Pred večerašnje otvaranje izložbe MIJO ŠIŠA KONAVLJANIN – USUSRET ZAŠTITI u 19 sati u Zavičajnom muzeju Konavala u Čilipima, donosimo tekst Vlaha Bogišića o njegovom radu i životu koji je sastavni dio kataloga koji prati izložbu.
Otkad su se onomad zatekli u Heladi, na unutrašnjoj granici, u limesu Rima i Bizanta, Konavljani su taj svijet uzeli za postojbinu, pa se i sada u njihovu jeziku za baštinu, okućnicu, kaže domovina: Konavle su tako zasebna, nedjeljiva cjelina, koju se čuva sa strašću od posljedica cijepanja atoma.
Ima, dakle, više od tisuću godina otkad je Porfirogenet tome svijetu dao povijesno ime, uzimajući ga u dostojanstvo osviještenih zajednica, da bi na kraju povijesti Mijo Šiša uzeo taj pojam, Konavljanin, u svoj potpis, uzemljenje u strujnom krugu po kojem je naš mikrokozmos opstao u mraku prošlosti.
Pamćenje konavoskih rodova ide do dubine srednjovjekovnih drvenih dvorova u Zastolju i izvora koji su prije Ljute budili opojnu čežnju, da bi se tim iskonom oduprli Dušanu Silnom, opstali kao osmanlijski sandžak, dubrovačka knežija, sve do krvave Soče na kojoj su pod barjacima odlazećeg svijeta čuvali svoje mjesto kao sudbinu. Bilo je to moguće jer Konavle nisu tek prostor, koliko vrijeme, a vrijeme, povijesno vrijeme, ljudska je sudbina.
Sigurnost kojom se Mijo Šiša kretao tim povijesnim vremenom dolazi iz trenutka u kojem se javio, izašao iz njega, bilježeći slike, ali i pojmove, ritmove i spirale, mirise i spregnute horizonte, boje koje su od tamnih postupno kretale prema svjetlu, kako to već biva s antičkim, biblijskim postavkama. A da je riječ o sigurnoj ruci, ne čita se tek s platna već i prema kronici: još kao dječak je u pridvorskoj osnovnoj školi postavio izložbu koju je, pišu tadašnje novine, došlo vidjeti nekoliko stotina Konavljana. Samome Šiši činilo se da ga njegovo okruženje ne razumije, ali ako je u tome dojmu nečega i bilo, nije riječ o drugome do o strukturi iz koje taj svijet dolazi, o rasporedu koji je obavio svoje stoljetne poslove i, da toga još nije svjestan, iz komina i vinica prelazio na njegove kompozicije, od svatovskog akvarela do čudesne procesije s kojom i doslovno izlaze prema aerodromu i Agrumovoj vinariji kao egzistenciji u kojoj će zajednica povjeriti glasniku da joj govori o postojbini. Makar osobno ljudsko vrijeme Mija Šiše nije bilo dugo, to što se javio u posljednjem trenutku povijesnog vremena svoje zajednice da bi ga mogao svjedočiti dalo je njegovu vremenu apsolutnu dimenziju i prozračnost. Taj je Konavljanin imao sve vrijeme ovoga svijeta.
Mogu li se utoliko Šišini konavoski motivi prispodobiti heraldičkim Podravskim motivima Krste Hegedušića? Da, iako je Hegedušićev eklekticizam akademski, a Šišin intuicijski, zajednička im je ne samo zemlja, koja nije figurativna, a ni konceptualna, koliko semantička, nego i idejni predtekst, socijalni ambijent kao poprište talenta i grča, što je baveći se Hegedušićem za sve nas jednom zauvijek raščistio Krleža. Šiša je, osim toga, u svojoj mediteranskoj paleti negdje između romantičarske meštrije starih i raspjevanog modernističkog spektra, nimalo naivan jer njegove „tematske cjeline i umjetničke vizije odišu sugestivnim realizmom. One nisu izmišljene, autentične su, kao što je autentičan i on sam“ (Antun Karaman).
Koloristički pristup temi „otkriva Šišu kao slikara osebujnog likovnog rukopisa koji na tradiciji starih majstora gradi svoj amalgamski svijet liričnog i epičnog, nestvarnog i zbiljskog, miješajući couleur local s intervencijama nepredvidivog likovnog nerva. Tako potencijalno ‘lokalistička’ slikovnica konavoskog života, bivšega i sadašnjega postaje univerzalna, svima razumljiva slika općeljudskih poslova i dana“ (Luko Paljetak). Sav je Šišin panoptikum u boji, boji u jednini; kada govori o staroj ljubavi koja se grije kod ognjišta ili preciznošću minijaturista pigmentira dolame i lica svojih protagonista, slikar kao da zavrti nijanse u zamišljeno polje odakle zrači modrina, ista ona konavoska modrina, sukno za vjenčanje i pokop.
Prije više od pola stoljeća, na Veliku Gospu 1969., čekao nas je Mijo Šiša u maloj pristupnoj dvorani Kneževa dvora dubrovačke gospocije gdje su se s zidova protezale dikele i kose, otimale mazge i zastajali volovi, sve u treperenju lišća onog stabla s posljednje Šišine slike koja je u daljini čekala da ga prevede u legendu. Konavoske su legende tihe, kao potkolo i amendabogda ispod glasa u zdravici.
Mijo Šiša imao je sluha za daleko i nepoznato, ali i za dodir koji je dječaka ili težaka, svejedno, nevješte igri skrivenih značenja preveo u mitsku, povlaštenu sferu, koju su Konavljani do njega prakticirali u igri, na gumnu. Mijo Šiša bio je Konavljanin i po tome što je presudan komad svoje zemlje čuvao samo za sebe, za svoje.
Sve su njegove slike i naše, ali tih nekoliko od kojih se nije odvajao, koje je zazidao, ogledalo su što ga ne možemo razbiti i kad bismo to htjeli učiniti. Kroz to ogledalo silazimo s njegovih slika natrag u zbilju. Možda si ponekad mi Konavljani, za razliku od Konavoka, pritom nismo lijepi, ali sklad i jest u tome da smo pojedinačni. Kao bijela vila Rade, Šišina sestra s protocrteža, ili brkati, tvrdi slikar Šiša s autoportreta. Šišine su Konavle otvorena zajednica, zavičaj u koji se ulazi, a ne tek dolazi iz njega, Šišin je Konavljanin, kao i on sam, uvijek u jednini.
Vlaho Bogišić
