ulici, inspirirane malim butigama s unikatnim stvarima kakve ne možete naći ni u jednom trgovačkom centru na svijetu. Ušle smo u pet „dućana“ od kojih je svaki vrvio energijom, jedinstvenim stilom i ponosom na svoju robu, na ono što su, plivajući suprotno struji monokromatske masovne mode, pronašli i posložili kao svoju priču.
Bio je to doživljaj nekog drugog vremena i prostora u kojem nema „big box“ trgovina i jeftine robe globalnih brendova masovne potrošnje. Obuzela nas je neka dječja radost iz onih dana kad je shopping u nekom stranom gradu bio događaj sezone.
U zaključku može samo kratko stajati da smo pozamašno podržale ekonomiju grada Splita… A 24hr parking karta na ulici koštala je 12€.
Na putu doma pomalo tužno smo se osvrnule na ovo iskustvo iz perspektive žiteljica grada koji je dozvolio da se taj štih izgubi i gdje je shopping sve samo ne inspiracija. Promislile smo na gradske izloge iz kojih se vani beskrajno prelijevaju svugdje isti kineski suveniri bez duše. Ili iz njih natrag bleje bankomati, kao najezda nekih robota programiranih da sve pogase i zaguše u tupilo pohlepe i komercijalizacije.
I mi smo prije imali umješne trgovkinje s izvrsnim osjećajem za profitabilnost i stil, gdje su nestale? Neke su zapravo još tu, ali su njihove šarene police zabijene u fluorescentne hodnike zastarjelih trgovačkih centara.
Zašto je iz grada koji je uvijek bio okupljalište mondenog svijeta nestala svaka trgovina unikatnog stila (osim naravno čarobne Marije u Dominikanaca koja većini ipak služi više kao galerija mod(er)ne umjetnosti nego kao butiga od robe)?
Opasno je to kad netko prestane živjeti za sebe, svoj gusti, i „iznutra“, te ostane u potpunosti okrenut prema vani, orijentiran isključivo na potvrdu svoje vrijednosti kroz tuđe odabire, kao što su u ovom slučaju dolasci, noćenja, recenzije i zauzeti stolovi u restoranima.
Sam sebe pretvori u jeftinu potrošnu robu, baš kao što je ona brza moda iz „big box“ trgovina. Duša tad polako otupi i odumre, ostane samo tijelo koje treba sve jači doping da nastavi „gurati“.
Split to nekako nije dozvolio. On i dalje odaje „vibru“ da je to grad za građane, gosti su dobrodošli ali osjećaju da su došli negdje u goste i znaju svoje mjesto. Tad je i njima ljepše.
Što bi ste vi voljeli da još ima u Gradu? Ili još bolje, što biste voljeli da možete raditi u tom gradu…? Mislim da u tom grmu leži zec kojeg moramo zgrabiti za uši dok je još na vrijeme…
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.