Da je za svaku fotografiju sa strancima dobila samo jednu kunu, danas bi bila bogatašica – u šali kažu za tetu Katicu Stanković iz Čilipa čiji osmijeh s tih ovjekovječenih uspomena na nedjeljnu folklornu priredbu Precrkvom putuje i danas svijetom. Ali, puno srce i užitak koji joj donosi folklor, konavoski vez i balanje nedjeljom pred Crkvom sv. Nikole u Čilipima, nema cijenu za ovu vitalnu Konavoku koja će za tri dana napuniti pune 83! A i večeras, kad se na proslavi KUD-a Čilipi koji obilježava 70 godina postojanja, nađe u pratnji, kao majka konavoske nevjeste koja će bacat bombone, te zabala u potkolu, teti Katici će lice biti obasjano iskrenim osmijehom sreće. A kako i ne bi kad je njen život gotovo šezdeset godina vezan uz čilipski folklor i nedjelje Precrkvom!
-Sretna sam jer sam dočekala i danas mogu samo biti zahvalna svim onim generacijama koje su prošle ili su danas u KUD-u, s kojima sam dijelila tolike lijepe trenutke i s kojima sam se družila – iskreno kaže tete Katica koju je na nastupima KUD-a u Čilipima mogla spriječiti jedino kakva zdravstvena tegoba. Za nedjelju se živjelo, dan kada bi se obukla pomno pripremljena i ispeglana konavoska nošnja, stavile velike zlatne, majčine vežilice, i splela kosa u konavosku pletenicu. Nije joj lako danas u riječi smjestiti sve one osjećaje, volju i želju koja u njoj postoji sve ove godine, desetljeća, kad je riječ o sudjelovanju u čilipskom folkloru. Trideset i pet godina je s pok. Lukom Novakom vodila kolo, a s njime i Mijom Radovićem je po dubrovačkim hotelima učila zainteresirane strance balat, dobro se sjeća nastupa na kojima je bilo i po dvije tisuće posjetitelja koje je dovodio tada u Čilipe “turistički gigant” Atlas. Brojne uspomene, lijepi trenuci, putovanja, druženja i uvijek veselje i snaga da se prebrode radni dani u tjednu jer dolazi – nedjelja.
-Danas se na mene moja djece “ljute”, a ja im kažem – budite sretni dok vas molim da me odvedete na nastup – priča tete Katica koja je svoju i ljubav pok. supruga Andra prema folkloru, Čilipima i Konavlima prenijela na svoju djecu, Mariju i Mata, i njihovu djecu. Večeras će u kolu biti nekoliko generacija iz familije Stanković.
-Vazda sam voljela plesat, moj pok. muž također, pa smo se veoma rano s još nekoliko parova uključili u rad KUD-a, učili smo balat, to nam je svima bila ljubav, ali i zabava. A onda se u obiteljima ta ljubav počela razmnožavati, pa je s roditelja prelazila na djecu i večeras ćemo vidjeti generacije obitelji kako zajedno balaju. S druge strane, da nije bilo folklora mnogi od nas ne bi nikad vidjeli ni proputovali toliko svijeta, obišli smo brojne gradove u Europi, mislim da nam je folklor svima pružio velike mogućnosti da se oblikujemo kao ljudi. Tko je želio gledati oko sebe i vidjeti, mogao je jako puno i naučiti – spominje se tete Katica brojnih smotri, gostovanja s KUD-om i nastupa s kojih je publika izlazila mahom oduševljena izvedbom i prelijepom nošnjom, veseljem koju su plesači i svirači prenosili s pozornice na sve prisutne. Bili su i jesu jedna od najljepših reklama za Konavle i konavosko zajedništvo koje je u temelju opstanka i ovog KUD-a.
Tete Katica ni sama ne zna broja reklamnih filmova, TV priloga za strane televizije u kojima je kao članica KUD-a sudjelovala. A ono što njena obitelj pamti i kao anegdotu je dan kad je kineskog novinara i snimatelja dovela doma na slanić. Za njih neopisiv doživljaj, a za tetu Katicu uspomena. U tim susretima sa stranim reporterima i gostima, posjetiteljima na njihovim izvedbama, jezik nikad nije predstavljao problem. Malo “na mote”, a puno na osmijeh i ljubaznost i ona ljudska dimenzija u svima nama, izbriše sve granice među nama.
U svom bogatom životu uz čilipski folklor tete Katica je mnoge mlađe generacije podučila kako treba konavosku nošnju “obući” da ona stoji šesno i skladno, da ne spominjemo koliko je pletenica splela na mladim djevojačkim glavama.
Cijeli svoj život tete Katica ima dugu kosu, po njoj bi, uz smijeh kaže, frizeri mogli zatvoriti svoje radnje. Kosu već desetljećima nikad nije značajno ošišala, sve što napravi je da je malo podšiša i uredi, kako bi konavoska pletenica ispod kape bila vjerna preslika frizura kakve su se u Konavlima nosile.
Ovako velike obljetnice uvijek bude i nostalgiju, prisjećanje na sve one kojih više nema, a koji su utisnuli svoj rad, znanje i trud u osnivanje KUD-a, koji i danas živi i svijetom promiče lijepu priču o konavoskoj baštini, tradiciji i zajedništvu.
Između ljubavi prema folkloru i konavoskom vezu, tete Katica ne pravi razliku. To, kao da su u Konavlima “spojene posude”. Vesti je naučila u djetinjstvu, uz majku i susjede, poput tolikih Konavoka. I na “iglici” je odškolovala svoje dvoje djece, život je nekad, a i ne tako davno, bio puno teži nego je danas. No, tete Katica posve smireno kaže kako je život uvijek borba, te kako bez požrtvovnosti ničega nema. Često to ponavlja i svojim unucima.
-Moja me unuka dok je bila puno mlađa znala pitati – baba, koji si ti fakultet završila ili u koji si vrtić išla, nepojmljivo je danas mladim ljudima kako smo i na koji način mi živjeli. Vazda sam bila domaćica, a kad bih s mužem počela razgovarati o tome da se zaposlim, on bi mi odgovarao da “sve što izgubimo u parama, dobijemo na djeci, jer djeca imaju majku uz sebe”. Danas kad pogledam unatrag, sretna sam i sve bih ponovno napravila isto. Imam sreću i veselje u moje dvoje djece i njihovim obiteljima – čujemo od tete Katice, generacije tih naših žena koje su se naučile kroz teški život prolaziti čvrsto, bez puno riječi i sa spremnošću da “trpe”. No, isto tako su u istom tom životu koji je često bio sve drugo nego lagodan i bezbrižan, znale biti zadovoljne, izvući one trenutke koji su im punili srca i držali kralježnicu uspravnom.
A da je pravi borac, lavica, dalo se naslutiti još dok je bila mala djevojčica. Kao trogodišnjakinja je bosa, “pobjegla” iz doma, za bratom koji je pošao raditi u maslinik. Kad je počela povraćati i kad, od slabosti, nije mogla stati na nogice, mislili su kako je boli stomak. A kad joj je počela oticati nogica na peti, shvatili su da je stvar puno, puno ozbiljnija. Upekla ju je “naletnica”, bio je to naziv za poskoka. I sva je sreća da je povratila, govorili su tada, da se otrov nije zadržao u njoj. Sjeća se kako su joj na mjesto ugriza stavljali obloge od škalonje pokišane u ostu, te kako su je prekrivali zemljom, prema savjetima Balda Radovića, čovjeka koji je liječio od ugriza zmija. Prepričava kako se sjeća da je otac išao kod njega i dok je čekao ispred njegovih vrata, kako je čuo kao da se on s nekim svađa…
Uz tetu Katicu Stanković mogu se naučiti brojne životne lekcije. Puno ih stane u 83 godine života.
Za danas izvlačimo ovu o ljepoti i zadovoljstvu življenja kad imaš nešto što voliš, za što živiš i što čekaš. Kao što je ona čekala nedjelje Precrkvom. I vjerojatno kao što s neopisivim osjećajem čeka, kažu, kao najstarija plesačica i članica KUD-a, večerašnji nastup u Čilipima. Bit će u njemu i sjetnih i veselih trenutaka. Baš kao i u životu.
Ali, “kad si u kolu, balaš”!
