Nepovjerenje u izrađene studije procjene utjecaja na okoliš frustrira i obične laike, pa možemo samo zamisliti kako ih doživljavaju stručnjaci koji puno znaju, koji su dio znanstvenog kruga koji bi trebao biti uključen u taj proces, te oni koji uočavaju probleme i njihova izvorišta i žele nešto promijeniti. Voditeljica Odjela za primijenjenu ekologiju, Marijana Pećarević, te njeni bliski suradnici Ana Bratoš Cetinić i Josip Mikuš, svi doktori znanosti i izvanredni profesori na dubrovačkom Sveučilištu otvoreno su progovorili o svojim „frustracijama“ zbog loše procedure i loših procjena utjecaja na okoliš zahvata koji se događaju u našoj Županiji, ali i cijeloj Hrvatskoj. Da postoji povjerenje u Studije procjene utjecaja na okoliš tada bi se izbjegle naknadne i bespredmetne rasprave o pojedinim projektima kada su oni već završeni i isfinancirani. Kao što je aktualni Centar za zbrinjavanje otpada Lučino razdolje, i brojni tome slični.
-O projektima se raspravlja kada su oni već u završnoj fazi s riješenim financiranjem, a sve je to posljedica loše procedure i loše procjene utjecaja na okoliš. Dakle, prvi je problem procedura, gdje je investitor s izrađivačem studije u izravnom kontaktu, angažira ga i plaća, a izrađivači studija su privatne firme na tržištu i dosta negativnih ocjena bi zasigurno utjecalo na njihovo poslovanje. Drugi je problem što izrađivači studija često nemaju dovoljno kvalitetnih podataka na temelju kojih bi napravili procjenu, jer kod nas niti ne postoje objedinjene baze podataka ni kontinuirana istraživanja kojima bi se do njih došlo. A bez poznavanja okoliša u kojemu se nešto događa i ekoloških procesa u njemu ne može se niti procjenjivati ikakav potencijalni utjecaj na taj okoliš. Mi smo na problem loših procjena utjecaja na okoliš ukazali krajem prošle godine na konferenciji Hrvatske udruge stručnjaka zaštite prirode i okoliša, koja okuplja izrađivače studija, predstavnike Ministarstva zaštite okoliša, investitore, udruge i znanstvenike. Prezentirali smo nedostatke 10 raznih studija i elaborata iz naše županije koji se tiču morskog okoliša, dakle područja koje nam je najbolje poznato. U tih 10 studija nije naveden niti jedan relevantan podatak o morskom okolišu niti postoji ikakav konkretan podatak o utjecaju na okoliš, već se iznose samo neodređena nagađanja. Posljedica je to nedostatka sustavnih i sveobuhvatnih istraživanja, a ako se i provedu neka mjerenja za potrebe izrade studija, najčešće nisu relevantna, te su jednokratna i ne govore ništa o stanju okoliša – slažu su naši sugovornici, dodajući:
-Ekološka istraživanja su dugotrajna, za donošenje zaključaka potrebno je obuhvatiti sve sezone, što znači najmanje godinu dana praćenja stanja, pa je posve nerealno očekivati da će investitor toliko čekati i još to i financirati. Za to bi trebala biti odgovorna država, kako u smislu zaštite od neodgovarajućih rješenja tako i usmjeravanjem istraživanja i prema ovim potrebama, a ne se zadovoljavati ispunjavanjem administrativne procedure. Stalno ponavljamo da se zaključak o okolišu ne može donijeti za tri mjeseca i da su potrebna strateški osmišljena istraživanja i praćenja stanja okoliša. Znanstveni podaci se nedovoljno koriste pri procjenama utjecaja na okoliš, a i tada su to često podaci o okolišu izvan područja zahvata ili zastarjeli podaci, ili se pak zaključci donose na temelju jednom provedenog mjerenja. Izrađivači studija su također u nezgodnoj situaciji, što su i sami istaknuli na spomenutoj konferenciji, jer nemaju na temelju čega raditi kvalitetne procjene utjecaja na okoliš. Osim toga, moramo primijetiti da se često zanemaruje načelo opreza koje je nužno pri planiranju bilo kakvih promjena u okolišu.
Koliko bi onda trajao cijeli taj postupak donošenja studije procjene utjecaja na okoliš i istraživanja?
-Istraživanje bi trebalo trajati barem godinu dana, dok se uzorci uzmu i obrade. Međutim, nitko se ne odlučuje na veliku investiciju preko noći i iznenadno, postoje neki preduvjeti, pa bi prilikom prostornog planiranja trebalo razmišljati strateški i dugoročno te voditi računa o posljedicama potencijalnih zahvata kako bi se unaprijed znalo što se smije, a što ne. Naime, sve i svi utječu na okoliš u kojem se nalaze, samo je pitanje je li utjecaj štetan, u kojoj mjeri i je li to nama prihvatljivo. Procjena utjecaja na okoliš je veoma kompleksna, Ministarstvo zaštite okoliša, istina, ovjerava te dokumente, ali proučavajući ih, uvjereni smo da to ne prolazi odgovarajuću kontrolu, i da je sve zaista tek puko zadovoljavanje forme. Mislimo da bi država, odnosno nadležno Ministarstvo, trebalo biti posrednik, jer je izravni kontakt investitora i izrađivača sam po sebi problematičan, sve i kad bi analiza i kontrola bile idealne. Osim toga, nakon što Ministarstvo izda rješenje uvjeta zaštite okoliša, provedba propisanih mjera se ne kontrolira, zapravo, uopće nije jasno tko, kada i kako provodi kontrolu preporučenih mjera. Kad bi se studije, uključujući i sve danas aktualne, radile kako treba, ne bi bilo potrebe da se raspravlja o projektima koji su u završnoj fazi.
Dr. Mikuš upozorava i na nedostatak kontinuiteta istraživanja.
– Na istočnoj strani Jadranskog mora se kontinuirano provode istraživanja od konca 70-tih godina kada su pokrenuti projekti tada bilateralne suradnje tadašnje Jugoslavije i Italije, a potom i trilateralni, Hrvatske, Slovenije i Italije. Ti podaci su bili djelomično dostupni na stranicama Instituta za oceanografiju i ribarstvo i rovinjskog Centra za istraživanje mora, međutim i dalje tu nisu svi podaci. Veliki je problem nedostatak kontinuiteta istraživanja. Imamo na primjer Gruški zaljev u kojemu su posljednja istraživanja provedena krajem 80- tih za potrebe marine koja se trebala tada graditi. U međuvremenu je izrađen cijeli niz studija, a do danas se defacto nije istraživalo ili ako i jest, riječ je o jednokratnim mjerenjima ili su podaci nedostupni. Da danas npr. treba izraditi studiju o procjeni utjecaja na okoliš za neki zahvat u Gružu, otkud će i koje podatke dobiti izrađivač studije? Dakle, uzet će podatke stare nekoliko desetljeća. Ili neće ništa. To je problem s tim nekontinuiranim praćenjem, a to se zapravo događa svugdje. Postoje neke postaje, recimo u Malostonskom zaljevu i ovdje u južnom Jadranu, koje naši kolege redovito prate, ali ti podaci, ako nisu objavljeni u znanstvenim i stručnim člancima, nisu dostupni pa tako ni ovim izrađivačima studija. I onda se izvode paušalni zaključci o okolišu i utjecajima na taj okoliš.
I sad kad iznesemo koliko bi trebao trajati cijeli postupak prikupljanja mjerodavnih podataka za izradu studija za procjenu utjecaja na okoliš mogli bi nam spočitnut kako smo protiv investicija.
Nitko nije protiv investicija, ali one moraju biti strateški i vizionarski promišljene. To je dugotrajna procedura, a većina investitora bi željela svoj rezultat nekog zahvata u prirodi jako skupo naplatiti, a sve prethodne postupke i usluge bi jeftino i brzo obavili – jasni su naši sugovornici.
Kako imati povjerenje u studije koje prođu, pa budu ukinute, pa ponovno prođu bez ikakvih novih podataka i elemenata u tim istim studijima, samo zato jer ih procjenjuju različiti ljudi u nadležnom Ministarstvu koje ih “amenuje”. Kako vi kao znanstvena zajednica možete postići ujednačenje kriterija i stavova pri procjeni studije?
-Mi smo ukazali na taj problem kao znanstvenici, jer je nama podatak pouzdan tek kad je tri puta potvrđen. Zbog toga bi trebalo provoditi više istraživanja i objavljivati ih u znanstvenim časopisima u kojima se sve napisano propituje prije nego se javno objavi. I onda su to podaci kojima mi vjerujemo i na koje se izrađivači mogu pozvati. Provedba istraživanja ovisi o financiranju, pa se tu vraćamo na problem nedostatka kontinuiteta. Nama se npr. dogodilo da par godina nismo imali sredstava pa smo provodili jako malo istraživanja, a onda smo dobili više projekata pa sad provodimo niz istraživanja u priobalnim područjima koja su pod najvećim utjecajem ljudi, uključujući naše dvije luke, Ploče i Dubrovnik. Određena praćenja bi se trebala provoditi stalno, bez da ovise o raznim izvorima financiranja ili bi se trebala ciljano planirati. Država treba imati jasnu strategiju, koju mi na žalost ne vidimo. Barem u ovom području obalnog pojasa mora koji je pod našim najvećim utjecajem.
A koji je nama kao državi koja ima gotovo monokulturu turizma zapravo jako bitan.
– Prema izvješću Europske unije o udjelu tzv. plavog sektora u ukupnom BDP-u, Hrvatska je vodeća država u Europi, iza nas je Danska, ali je ona među vodećima i po ulaganjima u plavi sektor. A mi smo tu na začelju. Plavi sektor obuhvaća i turizam, uz ribarstvo, akvakulturu i sve one gospodarske djelatnosti koje ovise o moru. U našoj Županiji je 45% djelatnosti vezano uz obalu, a 80% područja je more. Zanimljiv je i podatak da je od 1200 hrvatskih otoka, u našoj županiji njih čak 233. Dakle, potpuno smo ovisni o moru, koje mi zapravo samo koristimo, bez kriterija i bez dovoljno ulaganja u njegovu zaštitu. I ne mislimo što će biti sutra, a to je jako opasno – slažu se Marijana, Ana i Josip.
Je li to posljedica toga što Hrvatska premalo ulaže u znanost i istraživanja?
-Mislim da je veći problem od nedovoljnog ulaganja nedostatak jasne strategije. Ne smije se događati da na popisima odobrenih projekata, između njih 30-tak nema nijednog koji se bavi zaštitom okoliša ili nijednog koji se tiče mora. Veliki je problem taj izostanak vizije, što želimo s morem kao važnim resursom i kako ćemo ga očuvati za dugoročno korištenje. Zaštita okoliša postala nam je važna i radi nas samih, jer mi nismo pošteđeni negativnih posljedica svog djelovanja. U očuvanom okolišu je i nama ugodnije živjeti. – kaže Marijana, a na našu primjedbu kako je sad korona neke stvari promijenila, Ana dodaje:
– Bojim se da će se dosadašnji negativni trendovi nastaviti čim prođe korona jer će mnogi nastojati nadoknaditi ekonomske gubitke. Sigurna sam da svi lakše dišu ove godine, a i primjećuju da je more čišće. Budući da nemamo prošlogodišnje podatke na koje bismo se mogli pozvati, ne možemo ih usporediti s ovogodišnjima, ali kako provodimo istraživanja u Gružu, sigurna sam da ćemo idućih godina moći više razgovarati o tome.
Jeste li iščitali studiju utjecaja na okoliš za Centar za odlaganje otpada u Lučinom razdolju? Svjedoci smo kako se na noge digla struka, a i školjkari i ponovno pitanje o kakvoj je studiji tu riječ?
-Imajući na umu da je cijelo područje izgrađeno od propusnih i topljivih vapnenačkih stijena puno rasjeda i sustava šupljina kroz koje prolazi sva voda koja se uglavnom ispod razine mora pojavljuje u Malostonskom zaljevu u obliku vrulja, jasno je da su školjkari s pravom zabrinuti planiranim promjenama u području koje izravno utječe na ekosustav Malostonskog zaljeva.
Naime, život i kvaliteta kamenica i ostalih školjkaša ovise o okolišu u kojem žive i ovakav dotok slatke vode iz podzemlja povoljno utječe na njih. Oni se hrane i dišu, filtrirajući velike volumene mora, što u slučaju prisustva toksina i onečišćivača može biti pogubno i za njih i za ljude. Budući da u širem području zaljeva nema površinskih tokova vode, a utvrđene su hidrogeološke veze u podzemlju, bez barijera koje bi spriječile interakciju izuzetno brzih podzemnih voda s morem, u slučaju bilo kakvog poremećaja, primjerice onečišćenja, nemoguće je, usudila bih se reći, spriječiti prodor onečišćivača u Malostonski zaljev. Riziku pridonosi i nedostatak prirodnih elemenata koji bi spriječili infiltraciju oborina u krš koji, za razliku od drugih tipova okoliša ionako ima smanjenu sposobnost samopročišćenja. Zato je pri planiranju bilo kakvih zahvata, bilo da je u pitanju novouspostavljena poljoprivredna proizvodnja, izgradnja turističkih i drugih objekata ili specifičnih pogona, potrebno objektivno i sistematično procijeniti potencijalne posljedice, a rizike ispuštanja onečišćivača u okoliš spriječiti tehničkim rješenjima koja ne bi ostavljala niti najmanju mogućnost rizika. Ukoliko nema takvih rješenja, od takvih je projekata potrebno odustati. Napominjem da je uvijek, a posebno kad je u pitanju složen ekosustav kao što je Malostonski zaljev, potrebno primijeniti načelo opreza, kako ne bi došlo do nepovratnih promjena. Što se tiče Lučinog razdolja, koliko mi je poznato, od više od 15 različitih dokumenata, šest ih se odnosi na pitanja utjecaja zahvata na okoliš, a posljednji je Elaborat zaštite okoliša – ocjena o potrebi procjene utjecaja izmjene zahvata na okoliš iz 2016. jer se mijenjalo tehničko-tehnološko rješenje iz 2010. na temelju kojeg je tad izrađena Studija utjecaja na okoliš. Ovaj posljednji dokument ne otklanja sa sigurnošću povezanost podzemlja u području zahvata s Malostonski zaljevom, dok su prethodna ispitivanja, primjerice trasiranja iz 2009. utvrdila hidrogeološku veza s Uvalom Bistrina, što je geologe Šimunića i Klanjca navelo na zaključak da je potrebno tražiti alternativnu lokaciju. I u drugim dokumentima pa i u prostorno-planskim, navodi se potreba da se prije izgradnje Centra izvrše „detaljni vodoistražni radovi“, koji su prema posljednjem elaboratu, provedeni 2013., ali, na žalost, do rezultata nismo uspjeli doći pa ih ne možemo komentirati. S obzirom na porozni krški teren koji je pun sustava rasjeda, šupljina, a sve to u izuzetno trusnom području, pitanje je i kako potresi djeluju na promjene podzemnih tokova – kazala je Ana, a Marijana dodaje kako dakle ni jedan od spomenutih dokumenata ne otklanja sumnju da će biti negativnih utjecaja na okoliš, što je problematično.
Ne treba li i više zabrinuti činjenica što je ovdje riječ o županiji kao naručitelju, a ne nekom privatnom investitoru koji i ne mora biti senzibiliziran na posljedice koje mogu nastati nakon nekog zahvata u prostoru.
-Sve je to rezultat toga što smo mi već „uhodali“ da su te procjene utjecaja na okoliš zadovoljavanje forme. I to odlično funkcionira, za investitore. Tu treba biti početak rješavanja problema. Trebamo inzistirati na pravovremenim i vjerodostojnim procjenama utjecaja na okoliš i tako ćemo zaustaviti sve te diskutabilne projekte. Studije se često doživljavaju kao kočničari napretka, što je u potpunoj suprotnosti s onim što bi trebale biti. Dok god nemamo kvalitetnu procjenu utjecaja na okoliš, sve prolazi. A kad se zadovolji papirnata forma i provedba krene, teže je sve zaustaviti.
Što se tiče Malostonskog zaljeva mi već imamo problem jer se otpad i sad odvozi u blizinu Malostonskog zaljeva, u Klepovicu u Bosni i Hercegovini na koju mi ne možemo imati nikakvog utjecaja, a riječ je o divljem odlagalištu bez ikakvih standarda. Da se razumijemo, otpad se mora negdje odlagati, a Centar, jasno, nitko ne želi u svom dvorištu. Zato bismo se svi trebali i potruditi da proizvodimo što manje otpada. Trebali bismo ga razvrstavati. To je naš zajednički problem u čije bismo se rješavanje svi trebali aktivnije uključiti. CGO nije jedina prijetnja Malostonskom zaljevu, neki problemi kao što su klimatske promjene su globalni, ali se zdrav ekosustav uspješnije odupire negativnim utjecajima. Malostonski zaljev je osjetljiv, to je razmjerno plitko područje ovisno o morskim strujama, rijeci Neretvi i dotoku tvari s kopna. Upravo su pritisci s kopna najrizičniji, primjerice gradnja u priobalju, posebno u turističke svrhe. Naravno, nerelno je očekivati da će turizam nestati, ali treba paziti da druge djelatnosti ne postanu njegove žrtve. Zasad je ovo područje primjer uspješne sinergije različitih djelatnosti koje su ovisne o čistom moru, ali nekontrolirano bujanje turizma bi brzo narušilo tu ravnotežu. Ovo je posebno važno radi školjkarstva, uzgoja autohtone malostonske kamenice čija proizvodnja čini 85% od ukupne proizvodnje u Sredozemlju. Ova vrsta nestala je s većine drugih europskih uzgajališta i danas se ulažu veliki napori za njen povratak u europska mora. U Malostonskom zaljevu populacije kamenice su zdrave, imaju ne samo ekonomsku, već i veliku ekološku vrijednost. Pitanje je koliko je to nama bitno i što su nam namjere u budućnosti, te treba li sve to žrtvovati zbog nečega što je posve neizvjesno – zaključuju naši sugovornici.