Obožavam blagdane tu kod nas. Tako sam zahvalna što sam baš ovdje zadnjih nekoliko prosinaca, dok se ostatak svijeta polako raspada na proste faktore.
Nekako sam ponosna što smo ovdje ipak uspjeli održati tradicionalni obiteljski i društveni aspekt blagdana iznad onog komercijalnog i što na Badnji dan, umjesto u manični shopping, idem u Grad pjevat kolendu s nekoliko tisuća ljudi. Svjesna sam koja je to privilegija i koliko je bitno da ju čuvamo.
A da nije lako, nije…
Uh, ta borba između užurbanog modernog života, potrebe da manje radim i manje trošim, da ostavim u sebi prostora za ono što je uistinu sveto, da živim s više prisutnosti a manje nametnutih obaveza, dok s druge strane vrište te iracionalne potrebe da na stolu bude 7 vrsta keksa i 3 sočna kolača, da u frižideru bude 5 vrsta gotovih domaćih jela i svega narezanog u slučaju da netko dođe, da kuća bude detaljno očišćena, prozračena i okićena, da frizura i „outfit“ budu svježi taj dan, a i da se pođe u svakoga doma kolendat i donese prigodni poklon….
Sama dužina te rečenice je da ti se zamantra.
Što je u svemu tome zapravo bitno…?
Jako je vrijedno to što smo mi ovdje naslijedili. Dragocjeno je, i nosi svoju odgovornost. Kao i svaka nematerijalna baština, nju čine ljudi. A ovo vrijeme jede ljude i sve ljudsko, i gura nam u mozak nove slike kako to „treba biti“ i što je sad važno.
Nisam za to da se tradicija održava pro forma samo zato što postoji. Više sam za to da je koristimo da nas podsjeća na ono što nam je uistinu važno, i da nam pomogne filtrirati lavinu neautentičnih nametnutih potreba.
Meni osobno je važno da smo dobro. Da smo dobro kao ljudi, jedinke, kao zajednica, i kao društvo. I da znamo koliko vrijedi da smo dobro, i da prepoznamo što trebamo dati od sebe da bi opstalo dobro.
Nekad me zbuni i izbaci iz takta što mislim da ja moram dati baš sve i obuzme me osjećaj panike da nisam stigla dovoljno toga. Jasno mi je da ni Božić ne može bez kontribucije svakoga od nas.
No kad malo usporim i podsjetim sebe da nitko ne može sve, da čarolija radi samo ako svatko odradi što mu daje zadovoljstvo, nekako mi je lakše.
Neki daju pjesmu, neki prikle, neki svoju prisutnost, dobru volju i osmjeh, neki iskrenu vjeru u dobro i lijepe želje… neki molitve, neki blagdanski ručak, neki pjat domaćih kolača. Neki lijepo okićene gradske trgove, a neki osvjetljene privatne fasade u mračnim ulicama, neki dobrotvorne akcije, neki savršeno odabran mali poklončić, a neki mirisna zimska pića na kućicama zakuhana s istinskim blagdanskim duhom…
Baš u kontrastu te oprečnosti između panike osobne nedostatnosti, i radosti spontanog obilja kreiranog množinom koja dijeli zajedničke vrijednosti jest blagoslov zajednice koju smo naslijedili.
Želim to zajedništvo nastaviti najviše vrednovati i čuvati u ovom vremenu sve većeg individualizma i materijalizma. A to se najlakše čuva kad dolazi iz svjesnog prepoznavanja što je u svemu tome vrijedno i što svatko od nas osobno može iskreno zavibrirati u taj harmonični akord.
Što Vama u blagdanskim običajima najviše napuni dušu? Koji trenutak vam se prvi ocrta u sjećanjima kad promislite na blagdane?
Želim Vam ove godine baš toga u izobilju, da se tome date nesebično i potpuno.
Nazdravlje Vam svi nadolazeći blagdani, i neka rođenje malog Božića pokrene povratak ljubavi i svjetla u sva ljudska srca.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
