Rat kao portal kolektivnog iscjeljenja
Gadno je u ova vremena biti hipersenzibilna osoba. Hipersenzibilnost u biti znači nemati filtere prema kolektivnoj podsvijesti, tom „oceanu“ neprobavljenih misli, emocija i trauma u koji smo svi skupa uronjeni i koji zajedno kreiramo.
Baš zato nemam običaj gledati vijesti.
Ne zato što me ne zanima što se događa u svijetu, nego zato što smatram da kolektivnoj svijesti mogu pridonijeti nešto korisnije ako nisam preko glave zaronila u njen najniži zajednički nazivnik.
Svakako one najveće vijesti stignu do mene. Ljudi prepričavaju kad ih nešto žulja. No, i bez toga, osjetim iz tih valova kolektivne vibracije kad se neki veći val podiže na horizontu.
Vijest o ratu u Ukrajini došla je čudno, ne kao val nego kao neko povlačenje mora, neko sumnjivo stišavanje valova. Kao da smo svi zajedno zaustavili udah.
„Ušli smo u opasne dubine,“ moj barometar ukazuje na to. Pandemija je bila nešto donekle nepoznato, moglo joj se pristupiti kreativnije, zamisliti je na svoj način. A ovo… Ovo podiže nešto previše poznato, ako ovo podigne val iz kolektivnog nesvjesnog, taj će odnijeti i Kaše i Porporelu.
Rat je bjesnilo protiv kojeg smo već cijepljeni, ali geni nam šapuću da tom cjepivu učinkovitost traje u prosjeku tridesetak godina. Kud sad?
Sukladno metafori plimnog vala, na um pada Noina arka i povlačenje na visočije tlo, tražiti svoj Mt. Ararat.
Ili duboki zaron u to tamno plavetnilo, u mir ispod olujne površine.
Obje scene nekako evociraju nova staništa i evolucijske promjene.
Dolaze mi pred oči plavičaste ratne slike pokojnog Vedrana Remetina u kojima je Dubrovnik sam po sebi jedna ploveća hrid, arka Zarathustra, koja plovi izdignuta iznad te bijesne stihije konstelirane masovnim zaronom u frekvencije straha.
Remetinovu arku štitio je zvuk kristala. Objasnio mi je jednom šturo da kristali na slikama predstavljaju tu celestijalnu glazbu koja oko Grada stvara štit. Ja sam to razumjela kao neku frekvenciju na kojoj Grad vibrira i koja ga uzdiže iznad razarajućih frekvencija straha i bjesnila.
Iz sve tri slike mi je poruka nekako slična… zaron dublje u podsvijesno, tamo gdje su kristalne frekvencije mira i kolektivno sjećanje onih koji su stoljećima svojom mudrošću i samodisciplinom uspješno plovili izdiguti iznad oluja ljudskog ludila. Iz iskustva znamo da sve drugo vodi u potop i kataklizmu.
Stoga, za dobrobit svih nas skupa, ugasite televiziju i sjedite slikati, meditirati, razgovarati iz srca s nekim bliskim, ili obucite teniske i krenite potražiti svoju novu planinu Ararat.
Marija Grgurević je vlasnica holističkog fitness studija Elixir Vitae u Župi. Prije par godina ostavila je posao u event managementu i krenula je u podvig stvaranja jednog eksperimentalnog prostora za istraživanje nove paradigme života koji izlazi iz vlastitog kreativnog stvaranja i duhovnog rasta. .
