Uvijek su nas učili da se treba boriti, da treba raditi, da nismo dali sve od sebe, da uvijek trebamo jače, bolje, više. Također uz to idu i one “ne daj na sebe”, “neka se vazda zna ‘ko je gazda”. Uvijek neka borba za uspjeh, pobjedu, moć i nadmoć.
Ako se radilo o osobnim odnosima, osobito o ljubavnim, tu je tek važno da uvijek imate nadmoć, da ste malo rezervirani i brzi na jeziku s dvosmislenim odgovorima koji drže kontrolu nad situacijom.
“Ne treba nikad sve reć”, “ne daj da te zavlači” i slične savjete svi smo dobili od majke, tetke i prijatelja. Nitko nas ne smije u potpunosti imati, uzimati zdravo za gotovo, ili moći povrijediti.
Tako je neki dan, dok smo gledali film o Fridi Kahlo i Diegu Riveri, došlo na temu razgovora zašto neke žene trpe toliko poniženja i boli u vezama. Odgovor koji se nameće odmah, iz tih programa koje su nas naučili, zvuči nešto kao “zato što nemaju samopoštovanje i ljubav prema sebi”.
Vjerojatno je to i točno u puno slučajeva, nisu nas baš često učili o ljubavi prema sebi kao osnovi za ljubav prema drugome. To je baza svake priče o odnosima, svakako.
No ovdje se možda govori o tome što to zapravo znači… U zadnje vrijeme često vidim situacije i primam učenja potpuno suprotna tim nama tradicionalnim i automatskim, situacije gdje je slijediti svoju istinu i srce očito najteži ali i najbolji izbor, a suprotan je štićenju sebe, tj. svog ega.
Tu se, čini mi se bar tako, radi o predavanju nekoj višoj sili Ljubavi koja ne trpi odvojenost koncepta sebe od koncepta drugoga.
Nazvala sam ga radikalno prepuštanje, jer iz korijena nestaje ta ideja „ne daj na sebe“. Prestaje biti poanta da se branimo, a ulazi ideja služenja nekoj višoj mudrosti koju sadrži ta Ljubav s velikim slovom, a koja najčešće ima veze s otpuštanjem tog malog „ja“ da bi se opet osvijestilo ono „Ja“ s velikim slovom.
Ono što je potrebno da tada znamo je da biramo nešto zbog radikalnog poštovanja svoje istine i s dignitetom nekoga tko zna da je svaki njegov izbor baš to, vlastiti izbor vlastitog doživljaja, a ne manipulacija u nadi da ćemo dobiti nešto od drugoga.
Tako mi je ovaj put mi je došlo da na pitanje o tome zašto žene nekad toliko trpe u odnosima, odgovorim “Možda zato što ništa nemaju od toga da štite svoj ego. Možda im više vrijedi slijediti svoje srce direktno u bol, nego slijediti svoj ego u moralnu superiornost koja znači i svjesno gašenje onoga što srce bira i želi.”
Zakučast je to odgovor, znam. Teško je sa strane gledati takav izbor i uvijek bismo radije vidjeli neki oštar šamar i konačni odlazak. Odlična scena za filmove, ali ako nam je ugasila srce i okrenula leđa vlastitoj istini, možda ne tako superioran izbor u stvarnom životu.
Osobno sam puno takvih izbora napravila i šamara (uglavnom energetskih) podijelila štiteći svoj ponos i dignitet. Tek danas uviđam da tu zapravo postoji ljestvica više… Nazvala bih ga „radikalno prepuštanje“: Odanost svom srcu i Ljubavi s velikim slovom kao najvišoj vrijednosti.
To je zapravo onaj napredni izbor, majstorstvo nad svojom snagom i emocijama. Bez obzira na to što će netko drugi napraviti i koliko će nas to možda povrijediti, slušati svoje srce samo zato da mi ne bismo iznevjerili i napustili sebe.
Čak i ako to znači dozvoliti drugome da radi što radi iz svojih nesvjesnih poriva, a ostati pritom otvorenog srca i jasne vizije što je nama najvažnije, to je zapravo istinska moć i integritet.
Ključno je, naravno, pri tome razlučiti da li nešto radimo iz svjesnosti žrtve, iz manipulacije da dobijemo što želimo, ili iz odanosti sebi da ostanemo otvoreni Ljubavi. Taj pokušaj manipulacije drugoga i percepcija sebe kao žrtve zapravo su najčešći uzroci gubitka digniteta i osobne snage.
Ako primijenimo ono učenje da nas nitko ne može povrijediti ili nam uzeti dignitet, već da je naš izbor kako ćemo neku situaciju primiti i postaviti se prema njoj, onda stvari postanu dinamične a mi postanemo istinski moćni, a ne superiorni iz ega.
Tek tad odnosi postanu autentični, zanimljivi i kreativni, a zastarjeli arhetipski obrasci iz filmova se konačno prestanu ponavljati.
Pa u to ime predlažem jedan izazov, ako vam zvoni…
Predlažem da od danas više ne brinemo kako zaštitit sebe i biti u pravu, o tome se brine netko gore tko stvari vidi puno šire od nas. Predlažem da od sad brinemo samo da slijedimo vlastitu Istinu i Ljubav s velikim slovom.
Tko zna, možda se baš tad otvori upravo ono što želi naše malo „ja“. Ako i ne, otvorit će se sigurno nešto još i bolje. U to ime… Živjela Ljubav.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta.
