Život Kalamoteza Paska Baburice mogao bi poslužiti kao scenarij za neki film. Siromašni mladić s četiri razreda osnovne škole i četiri godine rada u trgovini mješovitom robom, odvažio se zaploviti preko oceana u neki sasvim drugi i nepoznat svijet. A tamo je stvorio bogatstvo, koje je nesebično darivao potrebitima u svom starom zavičaju i u novom domu. Nije se nikada oženio niti stvorio obitelj, neke glasine kažu da nikad nije prežalio svoju prerano umrlu zaručnicu. “Kralj salitre”, kako su ga zvali, umro je 1941. od “bolesti siromašnih”, tuberkuloze, u svojoj vili na litici iznad Valparaisa s pogledom na ocean, okružen sa sedam slugu. A njegovi planovi kako pomoći domovini po završetku 2. svjetskog rata ostali su samo snovi.
Na Paska Baburicu danas nas podsjeća jedna ulica u Lapadu, ali i ploča na dubrovačkom zvoniku. No vrijedi podsjetiti na osobit život i zasluge ovog Kalamoteza.
Pasko Baburica rodio se 28. 04. 1875. na Kalamoti u obitelji Ivana i Katice, rođ. Šoletić. S trinaest godina napustio je rodni otok i zaposlio se u Trebinju kao pomoćnik u trgovini mješovitom robom. Sa 17. godina zaposlio se u Dubrovniku kao trgovački pomoćnik, ali mu je uskoro umro otac te se vratio na Lopud. Na nagovor jednog rođaka 1892. napustio je zavičaj i otisnuo se u nepoznato.
U gradu Iquique na sjeveru Čilea nastavio je raditi u trgovini mješovitom robom, koju je uskoro i kupio te počeo samostalno voditi. Uskoro je postao i partner u jednoj trgovačkoj tvrtki te je malo, po malo postajao suvlasnik industrijskih, brodarskih i trgovačkih poduzeća. Trgovao je mesom, vinom, stokom, stočnom hranom, kožom, ali je najpoznatiji kao „kralj salitre“.
Salitra ili stručno rečeno kalijev nitrat najviše se koristi kao umjetno gnojivo, za proizvodnju baruta i dušične kiseline, kao konzervans za meso, kao komponenta raketnih goriva, u proizvodnji stakla i emajla, zubne paste i drugog.
Naš je Pasko kupio najznačajniju tvornicu salitre u Čileu, a šest godina kasnije s partnerima i drugu, koju je nazvao Baburizza, Lukinović y Cia. Nakon kupnji još nekoliko tvornica salitre i udruživanja s drugim sličnim poduzećima u The Lautaro Nitrate Co. Ltd., Baburica je 20-ih godina prošlog stoljeća postao najbogatiji salitreros na svijetu. Posjedovao je 30% ukupne nacionalne proizvodnje “bijeloga zlata” u Čileu. Veliki dio od 30 000 zaposlenih u njegovim tvrtkama bili su iseljenici iz naših krajeva.
No na vrijeme je „kralj salitre“ shvatio kako ovom „bijelom zlatu“ tržište opada te je oko 1930. reorganizirao je poslovanje. Novac je počeo ulagati u osiguravajuća društva i poljoprivredu te kupovati brodove i trgovati ugljenom i naftom.
Bio je najveći dioničar čileanske državne banke Banco nacional de Chile i suvlasnik Banco Yugoslavo. Zajedno s partnerima utemeljio je 1924. brodarsku tvrtku Jugoslavensko-amerikansku plovidbu, koja je pet godina kasnije udruživši se s Atlantskom plovidbom “Ivo Račić”, prerasla u još veću tvrtku Jugoslavenski Lloyd. Od svojih prvih iseljeničkih početaka pomagao je, ne samo svoje sunarodnjake u Južnoj Americi, već i svoju novu domovinu Čile.
Sudjelovao je u akcijama izgradnje grada i luke u Antofagasti, želeći taj grad vidjeti kao buduću veliku luku na Pacifiku, Bio je jedan od utemeljitelja poljoprivrednog instituta blizu Valparaísa, koji se i danas financira iz njegove zaklade i nosi ime El Instituto agricola Pascual Baburizza.
Nije Baburica zaboravio svoj zavičaj, rodni otok i Dubrovnik. Gradio je javne zgrade i kulturne institucije u Dubrovniku, Splitu, Zagrebu i Beogradu. Na Kalamoti je pomogao obnovu župne crkve, pomagao je izgraditi pristanište i čekaonicu, uredio park Ratac te osigurao sredstva za probijanje puta oko luke Donjeg Čela. Njegovom donacijom u Dubrovniku je 1929. temeljito obnovljen renesansni gradski zvonik, kojemu je prijetilo rušenje. Građani su mu na zvoniku podigli spomen-ploču, koja se tamo može vidjeti i danas, a proglašen je i počasnim građaninom Dubrovnika.
Baburica se nikad nije oženio, nije imao potomaka, niti je uzeo čileansko državljanstvo. Živio je povučeno u prostranoj vili na litici iznad Valparaisa s pogledom na ocean, okružen sa sedam slugu. A umro je od tuberkuloze 1941. godine.
Neke nepotvrđene priče kažu kako je njegova jedina ljubav završila bila djevojka, koja je prerano umrla, a on je navodno doveo njezinu majku iz Antofagaste k sebi u Valparaíso, sagradio joj kuću i doživotno se za nju brinuo.
Danas je Baburičina vila muzej lijepih umjetnosti. Pred njom je izgradio šetnicu koja sve do današnjih dana nažalost, nosi ime “Paseo Yugoslavo”. U gradu Viña del Mar, koji se razvio u turističko odmorište, u neposrednoj blizini Valparaisa, Baburica je posadio i uredio botanički park “Parque del Salitre”, dok je na svom imanju u gradiću Los Andes, na obroncima Kordiljera, podigao poljoprivredni institut “San Felipe” u kojem su se školovali siromašni dječaci za poljoprivredna zanimanja.
Čileu je, osim svoje palače, poljoprivrednog instituta i botaničkog parka oporučno ostavio i kolekciju vrijednih umjetničkih slika od nekih tristotinjak platana i drugih umjetnina. Hrvatskoj zajednici ostavio je veliku katnicu u Santiagu, čiju rentu je namijenio za školovanje siromašnih hrvatskih studenta u Čileu, ali i za brigu za o starijim i bolesnim članovima hrvatskog iseljeništva.
Svoj je mauzolej izgradio na mjesnom groblju Valaparaisa s pogledom na pučinu odakle se u danima rane mladosti pojavio na horizontu Čilea. Danas taj položaj na uzvisini iznad grada simbolično označava njegovu neispunjenu čežnju za povratkom.
IZVORI:
Tuga Tarle: „Zlatni stupovi čileanskog društva”, Hrvati u Čileu 2. dio https://hrvatskiglas-berlin.eu/
Salih Zvizdić: Pasko Baburica. Život iseljenika. Vjesnik, 41(1980) 12–22. I.
