Slikarstvo i umjetnost bili su suđeni Milici Bravačić kao njena profesija i poziv. Zapisani u kreativni DNK prezimena Bravačić. Odrastanje u Dubrovniku, uz roditelje arhitekte u renesansnom rasponu njihovih interesa, od slikarstva koje je “zatravilo” i majku Veru i oca, do brodogradnje, dizajniranja, skladanja u kojima je Stefan Braco Bravačić briljirao, moralo se preliti u njihove dvije kćeri, Milicu i njenu sestru Maju koju je put odveo u nešto drukčije ali isto kreativne, televizijske vode. Tijekom života radosno su se u nekoliko navrata složile karte da se u istom izlagačkom prostoru nađu Miličini radovi s akvarelima njene mame Vere naslikani u Singapuru gdje je Milica živjela dvadeset godina, kao i s očevim slikama u dubrovačkoj Umjetničkoj galeriji prije nekoliko godina. Milica se vratila u Grad, uredila je atelje u obiteljskoj kući koja se smjestila Između ribnjaka u Lapadu, sa sobom je donijela azijski mir i strpljenje, baš kao što je prije dvadeset godina u Singapur odnijela svoju mediteransku energiju i strast prema stvaranju. U kojemu god dijelu svijeta bila, stalni pratitelj Milice Bravačić je strast prema umjetnosti.
– Da je moje odrastanje bilo neobično, shvatila sam mnogo kasnije, naime, kao dijete sam smatrala da i moji vršnjaci rade prve linoreze sa sedam godina, da otac i majka kombiniraju krpice i prave lutke za kućno kazalište lutaka, da otac svojim rukama pravi komade kućnog namještaja, komponira, pa potom izvodi dječje pjesmice…Naravno, veliki dio onoga što su moji roditelji profesionalno radili tada mi je bio nepoznat, jer su odlazili na posao (neko vrijeme su zajedno radili u projektnom birou ‘Arhitekt’, tada vrlo eminentnom arhitektonskom birou zaduženom za izgradnju većine najistaknutijih građevina u ‘zlatnom’ vremenu javne arhitekture od sredine 60-tih pa do polovice 80-tih godina prošlog vijeka), ali kada bismo svi bili na okupu, rijetko kada je to bio tipičan obiteljski život. Moj svestrani otac diktirao je tempo, gotovo svaki vikend odlazili bismo u poneku avanturu, u bližu i daljnju okolicu Dubrovnika, trudio se da svi skupa rastemo kroz nova saznanja o svijetu oko nas. Vrlo plastično se sjećam i izrade plana stare jezgre Dubrovnika i moje majke arhitektice Vere Bravačić, jer je taj posao radila od kuće. Radilo se o izvanredno kompleksnom poslu, koji je radila nagnuta nad velikim crtaćim stolom detaljno prerađujući katastarski plan u omjeru 1:1000 u zračnu perspektivu Dubrovnika. Bio je to posao u trajanju od pola godine, narudžba tadašnje Turističke zajednice Grada.
Njen plan je kasnije bio višestruko korišten i temelj mnogih kasnijih planova, a danas se može vidjeti preko puta ulaza na zidine iz Karmena prema Pomorskom muzeju i ateljeu Pulitika. Majčin minuciozan rad ostavio je dubok pečat na mene, pa sam mnogo godine kasnije, za magistarsku izložbu posvećenu Dubrovniku na Likovnoj Akademiji u Beogradu, odabrala upravo tlocrt grada kao centar jednog barokom inspiriranog triptiha u obliku trifore. Ta slika je bila moj prvi značajan otkup i danas je u jednoj bogatoj privatnoj umjetničkoj kolekciji.
Nakon tri godine studiranja kostimografije, prebacili ste se na slikarstvo. Pokušali ste pobjeći od slikarstva pa nije uspjelo? – šalimo se.
-Studij kostima sam voljela, mada sam osjećala da je moja želja za autonomijom jača od onog što nudi timski rad, što po prirodi stvari kostimografiju i određuje. Bila je to tada vrlo hrabra odluka, trebalo se oteti roditeljskom negodovanju, ipak sam do tada već bila završila tri godine studija kostima, ali bila sam skroz odlučna i ostvarila sam svoj naum. Uspjela sam položiti nekoliko diferencijalnih ispita i upisati treću godinu slikarstva na Likovnoj akademiji. Tamo sam u sebi i od sebe tražila nešto što nisam ni samoj sebi mogla lako definirati, ali takvo intuitivno traženje sebe je bilo nesputano, pa samim time vrijedno i autentično i važno za moj daljnji umjetnički izraz. Međutim ljubav prema kostimografiji ostala je vidljiva i u mom likovnom opusu.
Talent koji ste pokazali, uz marljivi rad i kreativnost, odveo Vas je prvo u Portugal, a potom i Singapur… kako ste se nosili s kulturološkim šokom?
-U 28-oj godini, nakon magisterija, dobila sam stipendiju Ministarstva kulture Jugoslavije za likovno usavršavanje u Lisabonu. Nakon vrlo uspješnog starta, u tom gradu ostala sam ukupno dvije godine. Moj boravak je bio okrunjen samostalnom izložbom na poziv direktora galerije moderne umjetnosti Fondacije Gulbenkijan, što je u to vrijeme bila, a u mnogim aspektima i ostala, vrhunska kulturna institucija te zemlje. Bila sam neizmjerno ponosna zbog poziva da tamo izlažem. Za ovu tematsku izložbu sam kao nit vodilju odredila keramičku pločicu, poznati ‘azulejos’, a taj ciklus kasnije je dobio svoj nenadani nastavak i slijed tijekom boravka u Singapuru, domovini tzv. Peranakan keramike (Peranakan tiles), kojim su obložene fasade povijesnog dijela grada. Odlazak u Portugal bio je moj prvi značajni kulturološki iskorak, te tako, kad sam desetak godina kasnije “osvanula” u Aziji, bila sam psihički pripremljenija. Azijski mentalitet u cjelini, a posebno singapurski, koji je ovjenčan reputacijom izvrsnosti, na mene je djelovao jako ohrabrujuće. Primjerno ponašanje, pristojnost i prijazna suzdržanost, sve mi je to neobično odgovaralo i bilo poticajno. Mnogi ljudi sa svih strana svijeta, nađu dugoročno utočište u tom gradu – državi, zbog reputacije njegove sigurnosti, konstantnog progresa i poslovično dobre organiziranosti, koji je za razliku od života u nas, vrlo nesklon improvizacijama. U vrijeme kada sam došla sa familijom bio je već i dovoljno uspješan u tehnološkom pogledu, pa se počeo programski okretati kreativnim industrijama. Vrlo dobro sam se snašla kao likovni pedagog, radila sam na visokim umjetničkim školama te kao konzultant, dok sam istovremeno razvijala i svoju nezavisnu školu studentske pripreme za ekskluzivne singapurske i svjetske likovne koledže i univerzitete, sa gotovo 100% – nim prolaskom mojih studenata na prijemnim ispitima i upisima.
U radu s mladima ste zasigurno osjetili i svu različitost našega i njihovog mentaliteta, stila života, kulture, načina poimanja svijeta. Što su najveće razlike?
– Za singapurski tempo razvoja 20 godina koliko sam tamo živjela je jako dug period. Taj grad se u mnogim disciplinama vinuo do samog vrha svjetske globalne scene, pa se tako uspinjao i prema vrhu na rang listama svjetskih univerziteta. Naučno – tehnički fakulteti su već bili na cijeni kada sam tamo stigla 1998., a do danas su tu već i studij arhitekture, dizajna i tzv. lijepih umjetnosti. Postupno, ali sa sigurnošću, dosegli su zavidan kvalitet. O mladim ljudima sa kojima sam radila mogu izreći samo nedvojbene komplimente – budući da su izuzetno samodisciplinirani, oni mudro i stoički sami sebi prvenstveno zadaju složene zadaće, a tek ukoliko njihov rad bude dobro ocijenjen, postavljaju se kritički i slobodoumnije. U tome i leži osnovna razlika između Zapada i Istoka: mi našu individualnost želimo pokazati odmah i po svaku cijenu, a oni tek onda kada se za to steknu prilike, tj. onda kada se osjete dovoljno slobodni i obrazovani da se u tako nešto mogu upustiti. Zbog ovakvog odnosa prema životu, manje se iscrpljuju, bolji su planeri, i nerijetko mogu zabriljirati daleko iznad i vlastitih očekivanja.
U intervjuima u tamošnjim medijima često ste spominjali Dubrovnik kao svoj Grad. Koliko su znali o našoj kulturi, jesu li uopće znali gdje se to nalazi na karti svijeta?
-Hrvatska i Dubrovnik postali su zanimljiva destinacija prije nekog vremena, naravno, do Corona krize. Budući da se radi o bogatoj naciji koja sebi može dozvoliti turističke obilaske, mnogi zalaze i u onaj dio Europe, koji im tradicionalno nije bio blizak (kao bivša britanska kolonija, uglavnom su odlazili u anglosaksonske zemlje, te Francusku i Italiju). Međutim, naši turistički radnici moraju imati na umu da su azijski turisti u cjelini, a napose Singapurci, odgojeni na tzv. service excellence, što znači da se podrazumijeva da je usluga u hotelijerstvu besprijekorna. Moramo voditi računa o uslužnosti i ljubaznosti jer je to minimum koji se od nas očekuje. Azijskom mentalitetu izravnost je strana, pa ćete teško čuti kritiku ukoliko je gost nezadovoljan, ali morali bismo se jako truditi da do negativne kritike ni ne dođe, jer je tada njihov prag tolerancije dobrano pređen.
Povratkom u Dubrovnik, gdje ste prije godinu i pol dana u obiteljskoj kući uredili i svoj atelje, okrenuli ste novu životnu stranica. Očev atelje uŽupi dubrovačkoj ste otvorili i ponudili kao rezidenciju stranim umjetnicima. Kakve planove imate?
-Povratak u Dubrovnik poslije dvadesetogodišnjeg života i rada u Singapuru svakako i jest novi početak, ne samo zato što je moje djelovanje u našem gradu bilo smanjeno (imala sam jednu izložbu u galeriji Sebastian 2009, a u novije vrijeme sam predstavila i opsežan, kulturološki orijentiran ‘Tegula’ projekt, uz video rad, u galeriji Flora 2017. godine). Nadam se da ću dogodine našoj publici pripremiti izložbu sa novom tematikom, koja je vezana za jednu povijesnu ličnost iz naše sredine.
Očev atelje u Župi iznimno je mjesto gdje se može uživati kako u izuzetno šarmantnom arhitektonskom ostvarenju, tako i u njegovim likovnim radovima. Prostor je u cijelosti renoviran po originalnom zdanju i postavci, tako da posjetilac doista može sebi dočarati atmosferu u kojoj su nastajale slike i kolaži u posljednjoj deceniji umjetnikovog života. Rezidens programi zasada nisu zaživjeli, ali se nadam da će se naći način da moja sestra Maja i ja pokrenemo djelotvornu akciju i pronađemo partnere u zemlji ili inozemstvu, a mozda zažive i obje mogućnosti. Za takav ambiciozan plan neophodno je da Corona kriza prođe i da se ponovo uspostave svi normalni životni i kulturni tijekovi. Ovaj jedinstveni prostor je takav da prkosi novogradnjama i betonizaciji same Župe, ukazujući na skandinavski osjećaj za skladnost sa prirodom i samozatajnu kreativnost – nešto što se mora gajiti na ispravan način da nadiruća komercijalizacija ne bi odnijela i posljednja utočišta mediteranskog umjetničkog duha i umijeća.
Spominjali ste i nastavak svoje pedagoške karijere…
-Sadašnji nastavak moje umjetničke i pedagoške karijere će vjerojatno biti usko isprepleteni, kao i u Singapuru, gdje sam osim vlastite škole, održala nekoliko samostalnih izložbi u cijenjenim galerijama i institucijama. Predstavila sam se muralima i to u samom simbolu kulture suvremenog Singapura, centru Esplanade Theatres on the Bay, kao i poliptihom velikih dimenzija u hotelu Ritz Carlton – Millenia. Sljedeće godine odlazim na otvaranje obnovljenog Peranakan Muzeja, institucije koja njeguje baštinu Peranakan kulture, neobičnog etnološkog i antropološkog hibrida europskih i azijskih kultura koji je doživio procvat u 19. stoljeću i u zbiru svojih originalnosti i estetskih kombinacija ostavio izrazit pečat u povijesnim dijelovima grada. Ova kultura je jedan od turističkih brendova grada, a i sam otac nacije, preminuli predsjednik Lee Kuan Yew, bio je Peranakan podrijetla. Peranakan muzej je otkupio moja dva rada koji su inspirirani predsjednikovim portretom dok je bio dječak. Jedan je na svili, a drugi je otisak na rižinom papiru, i dio su serije nastale na inicijativu Harper’s Bazaar Singapore. Moje gostovanje prilikom otvaranja muzeja zamišljeno je kroz predavanja i radionicu. Ponovni odlazak i povezivanje sa tim lijepim gradom neobično me veseli.
Svojim cjelokupnim umjetničkim opusom svjedočite ljepotu i slobodu umjetnosti koja ne poznaje granice, ali i spoznaju da umjetnik nigdje nije stranac.
-Da, umjetnost ne poznaje granice, niti je to ikad bio slučaj. Uvijek su samo predrasude te koje prave granice među kulturama i ljudima i zbog toga se neumorno trudim da u mom radu više ili manje neposredno djelujem upravo na njihovom razbijanju. Sa kojeg god kraja svijeta stizala, umjetnost, ukoliko je autentična, a to znači duboko proživljena, briše sve razdore i pomaže da se ostvari cjelovitost duha. Portugal ima elemente bliske mediteranskim kulturama, a opet ima samosvojnost koju je moguće najbolje opisati baš kroz sredstva umjetničkog izraza. Upravo zato što je umjetnik – stranac perceptivno nedužniji kada se nađe u novoj sredini, poželjna su umjetnička gostovanja, jer razbijaju klišeje ljudima koji već mogu biti zasićeni interpretacijama vlastite kulture. Stranac unosi svježinu u razmišljanje i emocije domaćina. Isto se odnosi i na Singapur, takođe veliki grad na moru, ovog puta ne u mediteransko – atlantskom, već u tropskom pojasu. U ta dva grada na dva kraja svijeta, naišla sam na istovrsni arhitektonski element, keramičku pločicu, oko koje sam izgradila drugačiju estetiku od očekivane i upravo zbog toga bila primijećena. Taj drugi kut viđenja stvari je ono najdragocjenije u umjetnosti bez obzira na njen vid izražavanja. Novina koju nam umjetnik plasira može biti podsticaj za jednu vrstu unutarnjeg preobražaja.
Jeste li imali potrebu u slikarskom izričaju se potpuno odmaknuti od očevog rada i opusa? Ili ima sličnosti?
– Između likovnog stvaranja mog oca i onoga što ja radim jedina sličnost je upravo naša nagonska potreba za preobražavanjem stvarnosti, s tim što je njegova artikuliranost preciznije vođena etapno od zamisli do realizacije, dok, u mom slučaju, prednost pridajem vidljivosti i spontanosti samog kreativnog procesa.
