Svojom zbirkom “priča s porukom” objavljenih pod naslovom “Tu sam”, Vedran Mezei i danas zadivljuje čitatelje do kojih ta knjiga, na svoj način pronađe put. Knjige znaju u kojem trenutku ih trebamo. Nova knjiga kroz koju se provlači ista Vedranova duhovnost i težnja ka življenju u slobodi sazdanoj na visokomoralnim kriterijima uskoro će biti tiskana i na taraci stare kuće u Beterini u Mlinima predstavljena javnosti. Pisanje je za Vedrana postalo način života i put na kojemu susreće brojne dobronamjerne duše, ali priznaje i da je to osamljenički posao poniranja u sebe i svoje preokupacije. Zašto je toliko fasciniran “papirom slobode” koji je nekada robovima značio raskid lanaca zatočeništva, ali kako ga i danas osvojiti za sebe u vremenu koje nas je zarobilo, te kakva tri ključa leže u svima nama – pitali smo ga u razgovoru kojim najavljujemo knjigu i predstavljamo autora.
Za početak, što je bio okidač i glavni povod da počneš pisati svoju drugu knjigu?
– Ideja za „Treći ključ“ javila se za vrijeme pisanja knjige „Tu sam!“. U prvoj knjizi radnja se odvija kroz sedam priča u različitim krajevima svijeta, ali u njoj nigdje nisam spomenuo naš Grad. Već tada sam pretpostavljao kako će Dubrovnik biti priča za sebe i polako su se u glavi počeli slagati detalji tog mozaika.
Kad se jednom počnete baviti pisanjem, poseban razlog za to više nije ni potreban. Na različite načine uvijek radite na nekoj svojoj knjizi ili tekstu, barem je tako u mom slučaju. I u procesu pisanja „Trećeg ključa“ javila mi se ideja za još jednu knjigu koju sada polako razrađujem. Možda je ovo o čemu govorimo najbolje opisala Maya Angelou u svojoj poznatoj izreci: „Ne postoji veća agonija od nošenja neispričane priče u sebi“.
Knjiga se zove „Treći ključ“. Želiš li nam otkriti na što se to odnosi?
– U knjizi propitkujem pojam slobode, kako u društvenom tako i u osobnom smislu, i to kroz dva vremenska razdoblja. A s obzirom na stoljetni odnos Grada prema slobodi, Dubrovnik predstavlja savršenu kulisu za takvu temu. Ideju za naslov dala mi je jedna crtica iz dubrovačke povijesti. Mnogima je poznato kako se riznica dubrovačke katedrale čuvala trima različitim ključevima. Jedan je ključ imao knez, drugi biskup, a treći tajnik Republike. Da bi se moglo ući u riznicu i raspolagati njezinim blagom bilo je potrebno da svi troje budu s time suglasni. Međutim, tri ključa o kojima govori roman prvenstveno se odnose na tri osnovna elementa ljudskoga bića. A o čemu se točno radi možda bolje da ostavimo onima koji se odluče pročitati knjigu.
Zanima me tvoj proces rada, pripremanja i pisanja knjige. Gdje si pronalazio izvore, koga si konzultirao, koliko je trajalo prikupljanje povijesnih podataka i kada si najčešće pisao, budući je tvoj radni dan također ispunjen brojnim obavezama, od posla do obitelji?
– Kao i za sve drugo, najprije je potrebno imati ideju. Vjerujem da je to nešto što nam je dano i što ne bi bilo pošteno previše svojatati. I sama riječ „nadahnuće“ govori da ideje dolaze u dahu, u trenutku. Prije nego što krenem s pisanjem, osnovnu ideju neko vrijeme razrađujem u glavi sve dok ne poprimi jasnije konture. Kako je u knjizi velikim dijelom riječ o povijesti Grada, bilo je potrebno detaljnije proučiti ovu temu. Često sam se pitao zbog čega sam se uopće odlučio na taj korak jer smatram da je riječ o previše složenim i vrijednim temama. Kad se već odlučite baviti njima, mislim da ih je važno prikazati na dostojan način. U tome mi je pomogla literatura uglednih autora i znanstvenih istraživača kao što su Slavica Stojan, Ivan Viđen, Nella Lonza, Suad Ahmetović, Vinko Foretić, Radovan Samardžić, Nenad Vekarić, Robin Harris i drugi. Za vrijeme rada na knjizi razmijenio sam nekoliko „mailova“ s gospođom Stojan koja mi je nesebično pomogla oko odabira literature i odgovorila na neka pitanja vezana za dubrovačku povijest unatoč činjenici što se osobno ne poznajemo. Ovo su velike prednosti rada u manjoj sredini jer imate mogućnost stupiti u kontakt s ljudima čiji rad izuzetno cijenite i oni će vam vrlo rado pomoći. Tako sam dobio priliku pobliže upoznati i povjesničara umjetnosti Ivana Viđena. Uz njegovu pomoć u knjizi je predstavljen povijesni prikaz ljetnikovca Bettera u Mlinima u kojem se odvija veliki dio radnje ovoga romana. Pored već spomenutih autora, pomogli su mi i ljudi koji ne pripadaju znanstvenoj zajednici, ali gaje veliku ljubav i zanimanje za dubrovačku povijest. Tu prije svega mislim na gospođu Vesnu Barišić, ženu koja je osmislila nekoliko jako zanimljivih turističkih tura vezanih za razgled Grada, a o tim temama povremeno drži i predavanja. Vesna je u samo jednu noć pročitala cijeli rukopis „Trećeg ključa“ i već mi je sljedeće jutro dala svoje komentare i sugestije. Naravno, sve sam ih sa zadovoljstvom prihvatio. Ne smijem zaboraviti i profesoricu Mariju Matanu Bazdan, inače lektoricu moje prve knjige. Marija je ovoga puta, iako neformalno i samozatajno, odradila korekturu rukopisa. Velika je privilegija imati takve ljude kraj sebe i to je za mene jedna od najvećih blagodati pisanja.
S druge strane, ovo je ipak osamljenički posao. Ne mogu reći da sam za vrijeme pisanja knjige bio najbolji otac ili suprug, a pri tome ne mislim samo na vrijeme provedeno u pisanju. Jer, i kada isključite računalo, ne postoji tipka kojom možete isključiti sebe i prestati razmišljati o knjizi. A to vama bliski ljudi lako osjete. Bilo je tu i puno neispijenih kava, propuštenih druženja s prijateljima i slično… Srećom, oni me dobro poznaju i svjesni su s kim imaju posla (smijeh).
Kroz knjigu pratimo dvije radnje…jednu koja započinje u vrijeme Dubrovačke Republike na Dan velike trešnje i drugu koja se odvija u ovom našem vremenu. U kojemu trenutku si odlučio ljudske priče i sudbine staviti u kontekst vremena u kojemu se događaju i zašto?
– Nije mi bila namjera napisati isključivo povijesni roman i nadam se kako sam ispreplitanjem povijesne i moderne radnje pridonio njegovoj dinamičnosti. Također, nastojao sam da se književni stil u ta dva dijela međusobno razlikuju. U povijesnom dijelu koriste se mnoge dubrovačke riječi među kojima ima i onih koje se više ne mogu čuti u svakodnevnom govoru stanovnika Grada. To na neki način daje „miris onoga vremena“, ali istovremeno ograničava mogućnost razvijanja dijaloga. Gotovo je nemoguće vjerno prenijeti izvorni govor ljudi onoga doba pa sam češće koristio formu neupravnoga govora. U modernom dijelu težio sam jednostavnijem i slobodnijem stilu, radnja je manje kompleksna kako bi se obje priče mogle lako pratiti i nadopunjavati.
Roman započinje na Veliku srijedu 6. travnja 1667. godine, odnosno na sâm dan „Velike trešnje“. Priča nas vodi na stari karavanski drum kraj crkvice svete Orsule gdje se u rano jutro susreću dvoje protagonista povijesnog dijela priče. Ovaj potres zasigurno predstavlja najtragičniji događaj u povijesti Republike i meni je oduvijek bio zanimljiv i privlačan. U njemu se isprepliće toliko nevjerojatnih detalja da mi se čini kako bi samo nabrajanje povijesnih činjenica bilo dovoljno zanimljivo za jednu cijelu knjigu. Pogledajmo samo priču vezanu za Marojicu Kabogu. Naime, poznato je kako je upravo na dan potresa Veliko vijeće trebalo razmatrati odluku o njegovom pomilovanju nakon gotovo pet godina provedenih u tamnici zbog zlodjela počinjenog ispred Kneževa dvora. Znamo da je Kaboga izašao na slobodu zahvaljujući „Velikoj trešnji“ nakon čega započinje dojmljiv put od osuđenika do Spasitelja Domovine. Možda je još zanimljivija priča o vlastelinu Vicku Pozzi za kojeg povijesni izvori otkrivaju da je bio pjesnik, astronom, fizičar i matematičar, ali se navodno bavio i nekim okultnim znanostima. Govorilo se da ima sposobnost proricanja budućnosti te da je točno predvidio dan poroda i smrti svoje sestre Tamare. Mjesecima prije katastrofe tvrdio je da osluškuje podzemlje i da iz utrobe Zemlje čuje eksplozije i tutnjavu. To ga je navelo na zaključak da će Grad zadesiti snažan potres. Ali ono što zvuči još nevjerojatnije, Vice je predvidio i vlastitu smrt nagovještavajući da neće dočekati „Veliku trešnju“. Nažalost, obje njegove slutnje pokazale su se istinitima.
Knjiga je spoj povijesnih činjenica i stvarnih likova i tvoje fikcije, kad bi te pitali u kojemu omjeru, što bi rekao?
– Rekao bih da se fikcija javlja u onoj mjeri koja je potrebna da se ispriča priča o „Trećem ključu“, a da je sve ostalo zasnovano na povijesnim činjenicama i stvarnim događajima. U predgovoru sam naveo kako odnosi protagonista s povijesnim osobama u romanu dodatno oslikavaju karakter stvarnih likova, barem iz onoga što danas znamo o njima.
Na kraju knjige, moj je dojam, postaje posve jasno da si htio ispisati dojmljivu “chartu libertatis” – koja je, svojom porukom, na tragu tvoje prve knjige. Što njome želiš poručiti, na što čitateljima, ljudima, skrenuti pažnju?
– Možda bismo najprije trebali reći nešto o „pravoj Charti libertatis“, povijesnom dokumentu koji je poslužio kao podloga za „Chartu“ iz knjige. Poznata je činjenica da je Republika ukinula trgovinu robljem već 1400. godine. To ipak nije značilo nagli i konačni prestanak ove nehumane prakse i ona će se u nešto blažem obliku zadržati još gotovo cijelo stoljeće. U međuvremenu, do potpunog iskorjenjivanja ropstva, pojedini su robovi dobivali dokument o oslobođenju, takozvanu Chartu libertatis, odnosno „Papir slobode“. Ovim dokumentom priznavalo ih se kao slobodne ljude iako su i dalje bili dužni bez naknade obavljati određene poslove za svoga bivšeg gospodara. „Treći ključ“ govori o postojanju još jedne „Charte“ koja otkriva drugačiji oblik ropstva prisutan i u našem vremenu, ali i moguće putove izbavljenja. U tom dokumentu spominju se različita učenja, od antičkih filozofa do učitelja Dalekog istoka, preko Kristovih poruka iz Novoga zavjeta do islamskog učenjaka i mističnog sufijskog pjesnika Rumija.
Sloboda je u svakom slučaju univerzalna vrijednost, neovisno o mjestu i vremenu na koje se odnosi, što sam kroz „Chartu“ želio dodatno naglasiti. Upravo zbog toga glavni likovi o njoj raspravljaju i u modernom i u povijesnom dijelu priče, a cijeli dokument nalazi se i na samom kraju knjige. To „ponavljanje gradiva“, jer se tako još više ističe,je glavna tema romana.
Za mene „Charta“ predstavlja sažetak, odnosno putokaz, jednog ispunjenog, slobodnog, ali i moralnog načina života čije bi vrijednosti trebale biti jednake, bilo da je riječ o Platonovom, Boškovićevom ili našem dobu. To je, naravno, samo moje mišljenje i bit će mi drago ako i čitatelji prepoznaju dijelove „Charte“ kao svoju istinu.
Što bi za tebe bio uspjeh ove knjige?
Bez lažne skromnosti, za mene je dovoljan uspjeh što sam knjigu priveo kraju i što će biti objavljena. Ugodno sam iznenađen odjekom koji je knjiga „Tu sam!“ imala u javnosti, ali ne bih želio uspoređivati ova dva naslova očekujući jednak ili veći uspjeh „Trećeg ključa“. To bi bio samo nepotreban teret jer ispunjenje koje pisanje sa sobom nosi ne može se prikazati brojevima. Iskreno, uložio sam puno vremena i truda u ovu knjigu, pisao sam je najbolje što znam i čvrsto stojim iza njezinih poruka. Ali kad knjiga izađe iz tiska i krene u knjižare onda se prema njoj možete odnositi slično kao i dobronamjerni roditelj prema svojoj punoljetnoj kćeri – želite joj svu sreću ovoga svijeta, ali znate kako sama mora pronaći svoj put.
Knjigu ćemo uskoro moći držati i u rukama, što je za sve zaljubljenike u književnost i literaturu pravo malo rođendansko slavlje. Kad će u svijet?
– „Treći ključ“ će biti objavljen krajem rujna u izdanju izdavačke kuće Ibis grafika iz Zagreba kao što je to bio slučaj i s prvom knjigom. S obzirom da imam jako dobar odnos sa svojim izdavačem, nije bilo nikakvog razloga da se naša suradnja i ovoga puta ne nastavi. Pored Ibisa, za objavljivanje knjige velikim dijelom je zaslužna Općina Župa dubrovačka i Turistička zajednica općine. Nakon što sam krajem prošle godine iznio ideju o knjizi zajedno s još nekoliko projekata koje zajednički planiramo ostvariti, od samoga početka imam njihovu svesrdnu podršku. Kako se u romanu velikim dijelom govori o ljetnikovcu Bettera u Mlinima, predložio sam direktorici Turističke zajednice gospođi Anamariji Kusalo da početkom jeseni na taraci stare kuće u Beterini napravimo promociju „Trećeg ključa“ zajedno sa stručnim predavanjem vezanim za ovo ladanjsko zdanje koje će održati povjesničar umjetnosti Ivan Viđen. Želja nam je na taj način pridonijeti popularizaciji ovog izuzetno vrijednog i nepravedno zapostavljenog povijesnog lokaliteta. Zahvaljujući sufinanciranju TZO Župa dubrovačka „Treći ključ“ se već prevodi na engleski jezik. Englesko izdanje bit će objavljeno početkom sljedeće turističke sezone kada u sklopu Župskog ljeta planiramo organizirati svojevrsne povijesne šetnje. Kroz te događaje našim bismo gostima predstavili mjesta na kojima se odvija radnja romana, a posjetitelji će tom prilikom moći saznati i druge zanimljive detalje o povijesti Župe dubrovačke i njezine bogate kulturne baštine. Zato bih se ovom prilikom posebno zahvalio načelniku Općine gospodinu Silviju Nardelliju, direktorici TZO Župa dubrovačka gospođi Amamariji Kusalo i voditeljici odsjeka za društvene djelatnosti i kulturu gospođi Katarini Barović. Bez njihove pomoći, ove ideje ne bismo mogli provesti u djelo. Jako mi je drago što i ovom prilikom nastavljam suradnju s Vesnom Čelebić, sjajnom prevoditeljicom i turističkom djelatnicom našeg Grada. Zahvaljujući njoj „Treći kljuć“ upravo dobiva svoj engleski prijevod, a s obzirom da je Vesna prevela knjigu „Tu sam!“, ne sumnjam da će i ovoga puta odraditi odličan posao.
