Viši kustos Dubrovačkih muzeja Ivice Kipre opisao je uskrsne običaje dubrovačkog kraja. Ako ne znate zašto se subota ususret Uskrsu naziva Bijelom, kad se “driješe” zvona ili što je “glorijanje”, pročitajte u nastavku.
Na Veliku subotu, na misi u deset sati, zvona su se razvezivala, „driješila“. Taj se simbolički čin reflektirao u velikom mnoštvu pučkih praksi i vjerovanja. U Konavlima su majke na sam zvuk zvona „Glorije“ svojoj dječici odriješivale povoje te bi ona slobodno mahala nogama. Majke bi ih prihvatile objema rukama ispod pazuha te ih stale premetati po postelji kako bi se što prije odvikla od pelena i prohodala. U Trnovici su vjerovali da će sa razvezivanjem zvona na Gloriju nestati i sva bolest i zlo. Nad unaprijed pripremljenim kadinom s hladnom vodom i cvijećem umivali bi se i zazivali zaštitu riječima – „Sveti Srđu ne daj na me grđu! ili „Sveti Srđu digni s mene rđu!“. Drugdje u Dubrovačkom primorju djevojke su, pored ostalog cvijeća (tratinčica, ljubičica, maslačaka, miholjica, šumarica), kišale najviše crvenoga cvijeća jer su vjerovale da će im od toga lice biti rumenije i ljepše, a starci su se umivali u nadi da će se pomladiti i bolje vidjeti.
Iako prevladava opće mišljenje da se umivanje u cvijeću vrši na Cvijetnicu, nekada je to bila praksa Velike subote.
Svi koji su „glorijali“, to jest postili od Velikog četvrtka do “Glorije” na Veliku subotu, svoj su post tada završavali, a hrana se u „kopicama“, „koficama“, „košićima“ ili „krtolićima“ nosila na blagoslov. Na blagoslov su se nosili „pogačica“ s jajem, „teharica“, pinca ili „fogaca“, jaja, malo soli, bobica, slanić ili druge sočivice, sir, šibice, bočica s vodom. U Konavlima su uz to dodavali i sjeme dudovog svilca, koje se nekada blagoslivljalo na Gospu Luncijatu.
Tijekom subote domaćice su pospremale kuću i čistile ognjište od prljavštine prije nego bi se unijela nova vatra. Vatra, oganj palio se od hrekova loze, najčešće ispred crkve, a svaki domaćin bi donio jednu grančicu zapaljene loze u svoj dom. Od hrane se na Veliku subotu i sutra za Uskrs spremao por (poriluk) s moraćom (komoračem) i zelenom menestrom (kupusom), uz bijele pečenice, svinjsku glavu, plućanice, a ponegdje se kuhala i kokoš.
Nekada u broću, šipkovoj ili jabukovoj kori, jasenovoj ili hrastovoj kori ili pak u lučini, ljuskama od luka. Kasnije, početkom 20. stoljeća, jaja su se mastila u varzilu, boji od crvenog brazilskog drveta, dok se krajem 1. polovice 20. st. počinju koristiti i „kartele“, anilinske boje za tekstil. Pengalo se batik tehnikom uz pomoć vrućeg pčelinjeg voska „batočkom“, „baturačom“ ubodenom u grančicu, travom „skrašnjicom“ ili travom „dijamanat“, „sijerkom“, a pisalo se i crtalo perom i „penicom“.
Motivi su bili „paunovo pero“, „sunašce“, „zvrk“, ptica, cvijet, „klas žito“, „križić“, „grančica“, „zvjezdica“, „pomica“, „na srce“, leptir, „kolo“, „pas“, „grozd“. Jaja koja se nisu pengala, već smo bojala, nazivala su se „kaluđeri“. Kuće koje su bile u koroti kuhana su jaja ostavljala bijelima. Svoja pengana jaja s ljubavnim porukama djevojke su darivale mladićima, a nevjeste svome mužu. U Dubrovačkom primorju je majka nevjeste koja se tu godinu udala morala pripremiti veću količinu penganih jaja koje je njezina kćer djelila svim sudionicima svadbe. Tako je dvanaest penganih jaja darivala kumu, a po šest svakome od svata.
Na sam blagdan, nakon povratka sa uskršnje mise, slijedio je svečani ručak. Na stolu je obično stajala uskrsna pogača, „fogaca“ ili „teharica“. U Dubrovačkom primorju djeca su se darivala s jajima i igrala igre poput, „bidenja“ „biđenja“, iskušavanja čvrstoće jaja zubima, „tucanja“, „valje“, i „na gađanja“. Domaćini i ukućani posjećivali su jedni druge i tom si prigodom čestitali: „Nazdravje ti Uskrs“, „Nazdravje ti Skrsenje i šarena jaja!“
IZVOR: HKM
FOTO: Arhiva
