S pravom se kaže da rat prizivaju samo oni koji ga nisu prošli. Ovih dana društvene mreže bujaju i vrve grozotama mržnje. Nismo ostali ravnodušni na dva fb zapisa naših sugrađana, branitelja, Đura Kovačevića i Nena Kere. Prenosimo u originalu:
Poruka fejsbook krvolocima
Da ste gledali smrti u oči na stotine puta, preživjeli najopakije koljačine u Bosni tijekom tri paklene godine, da ste u rukama držali vlastita crijeva, dok vam krv lipti iz rana i usta, da ste gledali prokletu zemlju, spaljenu i crnu i na njima leševe bez udova i glava bilo prijatelja ili neprijatelja, da ste pucali u druge, dok su oni pucali u vas i međusobno se kasapili, pa tako gotovo pet odvratnih i nakaznih godina, i to u tolikoj mjeri da vam te traume ne može izbrisati ništa doli vlastita fizička smrt, imali bi malo više poštovanja prema svima, a naročito prema onima u koje se zaklinjete. Zaobilazite me u širokom luku, vi lažni vojnici, lažni invalidi, lažni veterani, pravi mrzitelji i pravi kreteni, zaobilazite me svi vi koji mislite da mi je život sa 160 šavova i redoviti odlazak u bolnicu super, mada se na njega nikada nisam požalio dočim vi kukate stalno jer što bi kukavica mogla drugo raditi i pri tome za svoje promašaje i nesreće okriviti druge? Na žalost fejs krvoloka, bio sam i ostao Aleksandarov čovjek (Što meni to i svima , amen!) a ne hulja koja se zna šepuriti i blebetati samo po virtualnom svijetu, i još više špijati i cinkariti. Kolikih sam se takvih nagledao 90-tih, uostalom u Saboru je velika većina njih mogla, da je željela naravno, dati svoj danak u krvi. Kanite me se krvoloci na papiru da barem u miru proživim ovo malo života što mi je darovan, daleko od vas, vaših malignih razmišljanja, vašeg nakaznog licemjerstva i još lažnijeg oprosta.Želim sa ljudima koje volim i cijenim uživati, koliko je to moguće. Mislim da sam, barem toliko, zaslužio. Ajant, za kojega je rat završio! (Đuro Kovačević)
Pratim ovo piskaranje i puškaranje pred proslavu Oluje i Domovinske zahvalnosti. I nekako se uzrujavam bez potrebe. Moj pok. stari je bio u onom Svjetskom ratu ko mulac od 13.5 godina i sjećam se da je govorio kako je taj rat davno završio i treba ići u svijetlu budućnost bez utega tog grozna vremena. Vjerujem da je bio u pravu, jer ničim se okoristio nije i čak su mu taj antifašistički “staž” odrezali, jer je odradio 45 godina prepuna radnog staža, koje je jedva kratko uživao.
’91ve sam ko ondašnji teritorijalac bio u jedinici sportaša u obrani Grada. Mnogi sportaši su se tad izvukli na razne tegobe i probleme. Od nas 113 ostalo 13 i nisu mi to doba potvrdili na bilo kakav način. Bio sam paravojna jedinica, taj djelić života i glave u torbi koji sam samo sa srcem radio (u firmi je jedan settebandijere apartčik brže bolje otkaz dao), i bez primisli o nekoj budućoj pogodnosti kad sve završi. I nisam nikad ništa ni pokušao i nit želio koristiti ko mnogi drugi snalažljivi koji su se penzionirali u svojim najboljim godinama zaslugom šepurenja u odori šetajući po Gradu. Otpušten sam zbog teške upale mjehura i napada bubrega dočekao opsadu Mokošice i glavu zahvaljujući dobrim ljudima jedva izvukao cijelu. 95te sam uzrujan i bijesan zbog ubojstva mladih ljudi u Zatonu Velikom u već postignutu primirju isti tren sa mula u Gružu gdje su im tijela donijeli pošao i prijavio se kao dragovoljac, no upisaše me ko pozvanog obveznika. Poslaše me na prvu liniju obrane. Dva metra i 135kg teška međeda sa statusom bivšeg JRM poručnika i to na minolovcima očito nisam bio vrsta za mornarički rod. Poslje sam od susjeda, bivšeg pukovnika domobranske satnije, koji se predao partizanima saznao da su u tom ratu samo tako mogli izbjeći da budu topovsko meso. Prošlo je gotovo trideset i dvadeset pet godina i neki novi ratnici održavaju na svim stranama to teško i stresno i pogubno doba, doba koje svakom ostavilo po neku ranu u srcu i duši i tužnu pamćenju. Neko je izgubio nekog svog. I ja sam. No nikad dozvolio da mi um preuzme neum. Svaki rat je loš, jer dobri ne postoje. Svaka žrtva je teška. Ljudi se bore za teritorije koji po logici ničim ne pripadaju njima. Samo majci Zemlji pripadaju. Sutra idem u minimalnu penziju. Bez ratnih zasluga. Odradio sam život kako sam htjeo možda previše stresno, a mogao sam drugačije. Pored Domovinskog okusio onaj u Somaliji i onaj u Iraku i Siriji, na svoj način kroz profesiju pomorca koji se u to doba tamo zateko. Provukoh se kroz napetosti Liberije i napad u NY na Twin towers i Pentagon u sred Arabije. Nije bilo lako tih dana tamo biti, vjerujte mi. Dosta mi je ratova. Ovih u mirnodobsko doba ponajviše. Ljudski rod oduvjek ratuje i krv proljeva. Uvjek će biti huškača. Uvjek će netko zbog viših svrha i nacionalnih i vjerskih razloga ponovo iste kosce smrti prizivati. Takav mu gen. Svi vi kojim je ratova dosta i koji su na spomen njegova imena pod stresom budite sigurni da ste i dalje ljudi. Samo prolazni dusi ovog tužna planeta koji još uvjek krvari, ali ljudi duboko u sebi. Ostalim koji dnevno ratuju i stvaraju nova žarišta i neprijatelje svugdje i u svemu vide i traže u svemu svoju korist želim mirne snove, ako ih ikako imaju. Ja sam svoj san odsanjao. Ostao sam sebi samo čovjek. Dovoljno, meni baš dovoljno. (Neno Kera)
