Tribine “Ususret sv. Vlahu” počinju u četvrtak, 21. siječnja, a na prvoj tribini s početkom u 19 sati predavanje “Moćnik dubrovačke prvostolnice” održat će dr.sc. Vinicije Lupis, znanstveni savjetnik i voditelj Područnog centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“. Predavanje će biti održano bez publike, ali uz izravan prijenos preko mrežne stranice www.festa2021.hr te internetskih kanala Dubrovačke biskupije.
Ove godine navršava se točno 300 godina od završetka izgradnje Moćnika dubrovačke katedrale. Naime, nakon što je u vremenu nakon Velike trešnje katedrala građena i 1713. godine napokon dovršena, sedam godina kasnije u katedrali je dovršena i posebna kapelica – Moćnik.
U nju su upravo na blagdan sv. Vlaha 1721. godine svečanom procesijom vraćene svetačke relikvije spašene iz ruševina stare romaničke katedrale srušene u potresu koje su se preko 40 godina čuvale u kapitulu dominikanskoga samostana.
Moćnik dubrovačke prvostolnice – sinergija duhovnog i svjetovnog
Veliki francuski povjesničar umjetnosti i kulture André Chastel svojedobno je napisao kako smatra Crkvu osnovnom stvarateljicom uspomena i to zahvaljujući njenim riznicama koje valja smatrati simboličkim, dodali bismo i stvarnim, izvorima baštine, uspostavljenima na osiguranju dugog trajanja tih predmeta. Baština prikupljena tijekom vremena unutar Crkve uvijek je imala svoju duboku povezanost sa življenjem i slavljenjem vjere. I posvema je točno da su riznice nastale zahvaljujući prije svega liturgiji kao obredu crkvenog slavlja i njegovim potrebama. Crkva je u hrvatskim zemljama imala ulogu najozbiljnije stvarateljice uspomena i najstarijega kulturnog lučonoše. I doista se najranije u njenom krilu, na samim počecima srednjeg vijeka, počela razvijati svijest o kulturnim vrijednostima i snazi svjedočenja pojedinih predmeta materijalne kulture i potrebi njena očuvanja. Moćnik dubrovačke prvostolnice Gospe Velike oduvijek je privlačio svojim bogatstvom brojne putopisce koji su bili na proputovanju kroz taj krajnji rub kršćanskoga Zapada. Oni su ostajali zadivljeni brojnošću i ljepotom oklopnica moćnika. Moćnik nije bio samo crkvena riznica već i simbol državnosti Dubrovačke Republike; u njemu su se čuvale sve važnije državno-pravne isprave. Broj moćnika bila je Dubrovniku zamjena za utemeljenost u prvim stoljećima kršćanstva koju je imala konkurentska splitska Crkva. Prije velike trešnje 1667. moći su se čuvale u posebnoj kapeli stare romaničke katedrale. O njoj je pisao Filip de Diversis u svom Opisu Dubrovnika, nastalom 1440. godine.. U razornoj trešnji cijeli je Moćnik bio zatrpan i u akciji spašavanja njegovo je blago iskopano i pohranjeno u tvrđavu Revelin, a potom se čuvalo u Dominikanskom samostanu. Vlada Dubrovačke Republike nastojala je ubrzati prijenos moćnika u dubrovačku prvostolnicu, i zato je Vijeće umoljenih 22. studenog 1716. odredilo pripomoć u visini 300 dukata upućenih tezorijerima Sv. Marije Velike. Nakon 45 godina, dakle 1721., sve su moći bile svečano prenesene u sadašnju prostoriju – u Moćnik desno od prezbiterijalnog prostora. Dubrovačka je vlast tijekom stotina godina vodila osobitu skrb o načinu čuvanja svetačkih moći. Tako je nakon jedne pljačke moći iz crkve sv. Stjepana na Pustijerni Veliko vijeće 19. siječnja 1314. donijelo odluku o popravku moćnika. Po popisu moći iz crkve sv. Stjepana 1493. tamo ih se nalazilo 38, a danas ih po službenom popisu ima u cijelosti 182, uz još nekoliko recentnih naknadnih dodataka izvan popisa.
Vinicije Lupis doktorirao je 2004. godine na Sveučilištu u Zadru s temom Moćnik dubrovačke prvostolnice. Svoj rad u struci započeo je 1992. godine kao konzervator u Konzervatorskome zavodu u Splitu, a potom u Zavodu za zaštitu spomenika u Dubrovniku. Nakon toga je više godina radio u Državnome arhivu u Dubrovniku gdje je vodio Odjel arhivske građe XIX. i XX. stoljeća. Karijeru je zatim nastavio u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, a od 2008. voditelj je Područnog centra Dubrovnik toga instituta. Objavio je velik broj znanstvenih radova i više knjiga s temom sakralne baštine, povijesti i povijesti umjetnosti dubrovačkoga kraja, otoka Korčule i Boke kotorske. Urednik je više časopisa i zbornika, a tijekom svoga dosadašnjega istraživačkoga rada interdisciplinarno je povezivao više humanističkih disciplina: povijest, povijest umjetnosti, arheologiju i arhivistiku.
