U životni habitus Luce Đurišić se splela ljubav prema Konavlima u koje se doselili iz Lapada udajom, ljubav prema poeziji, ljubav prema djeci…ona je odgojiteljica koja je davala cijelu sebe generacijama vrtićaraca, ona je pjesnikinja, ona je divna majka dvjema posvojenim kćerima, ona je dokaz da sve svoje svjetove nosimo u sebi i da nas prostor u kojemu živimo ne ograničava, a da su neispunjeni snovi samo izgovori kako bi olakšali pomanjkanje hrabrosti da iz sebe izvlačimo ono najbolje što imamo i što godinama u sebi stvaramo.
Tete Luce Đurišić je nedavno pošla u mirovinu, ispraćena lijepim porukama i dirljivim riječima koje su joj uputile kolegice, djeca i roditelji.
Iza vas su prvi umirovljenički dani, nakon desetljeća provedenih u dječjim vrtićima, najviše u Konavlima, jeste li ipak sa zebnjom
razmišljali o novom razdoblju života, bez svakodnevnih obveza i
nepresušne radosti djece kojom ste cijelog života bili okruženi?
Zbog zdravstvenih problema s lokomotornim sustavom i operacije desnog kuka, zadnjih godina sam radila samo sa starijom djecom. Čim sam ispunila uvjete za punu mirovinu, odlučila sam se nakon 41 godinu pozdraviti s plejadom izvrsnih kolegica, roditeljima uvijek spremnim na suradnju i naravno onima zbog kojih sam uživala igrajući se cijeli moj radni vijek – sa djecom. Radujem se odsustvu alarma, mom vrtu, radovima u kući, pisanju, kvalitetnijim druženjem s mojim kćerima, unucima, sestrama koje se dugi niz godina bespoštedno brinu o nemoćnoj i staroj majci…
Ispratili su vas uz dirljive riječi, kao izuzetno omiljenu tetu koja
je odgojila generacije vrtićaraca… kad se okrenete iza sebe i zamolim vas da opišete svoj radni vijek koje su prve asocijacije?
Prva asocijacija mi je životna radost koju su mi davale generacije djece. Oni su bili moje toplo krilo, moja utjeha i zraka sunca u mojim teškim životnim momentima. Svaki problem uz njih bi nestajao jer dijete traži cijelog tebe…oni bi tražili, ja bih davala i na kraju dana, svi bi bili sretniji.
Stalno pričamo o promjenama koje se događaju u načinu života u sve tehnološkije dominantnijem vremenu, gdje raznorazne naprave zauzimaju mjesta ljudima, pretjerujemo li ili ste se u radu s djecom kroz godine rada s njima u to i sami osvjedočili? U čemu ste Vi vidjeli najviše promjene?
Ja volim digitalno doba. Meni je puno olakšalo i uljepšalo život. Ako dijete svakodnevno boravi u prirodi i ako je okruženo pažnjom i ljubavlju svojih najmilijih, ne vidim razloga da ne uživa u blagodatima današnje tehnologije uz uvjet da to ne bude zamjena za roditelja te da roditelji doziraju vrijeme, a još više sadržaje koje djeca koriste bilo kao gledatelji bilo kao sudionici u igrama. Preporučila bih starijem uzrastu Minecraft creative, odlična igra.
Je li vam ikad bilo naporno biti okruženoj s djecom, kako ste
zaokupljali njihovu pažnju, nerijetko se čuje kako se i majke međusobno požale jedna drugoj da im “djeca dignu glavu” jer stalno nešto zapitkuju, galame, posvađaju se međusobno?
Igrati se s djecom, pokušavati im pomoći da ispune sve svoje potencijale ne može kod djece stvoriti ništa drugo osim interesa. Oni jako dobro „čitaju“ naše namjere. Ljubav se ljubavlju vraća. Naravno, uz ljubav i kvalitetu aktivnosti, sadržaja i materijala koja se djeci nudi, potrebne su i granice jer im one stvaraju prijeko potrebnu sigurnost koju svako dijete priželjkuje.
Što ste tijekom svog bogatog životnog iskustva nastojali utisnuti u dječje duše, dječje odrastanje, uspomene na vrtić…
Trudila sam se da se svako dijete samoostvari, puno pažnje sam posvećivala razvoju motorike jer je ona baza za razvoj samopouzdanja u jaslicama i vrtiću. Nakon toga razvoju govora. Spretno dijete s bogatim rječnikom je osnova za sve druge nadogradnje: likovnu, glazbenu, plesnu i dramsku, konstruiranje, igre uloga…i igra i rad do maksimalnog razvoja svih kompetencija do ostvarenja svih dobrobiti ovog uzrasta. Bilo mi je bitno dati…dati sve što mogu…dati sve što znam…učila sam ih pisati pjesme, svirati, igrati se starih igara „Došla majka s kolodvora“, preskakanja lastike, „Tovar gre“, uživali smo se kostimirati, glumiti, nastupati pred publikom, učila sam ih toleranciji, prihvaćanju drugačijih jezika, kultura, vjera, fizičkog izgleda…a ono što sam željela utisnuti u njih je to da su i oni i svi ljudi i sva živa bića važni…da je život dragocjen, da se sve može popraviti, osim kad te nema…da čuvamo i poštujemo prvo sebe, a onda sva živa bića…
Dala sam svoj maksimum, sve svoje potencijale sam s puno ljubavi dala na raspolaganje sreći djece koliko je god to bilo moguće…osjećam zadovoljstvo i mir.
Majka ste dviju posvojenih, danas već djevojaka, što biste poručili bračnim parovima koji se dvoume o posvajanju djece i pružanju doma i obitelji malenim dušama koje su napustili?
Moj Nino i ja nismo bili blagoslovljeni svojom biološkom djecom, ali nas je Bog blagoslovio dvjema prekrasnim kćerima koje smo posvojili u dobi od 8 i 9,5 godina. Kad netko reče da smo super jer smo ih spasili i dali im obitelj, odmah proturječim.
Posvajanje je uzajaman proces. Naše Nevenka i Sandra su posvojile nas i mi njih. One su dobile tatu i mamu, a mi kćeri. Taj proces je njima bio malo bolniji nego nama. Nama se ništa nije promijenilo osim radosti roditeljstva, a one su izgubile svoje materijalno okruženje, svoje prijatelje, svoj grad… Jednom smo Nevenka i ja bile na književnoj večeri s Vesnom Krmpotić na kojoj je ona pričala o tome kako je tješila Dubrovnik kad ga je kao mala djevojčica napuštala seleći se u Split pa u Zagreb.
Govorila je Gradu: „Ne plači Grade, ja ti odlazim, nemoj biti tužan“… bilo joj je preteško priznati da ona tuguje, a ne Grad…i moja se Nevenka rasplakala jer je prepoznala identične osjećaje…Nakon prilagodbe sve je dalje teklo i teče kao i u ostalim obiteljima, od zagrljaja, smijeha, suza, svađa, zajedničkog rada… U međuvremenu smo ostali bez našeg Nina…njegov iznenadni odlazak nas je ostavio potresene, ali i ponosne na njega. Svoju snagu, sposobnost i kreaciju je uložio u razvoj svojih Radovčića i svoje obitelji.
Naše kćeri su se osamostalile, svaka slijedi svoju zvijezdu, a mi u našem mikrokozmosu znamo da uvijek možemo računati jedni na druge.
Luce, dopustiti ću si slobodu jer vas poznajem desetljećima i
pitati Vas za “tajnu” iskrenog osmijeha koji niste izgubili iako je
život išao i gore i dolje, najmanje dosadno pravocrtno… kakav biste “recept” dali za ispunjen i radostan život..otkud iščupat radost i kada nije sve “idealno”?
Zahvalna sam Bogu za sve što mi je dao u životu, moje roditelje, kćeri, moje predivne sestre Nadu koja je također dugogodišnja odgojiteljica u Dječjem vrtiću Dubrovnik i Terezu. Zahvalna sam za sve probleme kroz koje sam jačala svoje sposobnosti i snagu. U toj zahvalnosti i molitvi je izvor moje radosti, mira i ljubavi prema svim ljudima, a kako starim i prema svim životinjama…
Što vam je bilo najteže kad ste se opraštala s kolegicama i vrtićem… zadnjeg radnog dana…
Zadnji dan u vrtiću je bio jako emotivan. Pokloni, zagrljaji, uzajamne lijepe želje…pitanje djevojčice Nee kad ću se ja vratiti iz tog mjesta Mirovina… pjesma dva brata Tonija i Miha kojima je mama pomogla uobličiti poklon pjesmu…
…i na kraju…dragi moj vrtiću, pozdravljam te…hvala ti što sam bila dio tebe…želim ti da se i dalje razvijaš, rasteš i budeš uvijek toplo mjesto u kojem će kao i do sada biti temelji sretne, sposobne i uspješne djece konavoskog kraja!
