U Galeriji Josip Račić 15. prosinca otvorena je izložba Anabel Zanze Slovokracija. U ime ravnatelja Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti uzvanicima se uvodno obratila Rašeljka Bilić Boras, pomoćnica ravnatelja, a uz kustosa izložbe, muzejskog savjetnika NMMU Željka Marciuša, o izložbi su govorile Anabel Zanze i viša kustosica / dokumentaristica Tiflološkog muzeja Nina Sivec, suradnica i konzultantica umjetnice u realizaciji dionice izložbe posvećene osobama oštećena vida.
Otvorenju su nazočili mnogi istaknuti kulturni djelatnici i likovni kritičari – Igor Zidić, Zvonko Maković, Vanja Babić, Željka Čorak, Radoslav Tomić, Petar Prelog, Iva Körbler, Nevenka Šarčević, Nada Beroš, Feđa Gavrilović, Antonija Škrtić, Krunoslav Kamenov, pjesnik i sociolog Ivan Rogić Nehajev, kolege umjetnici te gospodarstvenik i kolekcionar Branko Roglić sa suprugom Vjekom.
Izložba koju prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku u Galeriji Josip Račić ostaje otvorena do 8. siječnja 2023.
-Inicijalni rad ove izložbe jest poliptih Vratite magnoliju, naslikan 2020. pa se u tu godinu vraćam. Prvih dana lockdowna iz atelijera sam, u relativnu sigurnost doma, ponijela vlastite kataloge i plakate prethodnih izložbi iz kojih sam, rekomponirajući njihove isječke, razradila dva autoreferentna ciklusa kolaža: Papir i škare te Aeromiting. Prvi je od njih prošao kroz svojevrsnu preobrazbu. Transferom iz kolažiranog u ulje-na-platnu oblik za potrebe izložbe u Slavonskom Brodu u studenome 2021, nastaje i treći „pandemijski” ciklus – Analogne strukture. Branko Ružić i brodska Tvrđava usmjerili su me ka istraživanju Mumfordova grada: s lovcima, zaštitnicima, graditeljima, ratnicima, osvajačima, nastrljivcima, svećenstvom – i pukom, kojega se štiti i napada, kojemu se daje i oduzima. Izvedbeni je naglasak bio na likovnoj formi: na boji i geometriji, simbolima i sintetizaciji – tipografski su element i riječ u podređenoj poziciji.
Aeromiting, iako kolažni, ima dosta crtačkoga nerva. Razigran je, dinamičan, na adrenalinu. Moglo bi se reći da je anticipacija ratnih događanja na istoku Europe. Sigurno je i to da me je lockdown podsjetio na opsadu rodnoga grada i izoliranost u kojoj smo, bez struje i vode, s minimumom potrepština preživljavali, dok su nas jugoarmijski MIG-ovi nadlijetali ispuštajući pritom fosforne i druge bombe uništenja. Meni svojstveno izbjegavanje zlomislice očitava se i u nazivu ovoga ciklusa. Mojim zrakoplovima upravljaju imaginarni vrsni letači. Izvedba je to za djecu, mlade, razonoda za obitelji, na zraku, u subotnjim sunčanim prijepodnevima. Svjesna sam toga da se vrhunski piloti ne školuju za air-show manifestacije, da se avioni ne usavršavaju primarno za panoramske prelete gradova i prašuma u turističke svrhe, nego da je svrha tih investicija druge naravi. Grabež, moć, manipulacija i profit neke su od dominantnih manifestacija djelovanja ljudske vrste. Ostaje nada da će zahvaljujući onima drugima – dobrima, plemenitima – svijet opstati.
SLIKE-TRANSPARENTI KAO POLIPTISI NETRANSPARENCIJE
Dok sam se pripremala za izradu Analognih struktura, uočila sam potencijal slovokolaža C. Do toga sam trenutka na pojedino platno ispisivala duže tekstove, pokoju riječ, sintagmu. Jesam i tek jedno slovo, ali na lirski ili gestualan način. Za razliku od svih dotadašnjih, zamišljena slika poliptih-transparent omogućila bi čitanje teksta s puno veće distance. Na svakom je platnu, na bijeloj podlozi, trebalo ispisati jedno žarkocrveno latinično veliko tiskano slovo. Slijedeći simboliku crvene boje došla sam do slogana Vratite magnoliju. Preuzela sam ga od udruge građana koja se bori za transparentne upravljačke politike i „zeleni” grad Zagreb.
Ima u mome opusu slika koje su posvete likovnim umjetnicima, književnicima, glazbenicima ili njihovim djelima. Čajkovskome. Ivani Brlić Mažuranić, Sylviji Plath. Tess Gallagher i Raymondu Carveru. Brancussiju, Arpu. Kniferu, Kipkeu. I tako dalje. Motiv nastanka poliptiha-transparenata izvanredne su, vanjske okolnosti koje se tiču djelâ umjetnikâ Ivana Meštrovića i Vlaha Bukovca.
Poliptihom Vratite magnoliju izražavam osobno stajalište koje je u koliziji s „higijenskim” uređenjem male zelene površine oko Meštrovićeva paviljona što je, prije vrtno-arhitektonske intervencije, bila vrelo života u neadekvatnom urbanističkom okruženju. Mekšim riječima, nedostaje mi razbarušeni pojas raslinja koji je okruživao paviljon. Na tome sam trgu, u Studentskome domu, boravila tijekom treće i četvrte godinu fakulteta. Sjećam ga se s magnolijama, klupama, gimnazijskim đacima, fontanom koja je radila i nije, i bila češće prljava, nego čista. Ali, ipak. U sumornom okruženju zgrada i zgrada, zagušenog rotora i avenije bez drveća, MORH-ove rezolutne građevine i okolnih automobilima natrpanih uličica, taj je pojas bio dragocjena oaza života. Iščupali su mu klupe, otjerali ptice, magnoliju ugasili. Prostrli po njemu onaj zeleni tepih za gledanje.
SLOVOSVIJET
Zapravo, u Račiću smo planirali pokazati Aeromiting. Nabavila sam za tu izvedbu dosta kartona. Sve je na stolu bilo spremno, izresci aviona, hangar njih. Ali pred mojim očima, mojim rukama na tim je kartonima nastajao Slovosvijet – minijaturan slovorječnik. U energičnom ritmu, kao u filmu Brazil, nalijepila sam na svaku od dvadeset i dvije table po devet pločica, u tri stupca i tri retka, a na svaku pločicu ispisala neku složenicu. Od slovomarije, slovotrojstva, slovoerectusa, slovoentiteta, slovopsine, slovopamfleta do slovoskeptičnog, slovodoslovnog i slovoletargičnog. Pojmovi su to i zabavni i ozbiljni. Neki su ljepozvučni, neki vokalno baš nezgrapni. Pokrivaju razna područja ljudskoga života i djelatnosti. Od filozofije, religije, jezikoslovlja i poezije do medicine, geografije, fizike, astronomije… nizali su se do broja 198. Toliko sam kartona imala.
SLOVOKRACIJA
Magnolija je tražila kontekst u kojemu bih je predstavila javnosti. Sa Slovosvijetom je isplivao poticajan pojam slovokracije… Kustos izložbe Željko Marciuš urbanitetom se bavio na dvama opsežnim interdisciplinarnim projektima, Ikonografiji grada I i II, u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti (tada Modernoj galeriji). Upitala sam ga možemo li mijenjati koncept izložbe. Tema mu je ionako bliska, a ni ravnatelj institucije Branko Franceschi nije imao ništa protiv.
Slovokracija je naziv izložbe. Složenicu sam stvorila kombinirajući hrvatsku imenicu „slovo” sa starogrčkim glagolom „kratein” koji znači: vladati, a označava vladavinu slova, slovovlast, slovovlađe. Ujedno je i naziv uljene slike na platnu za koju sam priredila pseudoenciklopedijsku jedinicu o nepostojećem svijetu nepostojećeg političkog uređenja, distopijske naravi. Ispisala sam je po platnu onako kako se u tiskarstvu prelamaju enciklopedijske natuknice. Tekst je suvislo-nesuvisao, realno-nerealan… slovokratično paraozbiljno-ozbiljan.
MLADA PATRICIJKA
Vladaju li ovom izložbom slova? Ako da, kojem cilju ta vladavina stremi? Može li se to iz slika razaznati? Svijet nije idealno mjesto i nije ga lako popraviti. Mnogi ga nastoje učiniti boljim. S tom sam intencijom pripremala ovaj projekt, tijekom koje se pripreme dogodila ovrha Mlade patricijke Vlaha Bukovca, nakon spora oko vlasništva nad slikom. I nju slovoevidentiram poliptihom-transparentom.
BRAILLEOVA DIONICA
Slovokracija je lako generirala nove ideje. Već sljedeće jutro po zamišljaju Brailleove dionice uputila sam Tiflološkome muzeju prijedlog za suradnju, a jutro potom bila na sastanku kod ravnateljice Željke Bosnar Salihagić i kustosice Nine Sivec, koje su zdušno pomogle ostvarenju segmenta izložbe namijenjenog osobama oštećena vida (OOV). Za njih sam izvela, Brailleovim pismom, djela na metalu i papiru. Time proširujem vlastiti tipografski doseg, ali i stimuliram posjet izložbi onog dijela populacije koji čita („gleda”) samo na tome pismu. Vjerujem da takav inkluzivan pristup može potaknuti druge vizualne umjetnike da im neke svoje projekte prilagode čime bi predstavljanje likovnih umjetnosti toj prikraćenoj publici postalo ustaljena praksa.
MOJ SVIJET
Pitala sam se kako osobe oštećena vida uvesti u izložbu. Na prvom djelu koje su dodirnuli piše: moj svijet. Oni brajicu čitaju i ona ih, kako na reljefu piše, vodi u njihov svijet. No, tekst je na reljefu koji sam ja izradila pa bi taj svijet mogao biti moj. Mišljenja sam da on pripada i njima i meni. Videće osobe, koje brajicu ne čitaju, zidna će legenda uputiti u sadržaj teksta pa bi time moj svijet mogao postati svijetom svih nas.
U tradiciji je likovnih umjetnosti da koriste iste motive i njihove varijacije. Željko Jerman je 1976. na desetmetarskom foto-papiru napisao „OVO NIJE MOJ SVIJET”. Izložio ga je na pročelju zgrade Studentskog kulturnog centra u Beogradu. Jermanu je to bila „intimna parola”. Dio javnosti ju je doživio kao političku provokaciju. Godine 1929. Belgijac René Magritte na slici pod naslikanom lulom napisao je na francuskom: „Ovo nije lula”. Promatrač vidi lulu i čita tvrdnju da to nije lula. I nije. To je slika lule. Djelo moj svijet u sebi ne nosi Jermanovo nihilističko ili buntovno odbijanje sudjelovanja. Magritteovsko paradoksalno poigravanje identitetima i značenjima provlači se i kroz moj opus.
TUMAČ
Drugo taktilno djelo na izložbi je Tumač – dvanaest tekstovakoji osobe oštećena vida vode kroz postav. Nama, koji brajicu ne čitamo, ta bijela prostirka od tristo pedesetak centimetara dužine ispunjena točkama može biti inspirativna. Podsjetiti nas na pahulje snijega, na kadrove filma Matrix… Senzibilirati za problematiku slijepih i slabovidnih. Netko sklon rješavanju enigmatskih zadataka, mogao bi, uspoređujući slova Tumača i slova brajice screenshotana na mobitel, tekst dešifrirati. Ostalima, dakle gotovo svima, njegov sadržaj promiče. U situaciji smo u kojoj gledamo, a „ne vidimo”.
SLIKA GOVORI VIŠE OD RIJEČI
Na crno obojenom platnu svijetlim slovima piše: Slika govori više od riječi. Sadržaj te općepoznate fraze smatra se neupitnim. No na platnu povezujem proturječne pojmove. Može li slika koja je sastavljena od riječi govoriti više od riječi? Onda kada je riječ jednako slika? Paradoksalnost je još izraženija time što je slika postavljena uz Tumač, koji riječima – onima koji ju ne vide – opisuje sliku.
AGORA
Zbog slovodemokratičnosti omogućila sam i publici da se pisanim riječima izrazi na „trgu” na koji „stižu” po obilasku galerije.
Riječ agora u Staroj Grčkoj ima više značenja. Mene zanima kao mjesto javnog okupljanja i javnog iznošenja vlastitih stajališta. Rad Agora se sastoji od magnetne ploče („trga”) i nekoliko kompleta magnetnih slova. Pretpostavljam da će se neki posjetitelji poželjeti oglasiti ispisavši svoje stavove o pojedinim fenomenima i postupcima, parafrazirati nešto, formulirati prijedloge i moguća rješenja za dobrobit zajednice, koja nam je svima – jedini dom, zapisala je o vlastitoj izložbi Anabel Zanze.
