Bili smo na trganju kod Miljasa u Konavlima, na Kraljevi, u Mihanićima.
U jedinom konavoskom vinogradu nasada Grka susrećemo Miha, Zvonka, Ivanu, Stanu, a ima i još ruka, jer kad je trganje nikad ih dosta. Uvijek je to utrka s vremenom i prognozama.
Naučili smo dosta o toj sorti grožđa i iz vinogorja izašli s nedoumicom zašto se to grožđe zove Grk, a ne Grkinja.
Jer, sorta i jest komplicirana jer je ženska. Vinari se slažu kako nije jednostavna za uzgoj jer ima isključivo ženski cvijet i kod oprašivanja ovisi o susjednim sortama.
Stoga se uvijek sadi u paru. Kod Miljasa je u paru ili braku s plavcem malim. Red grk(inje), red plavca malog.
Meštar od vinskog zanata, Zvonko, tvrdi kako nijedno vino grk ne može biti loše. Mi smo romantično skloni vjerovati kako je razlog tome upravo to zajedništvo para, ta udvojenost iz koje proizlazi neko dobro.
Grožđe je i neobičnog izgleda, dio boba je veliki, dio posve malen, neugledan. Ali u tome i jest draž tog vina. Njegova specifičnost i razlog zbog kojega ga mnogi istinski znalci vole osjetiti na svom nepcu. Iz tih neuglednih zrna nastaje taj gorkasti okus kojim završava njegovo otpijanje, što ga čini posebnim.
Grk ima pravila koja se moraju poštivati. Duže zrije na lozi, potrebno je i dulje vrijeme fermentiranja, a voli i u čaši „uhitit“ malo zraka. Ono je i završni “touch” koji od jela može napraviti kraljevsku gozbu. I po svemu tome reklo bi se, ipak je riječ o dami…
Jedini konavoski nasad grka jedan je od rijetkih i u cijeloj Dalmaciji. Kod Miljasa je star oko 80 godina i od njega nisu ni promišljali odustati.
U njihovoj obitelji grk je otkad pamte i Zvonko i Miho, bio na pijedestalu svih vina. I u podrumu se bačva s tim vinskim obiteljskim zlatom nalazila na zasebnom mjestu. Ne u redu s ostalim bačvama, kako se ne bi nekim „ludim“, namjernim ili nenamjernim potezom, iz nje natočilo u neke obične, fatižne dane.
S Grkom se u obitelji Miljas isključivo nazdravljalo za blagdan svetog Mihovila, kada se slavio nebeski zaštitnik sela. Ako bi ga ostalo, onda i za sv. Antuna.
Njegova je vrijednost i rasla uslijed te njegove restriktivne dostupnosti. To se danas sve manje i razumije i prakticira.
Po Grku je najpoznatija korčulanska Lumbarda, jer je ta sorta tamo uspjela jedina preživjet katastrofičnu peronosporu, ali da Zvonko Miljas zna kako „izaći na kraj“ s tom zahtjevnom i kompleksnom sortom potvrđuje i lanjska bronza iz Londona. A bronza iz Londona, sa International Wine Challenge svjetskog natjecanja ravna je mnogom zlatu s ostalih natjecanja, znaju to svi vinari i enolozi. No, Grk Miljas samo je jedno od vrhunskih vina koja izlaze iz njihova podruma. Kad imaš takav proizvod onda je najveći problem na tržištu što imaš – manjak boca, potvrđuje Miho Miljas.
Dva brata Miljasa su stupovi kuće koja se proizvodnjom vina bavi već generacijama unatrag, a značajnije i kvalitetnije temelje postavio je njihov pok. otac Ivo Miljas nakon Domovinskog rata, na spaljenom ognjištu, kada je trebalo krenuti ispočetka.
U obiteljskom poslu su Zvonko i Miho unatrag nekoliko godina zajedno u punom angažmanu, kroz podjelu posla koja im, naš je dojam, odgovara i temperamentima. Njihovim osobnostima. Zvonko kao diplomirani agronom na odsjeku vinarstva i vinogradarstva i enolog, strpljivo i pomno radi na usklađivanju i perfekciji okusa njihovih vrhunskih i kvalitetnih vina, a Miho koji je završio menadžment promišljeno radi na prodaji i marketingu, brendiranju.
Iz njihova podruma izlaze tri vrhunska vina, Malvasija Dubrovačka, Grk i Cuvee Blanc (malvasija/maraština) i tri kvalitetna, Rose (Crljenak/Plavac), Maraština i Plavac.
Nagrade koje im pristižu pokazuju kako su na pravom putu, a godine u kojima je pandemija covida 19 pokazala što se može dogoditi s tržištem gotovo „preko noći“ također su im dale „lekciju“.
-U koroni smo ostali neugodno iznenađeni događanjima na tržištu, jer su se naše boce mogle naći samo na dubrovačkom području koje je pandemija najsnažnije pogodila. Morali smo reagirati brzo, pa smo se okrenuli na novo tržište. Pogotovo na otoke i prema nautičkom turizmu u kojemu gosti zahtijevaju vrhunski proizvod. Vina vrhunskih etiketa smo plasirali bolje i brže nego kvalitetna. U pregovorima smo koji bi nam osigurali i izvoz, a želja bi nam bila plasman 30% naših vina osigurati za izvandubrovačko područje, a ostatak za domaće tržište. Proizvodnja za izvoz i osigurano tržište pri tome olakšavaju plansku proizvodnju, dok je za domaće tržište sve dosta varijabilno, jedne godine ide više jedno vino, druge godine neko drugo. U planu nam je i uređenje jedne moderne kušaone u kojima bi naši gosti i poslovni partneri mogli degustirat naša vina. U Konavlima je sve više gosta koji istražuju način života na selu, pa bi trebalo razmišljati o tome da im ponudimo našu autentičnu i hranu i vina. Svaka čast sushiju, ali mi ovdje trebalo brendirati tradicionalnu lokalnu kuhinju i naš način pripreme hrane, te naše autohtone sorte vina koje su sami svjetski vrh – smatra Miho Miljas, dodajući kako se upravo takva filozofija valja primjenjivati u komunikaciji s našim ugostiteljima.
Na tržištu nećete naći lošeg Grka – dodaje Zvonko iskreno. Sva su to vina na vrhunskom nivou i samo su nijanse sviđa li vam se više jedan ili drugi proizvođač. Kad pijete Grk, znate da pijete dobro vino.
Iz njihovog podruma izađe oko 2 tisuće boca specifičnog vina loze koja se rijetko “udomljuje”.
Ponekad nam se čini da ih imamo dva milijuna da bi ih prodali – opisuju braća „pomamu“ za grkom.
No, s planiranjem novih nasada su pažljivi.
-Teško je naći radnike za poljoprivredu, dosta je tu ručnog rada, a mislimo da se ne smije raditi na kvantitetu ako ne osiguraš kvalitetu. Dodatno širenje planiramo, što je posve logičan slijed nečijeg razvoja, ali ne dok se ne riješe i preduvjeti koji će jamčiti kvalitetu – dodaje Zvonko.
Takav način razmišljanja i putokaz u proizvodnji ima u ovoj obitelji Miljas težinu, jer su gotovo sva njihova vina nagrađivana i cijenjena na tržištu.
No, koliko god su u njihovom slučaju dobro postavljeni temelji ili podumenat, kako bi rekli Konavljani, izazovno je baviti se ovom vrstom posla. I zbog odgovornosti prema pretcima.
-Žao mi je da je u ratu kad su nam spalili kuću izgorjela prađedova diploma iz Beča kojom je bio nagrađen za svoje vino. Naša je kuća izgrađena 1897. na istom ovom mjestu gdje se nalazi i danas, obnovili smo je poslije rata. Bila je prva kuća u Konavoskom polju – priča Miho.
A onda vi kroz svoj DNK nosite kvalitetu u proizvodnji vina – šalimo se.
-Prvo se igraš između bačava, onda počneš malo pomagat, pa shvatiš odjednom da to radiš – kaže Zvonko.
A kakva je bila godina, što se može očekivati nakon ove silne suše?
-Zahtjevna. Sušna. Ne možeš se više oslonit na nebo, nego morate imat izvore vode, sustav kap po kap i kad nema kiše, dodavati lozi.
Da, a onda kad ne treba, evo je… kao zadnja dva dana..
-Tako je, ali nikad nijedna berba mislim nije prošla bez kiše. U jeku berbe može biti problematična ukoliko je padne, primjerice, 200 litara u kratkom vremenu, zbog erozije i činjenice da se sa sladorom onda grožđe vrati nazad. Sad je boba spužvasta i dosta upija pa joj treba po 4,5 dana da se vrati na staro, ali ovo je jedna velika tvornica pod otvorenim nebom i na to se ne može utjecati. No mi smo s trganjem pri kraju – objašnjava nam Zvonko.
-Zasad su rezultati vrhunski, imamo dobru berbu i mislim da s pravom očekujemo neko dobro vino koje će osvojiti ponovno neku dobru nagradu. Ali, ako i ne bude nagrade, očekujemo dobro vino koje će se kušat u dobrom društvu i dobrom raspoloženju – završnu riječ ipak ima Miho.
A, on je ipak zadužen za marketing i PR.
Nije mu ni teško kad za ono što govori ima itekako dobro pokriće.
U bocama.
