Slikarica, kustosica i muzejska pedagogica Ivona Šimunović zatvorila je svoju izložbu u Sponzi, otvorila drugu izložbu u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, a priprema se svoje radove izložiti oku zagrebačke publike. Njezina izložba snažnog imena “Oporuka”, mnoge je iznenadila, a što je to autorica imala na umu kad je stvarala, saznajte u razgovoru.
Kad smo posljednji put razgovarale bilo je to povodom izložbe „Rascjepi stvarnost“ ta je izložba, kako si mi tada objasnila simbolizirala tvoj povratak umjetnosti, nakon dužeg razdoblja pauze zbog majčinstva. Sad nas, dvije godine kasnije, iznenađuješ „Oporukom“ kakva je to oporuka, čija, i kome je namijenjena?
-Svaki moj ciklus ili serija u slikarstvu se veziva, odnosno nadograđuje jedan na drugi. To su procesi koju su neodvojivi, povezani i nastavljeni ,te svaki sljedeći nastaje kao rezultat prethodnog. Tako je bilo i ovog puta. „Oporuka“ je svojevrsni nastavak prošle izložbe koja je nosila naziv „Rascjepi stvarnosti“. Iako imaju različite određenosti u svom sadržaju obje su izravan odgovor na određena moja preispitivanja i traženja koja se uvijek referiraju na neku moju psihološku navigaciju koja je u neprestanoj potrazi za onim nevidljivim segmentima raznih životnih situacija.
„Oporuka“ je jedno putovanje u sebe i kroz sebe. Sam naziv je metaforički iskorišten, ali ne u potpunosti jer se zbilja i odnosi na nasljeđivanja i ostavštine, ali ne na one materijalnih vrijednosti ili fizičkih svojstava. To je jedno intuitivno traženje svega onog što smo kroz generacije naslijedili a da toga nismo svjesni. To su nasljedstva koje prenosimo s koljena na koljeno, ne znajući koliko ona utječu na naše živote. To je ono nešto zaboravljeno, potisnuto i prividno ugašeno, a opet nekad u nečijem životu ponovo oživljeno, preskačući jednu ili dvije generacije. Govorim o tjeskobama, bolima, traumama, ali i o ljubavima i radostima. Dakle o svemu onome što oporučno nasljeđujemo od drugih, ali i ono što ostavljamo za sobom.
Kakva je bila reakcija publike na izložbu? Jesu li te neki komentari iznenadili?
-Prvo i najčešće pitanje je bilo: Zašto baš oporuka? Osjetila sam blagu zadršku i čuđenje oko samog naziva izložbe. Svi znamo što je oporuka i svi znamo da ona kao takva, kao jedan dokument prejudicira kraj. Moram priznati da me iznenadilo da je naziv tako zvučan, toliko da su mi prije izložbe svi govorili : „dolazimo na oporuku „ umjesto: „dolazimo na izložbu“.
Moj najveći strah je bila Sponza, kao jedan monumentalni prostor koji je, kao izložbeni prostor, neosvojiv. Naravno da nisam ni imala takvu pretencioznu ideju da ga osvojim, ali sam ipak željela uspostaviti nekakvu simbiozu ili odnos s njim. Vrijeme i publika su svjedočili tome, a komentari su bili zaista pozitivni. Osim toga, meni najljepša reakcija publike je to što je izložba bila doista posjećena. I upravo mi je to potvrda, ali i obaveza da i dalje nastavim raditi to što radim.
Premda su radovi poprilično drugačiji, ono što ostaje neka tvoja konstanta su velika platna i brojni slojevi boje i ono što uvijek ističeš, ženska priča. Kao supruga i majka trojice sinova, kako doživljavaš tu žensku, a kako mušku „priču“. Jesmo li ravnopravni?
-Moja priča je zapravo jedno putovanje, osobno i žensko, s kojim se može niz različitih žena poistovjetiti, ali i ne. Ja se ne obraćam samo ženama, ne dajem kroz svoj rad savjete ili primjere, ne potenciram suradnju ili komunikaciju. Moj rad je jedna priča, koja je statična, a unutar koje prikazujem procese u kojima se netko može pronaći ili ne. Koliko god ovo bila ženska priča, ne bih rekla da je tu feministički segment toliko prisutan, odnosno filozofija feminizma, koja za cilj ima ravnopravnost spolova.
Istina je da današnje ženska iskustva također odrađuju jedan teški put, usklađivanja majčinskih obaveza i zaposlenosti, stanka koje smo primorane uzeti, odnosno, sukoba obiteljske i radne uloge žene, itd. Kao majka troje djece te puteve jako dobro poznam, i znam da su i danas mnoge stvari nekad ženama neoprostive.
Izložba putuje, nakon Dubrovnika, u Zagreb. Kako je došlo do te suradnje i koja su tvoja očekivanja od zagrebačke publike?
-Istina, „Oporuka“ se krajem ljeta seli u zagrebačku Galeriju Forum. Oduvijek sam se željela predstaviti zagrebačkoj publici i mogu zaista biti zahvalna na toj suradnji, koja je evo ove godine urodila plodom. Veseli me suradnja i jako zanima me reakcija zagrebačke publike. Izložiti svoj rad koji je nastajao u protekle dvije godine znači otkriti sebe, ogoliti se, i nekad to jednostavno nije lako. Bez obzira na to, bit svega je da radovi komuniciraju s publikom, i ako samo nekolicina ljudi pronađe nešto svoje u njima, ja ću biti jako sretna.
Prošlog si tjedna kao kustosica otvorila još jednu izložbu u Galeriji Dulčić, Masle, Pulitika.
-Moj rad u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, u kojoj radim kao kustos pedagog, pruža mi jedno neizmjerno zadovoljstvo, a razlog tom zadovoljstvu je biti neprestano okružen prostorima umjetnosti. Istina, prošli tjedan otvorili smo izložbu „30 godina Baletne škole u Gradu“ u suradnji sa Srednjom Umjetničkom školom Luka Sorkočević. Radi se o jednom lijepom predstavljanju vrijednog tridesetogodišnjeg rada baletnog odjela u Dubrovniku. Svaka umjetnost želi drugima ispričati svoja iskustva i doživljaje, balet svoju priču priča kroz jednu nježnu, čarobnu ali i moćnu atmosferu i nadam se da sam tu atmosferu bar donekle uspjela prikazati u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, kao netko tko je bio zadužen za postav izložbe.
Koja je razlika postavljati izložbu kao umjetnica i kao kustosica?
-Moram priznati velika. Postavljajući izložbu svojih radova, koji su dio mene, koji su izašli iz jednog procesa koji je rezultat moga istraživanja i traganja, i za koje sa sigurnošću mogu reći da poznajem njihovu i srž i bit, naravno da je lakše, u jednoj takvoj situaciji postaviti, kontrolirat i zaokružiti jednu priču.
U ovoj drugoj situaciji je ipak nešto malo složenija priča, možda čak i izazovnija jer se rukovodite s nečijim tuđim radovima, predmetima, zahtjevima i željama u kojima morate biti jako oprezni da pomirite sve te segmente, te izložite i predstavite na najbolji mogući način nečiji predani rad.
Radiš li već sad na nekom novom ciklusu?
-Da, uvijek! Novi ciklus se već dogodio u mojoj glavi, na meni je samo sad da otkrijem tu budućnost. Vesele me ti novi procesi propitkivanja, radoznalosti, ali i transformacija. Uvijek me nešto vuče u te potrage, u nove serije radova za koje intuitivno znam da su još dublja poniranja u pitanju, a zapravo još puno igre u nekim nepoznatim smjerovima.
FOTO: Miho Skvrce/Ivona Šimunović
