Na samome jugu Konavala i Republike Hrvatske nalazi se mali poluotok Prevlaka. Ovaj poluotok pripada najjužnijem dijelu katastarske općine Vitaljina, a pruža se u smjeru jugoistoka i s posljednjim rtom Ponta Oštro zatvara zapadni dio ulaska u Boku kotorsku. S jadranske i bokokotorske strane nalaze se dvije uvale, a presijeca ih prevlaka, uski kopneni prolaz prema poluotoku, prema kojem je čitavi poluotok dobio ime.
Prevlaka je duga 2,5 kilometara, a najšira je u sredini (480 m) i najuža između dvije uvale (170 m), tako da je površina oko kilometar kvadratni. Reljef poluotoka obilježava strme klifove obale koja se podiže prema sredini poluotoka s najvišom točkom od 65 metara. Kao i ostatak konavoske obale do Molunta, Prevlaka je sastavljena od krednog vapnenca, a takva krška građa ne dozvoljava veće izvore vode.
O povijesti Prevlake prije 15. stoljeća ne zna se mnogo, vjerojatno je već u antici bila važna strateška točka u obrani bokokotorskog zaljeva. Toj tezi u prilog ide činjenica da je središte ilirske države bilo u Boki. Nakon što su Dubrovčani uspostavili vlast u Konavlima, Prevlaka počinje dobivati važniju ulogu u obrani stanovništva. Naime, 1441. godine donosi se odluka prema kojoj je, uz Cavtat i Molunat, Prevlaka trebala biti jedan od zbjegova stanovništva u slučaju rata. Ipak, poluotok se teško branio od napada s mora, pa je vjerojatno španjolski napad na Vitaljinu došao upravo preko Prevlake.
U Napoleonskim ratovima Prevlaka je imala bitnu ulogu pri prvom Marmontovom pokušaju oslobađanja Konavala i Boke kotorske od Rusa i Crnogoraca, kada su Francuzi postavili obalnu bateriju. Pokušaj je propao jer se baterija nije mogla braniti od napada s mora. Dva su topa ostala sačuvana do 1941. godine, a Vitaljani to mjesto nazivaju Francuska baterija. Nakon što Habsburška Monarhija ulazi u posjed Konavala i Boke kotorske, zatvarajući zaljev s obje strane, strateška važnost Prevlake raste.
Glavnina ratne mornarice Habsburške Monarhije nalazila se u Veneciji do 1848. godine. Zbog pobune koja je izbila te godine uvidjela se potreba preseljenja mornarice u „odanije“ dijelove carstva. Tako na važnosti sve više dobivaju Pula, kao novo glavno središte i Boka kotorska, kao sekundarno središte mornarice. Ipak, sve do pedesetih godina 19. stoljeća bokokotorska luka nije bila znatnije zaštićena. Tada počinje izgradnja sustava utvrda, poznatije kao forovi koji su trebali zaštititi zaljev. Sa zapadne strane tog sustava prema odluci iz 1856. godine trebala je stajati utvrda Ponta Oštro na Prevlaci.
Ona je uz forove na rtu Arzi i otočiću Rondoni osiguravala uplovljavanje brodova u bokokotorski zaljev. Uz utvrdu je postavljen svjetionik i nekoliko baraka za vojnike. Od 1869. godine na Prevlaci su povremeno izvođene vojne vježbe za vrijeme kojih Vitaljani nisu mogli obrađivati svoje baštine na poluotoku, ali su za svaki dan trajanja vježbe dobivali 1 fiorin. S vojskom se na Prevlaci nastanjuju i civilne osobe zaposlene u kompleksu pa se 1880. godine prvi put u popisima stanovništva javljaju stanovnici na Prevlaci.
Dobar suživot vojske i Vitaljana na Prevlaci potrajao je sve do Prvog svjetskog rata, kada se zabranjuje pristup civilima. Štoviše, 1917. godine Austro-Ugarska želi otkupiti područje Prevlake, ali vlasnici ne žele pristati na cijenu. Vojska ipak oduzima zemljišta, a nakon rata vojska Kraljevine SHS također ne dozvoljava Vitaljanima korištenje Prevlake. Vitaljani cijelo vrijeme plaćaju porez na zemlju koja je u njihovom vlasništvu, ali je ne mogu obrađivati. Uz mnoge tužbe koje su seljaci podnosili, sve do početka Drugog svjetskog rata situacija se nije promijenila.
Dolaskom talijanske vojske na Prevlaku Vitaljanima je ponovno zabranjen pristup, ali im je isplaćivana naknada. Tada je na Prevlaci bio jedan sabirni logor. Za vrijeme njemačke okupacije 1943. godine Vitaljani mogu obrađivati svoju zemlju na Prevlaci. Ipak, nakon rata zemljište im nije vraćeno, iako se jedno vrijeme vlasništvima isplaćivala zakupnina. Premda su Vitaljani bili vlasnici, nisu imali prava na Prevlaku, zbog toga je i nastala poslovica Sačuvo te Bog vitajske pravde.
Zbog sve većih potreba vojske u SFRJ-u, Prevlaka je 1955. godine zatvorena za civile. Nadograđuje se luka s unutarnje strane zaljeva, grade se nove barake, a podiže se i radarska postaja koja je trebala kontrolirati područje Jadrana do Otrantskih vrata. Ova postaja nastavit će djelovati sve do 1992. godine kada su Konavle oslobođene u Domovinskom ratu, a na Prevlaku dolaze snage UNPROFOR-a koje će tamo ostati sve do 2002. godine. Problem Prevlake nažalost nije još uvijek riješen, kako zbog političkih pretenzija Crne Gore tako i zbog neriješenih vlasničkih odnosa. Premda je pokrenut zahtjev za vraćanjem zemlje vlasnicima, Vitaljani još uvijek očekuju povoljnu presudu. U međuvremenu, Prevlaka je pretvorena u park, a for Oštro počeo se obnavljati s nadom da će jednog dana postati muzej.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
