Franjevački klaustar je mjesto u kojem su mnogi željeli imati svoje vječno počivalište. Grobovi su se zato nalazili u čitavom klaustru, a bili su iskopani u podu pa su njihove nadgrobne ploče krasile donju šetnicu. Samo bogatiji mogli su sebi priuštiti sarkofage, piše fra Stipe Nosić, a njegov tekst o sarkofagu Marina Klementova Gučetića, prenosimo u cijelosti.
Ostaci nekih od njih nalaze se u prostoru današnjeg muzeja. U klaustru je još uvijek jedan posve očuvani sarkofag. Taj kameni lijes ujedno je i jedinstveni nadgrobni spomenik velike umjetničke vrijednosti.
Smješten je na istočnoj strani klaustra na vanjskom sakristijskom zidu, ispod posljednje lunete svoda. Na zidu ga podupiru tri kamene ukrašene konzole postavljene u formi obrnutih stepenica. Sam sarkofag ukrašen je iznimno lijepim visokim reljefima.
Na prednjoj strani prikazana su tri važna događaja iz života Crkve. U središtu je predočeno Uzašašće Gospodinovo na nebo, koje se dogodilo četrdeset dana nakon Uskrsnuća. Vidi se Isus u pratnji dva anđela kako biva podignut sa zemlje, a apostoli podijeljeni u dvije skupine gledaju začuđeni u molitvenom stavu. Između njih je Isusova Majka Marija. Od apostola je prepoznatljiv Petar koji stoji u prvom planu na desnoj strani i drži ključeve, simbol vlasti koju mu je Gospodin dao.
Sarkofag je ukrašen i s prikazom dva važna događaja iz života svetog Franje Asiškog, osnivača Franjevačkog reda.
Scene na njemu odgovaraju duhu franjevačkih prostora. Gledajući prema sarkofagu, s lijeve strane pročelja prikazan je Franjo kako od lebdećeg serafa prima stigme, znakove Isusove muke, koje je dobio u rujnu 1224. na brdu La Verni, biskupija Arezzo, u pokrajini Toskani.
Na desnoj strani pročelja sarkofaga predočen je Franjo kako podupire crkvu koja se ruši. Scena se temelji na opisu prvog službenog Franjinog životopisca Tome Čelana, prema kojem je Franjo prije obraćenja šetao pokraj crkve sv. Damjana u Asizu. U razrušenoj i zapuštenoj crkvi, u koju je svratio pomoliti se, čuo je poziv Krista Propetoga, koji mu je s naslikanog raspela progovorio: „Franjo, idi, popravi moju kuću koja se, kako vidiš, sve više ruši!“
Na sarkofagu je Franjo prikazan kako podmeće rame pod crkvu koja se lomi na dva dijela. Njegovo rame ispod nagnutog dijela crkve znači želju za obnovom univerzalne žive Crkve, u čemu je na koncu zajedno sa sv. Dominikom uvelike i uspio.
Glasoviti slikar Giotto (1267-1337) prikazao je na freskama u gornjoj bazilici u Asizu, u sličnoj sceni, Lateransku baziliku koju Franjo podupire. S obzirom da su stručnjaci skloni mišljenju da je sarkofag u klaustru djelo domaćeg majstora, u prizoru s Franjinim podupiranjem crkve možda se može tražiti izgled stare franjevačke crkve koja je bila izvan zidina grada, na Pilama, i koja je u vrijeme izrade sarkofaga još postojala. A Franjin lik u trenutku stigmatizacije vrlo vjerojatno uzet je s kamenog reljefa koji se također nalazio u toj crkvi, danas izložen u muzeju.
Sarkofag je zasigurno ovako bogato ukrašen po želji obitelji Gučetić (Gozze) za koju je napravljen, kako otkriva čak osam njihovih grbova na njemu. Dobivši počasno mjesto za svoj lijes u franjevačkom klaustru željeli su ga između ostaloga ukrasiti likovima franjevačkog utemeljitelja.
U sarkofagu je pokopan, više puta biran, knez Marin (Maroje) Klementov Gučetić. Marin je rođen oko 1320. a bio je dubrovački knez 1359, 1361, 1364, 1366 i 1367.
Zadarskim mirom potpisanim 18. veljače 1358. u sakristiji samostana sv. Frane u Zadru, između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i Mletačke Republike, Dalmacija je pripala Hrvatsko-ugarskom kraljevstvu. Iste godine 27. svibnja Višegradski ugovor omogućuje Dubrovniku da zadrži znakove državnosti, pa Dubrovačka Republika praktički poslije toga dolazi do vrhunca svoje moći, u čemu je i Marin imao veliku ulogu. Bio je otac sedmero djece, a umro je u Panoniji 1370. Prema terminu njegove smrti može se pretpostaviti da je sarkofag izrađen neposredno nakon izgradnje klaustra, na početku druge polovice 14. stoljeća.
Fra Stipe Nosić
