Ovih dana sam u razgovorima i pripremama za kotarske izbore. Stvarno neobičan razvoj događaja za mene.
Izrazito ne volim tu vulgarnost, taj zatupljujuće spori i trapavi proces, i tu nečistu ljepljivost politike. Nikad nisam poželjela sudjelovati u toj igri upitnog morala i putem zaboravljenih izvornih vrijednosti.
No kao netko tko stremi stvaranju nove paradigme, smatram se nekako obaveznom podržati nove inicijative i napore koji ulijevaju nadu i mijenjaju dijalog. A to znači sudjelovati.
I tako već po drugi put završim na kandidacijskoj listi za izbore.
Ne mogu reći “ne” kad dođe taj momenat jer vjerujem u ono na čemu se zasniva građansko društvo. Temeljna ideja demokracije i zajedništva -“Tko će ako ne ja?” – nije isprazna floskula, bez obzira što je sama ideja demokracije pomalo postala baš to.
Što god da slijedi nakon demokracije, morat će se još čvršće temeljiti na tom principu individualne odgovornosti i inicijative.
„Ne može svatko sve i nije ni potrebno,“ reći ćete. Svakako, ali svatko može, i treba, ponešto, posebno od onoga što nitko radije ne bi. Tek kad to svi zajedno osvijestimo, stvorit ćemo društvo koje nije “ko fol.”
Ta duboka kolektivna sjena djetinjastog očekivanja da je to posao nekoga „gore“, ta nevoljkost da odrastemo i preuzmemo odgovornost za svijet oko nas, ostala je kao rana iz onog silno preuranjenog eksperimenta socijalizma.
Opća nedoraslost za taj nivo funkcioniranja i nedostatak istinskog razumijevanja te ideje, uz konstantno prisilno deklariranje pripadanja, stvorili su jedan čudni društveni obrazac.
Svi smo naučili pozirati u „ko fol“ realnosti gdje se sve radi samo da izgleda kao da jesmo a zapravo se niti ne zapitamo u čemu je bit toga što radimo. Čak smo i zaboravili da se nismo zapitali u čemu je bit i kamo to vodi.
Dvojni standardi sistema u kojem su svi morali glasno govoriti jedno, a radili i vjerovali nešto sasvim drugo, razbili su u nama nešto esencijalno.
Hipokrizija i dvoličnost kojoj su nas učili na svim nivoima korumpirala je ono najbitnije na nivou društva, vjeru u zajedništvo i opće dobro.
Kada sam se s osamnaest godina našla u SAD-u, zbunila me čista suprotnosti njihovog odgoja. Na sve strane sam primjećivala taj „nedostatak“ kolektivne licemjernosti.
Podsmjehivala sam se često njihovoj naivnosti i povjerenju u ono na čemu se temelji njihovo društvo. Bilo mi je već tad jasno da je i njihova politika korumpirana i dvolična, i činilo mi se djetinjasto vjerovati u demokratsko sudjelovanje, osobnu odgovornost i kontribucionizam.
Tek nakon puno godina sam shvatila koja se kolektivna snaga i otpornost nalaze u toj vjeri u osnovne principe zajedništva i opće dobro.
Mada je i Amerika sad u dubokoj krizi morala, stvaralački dijalog na individualnom nivou i dalje je živ, kreativniji je nego ikad i iznjedrit će, uvjerena sam, radikalne promjene koje se trenutno valjaju iza brda kolektivne podsvijesti.
Nisam protiv ideja socijalizma i komunizma. Mislim da se neuspjeh socijalizma, kao i neuspjeh demokracije, svodi na stanje svijesti najmanjeg zajedničkog nazivnika. A njega opet sačinjavamo mi, individualno, i svi naši odabiri riječi i djela.
Bez obzira na sveprisutnu korumpiranost moći, ono što ulijeva nadu i daje rješenja je ta vjera da je ispod svega toga u ljudima nešto dobro i da se možemo vratiti na originalne postavke.
Naša budućnost je zajedništvo, kako god ga nazvali, a zajedništvo funkcionira samo ako svatko daje malo više nego što misli da treba.
I tako sad proučavam osnovnu mehaniku našeg društvenog sustava, naša građanska prava i dužnosti, i mehanizme kojima ih ostvarujemo.
Pomalo dosadno i sporo, nimalo romantično, često frustrirajuće jer toliko toga niti ne znamo da ne znamo, ali biti dio kruga koji je odlučio odrasti i preuzeti svoju odgovornost ulijeva neku nadu u nas ljude.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
