“Ovo priznanje ne ide meni osobno. Ja sam tu ispred službe, ispred HGSSa, ispred kolega iz Sniježnice“, kazao nam je na početku razgovara skromno Zoran Čabrilo, jedan od ovogodišnjih laureata Grada Dubrovnika, po struci elektroinženjer, zaljubljenik u prirodu, planinar, član HPD Sniježnica, ronilac, nekadašnji pročelnik, danas član i mentor u HGSS stanici Dubrovnik.
I upravo ove prve rečenice izgovorene prilikom našeg susreta na kavi u Gradu dale su ton cijelom našem razgovoru. Nisam bitan ja, nego mi. Nije ovo priča o meni, nego o nama – e takav vam je Zoran Čabrilo. Krajnje jednostavan, otvoren, pun znanja koje je spreman dijeliti sa svima koje na životnom putu susretne.
Njegov put u dubrovačkoj stanici HGSS-a, započeo je slučajno i kako sam kaže, krajnje netipično. Član ove volonterske organizacije postao je prije 15-ak godina, sa zrelih 59 godina života te je vrlo brzo izabran za pročelnika, a aktivan je i danas, u raznim oblicima, od sudjelovanja u edukacijama, mentorstva novih članova, aktivnog sudjelovanja u akcijama i potragama spašavanja, a danas su mu skoro 73 godine.
No, ljubav prema prirodi, boravku na planini, kod našeg sugrađanina rodila se davnih dana, na brojnim Dubrovčanima dobro poznatom i omiljenom Orjenu.
„Po meni ovo je priznanje mogao dobiti i netko drugi. Ja to primam, percipiram i shvaćam, kao priznanje Stanici, službi i drugima koji u gradu volontiraju, a to nismo samo mi iz HGSS-a. Volontira i ekipa u Crvenom križu, planinari, Udruga Bonsai, a tu je i ekipa iz tehničke kulture koja radi fenomenalne stvari. Ti ljudi se obično percipiraju negdje u trećem, četvrtom planu, dok se ne dogodi, lupetam, Jablanica. A onda se postavlja pitanje: đe smo“, kazao nam je.
Poniznost
Na naše inzistiranje kako se osjećao u trenutku kad je saznao da je jedan od ovogodišnjih laureata Čabrilo nam je odgovorio u svom stilu.
„Poniznost. Samo sam to osjetio. Ako Superman dođe u gorsku, ne može sam ništa napraviti. Ta ekipa se stvara godinama, kroz edukacije i vježbe. Kad radimo neku vježbu zovemo kolege iz Trebinja, Gacka… jer, ako se dogodi potres ovdje, ja sam neupotrebljiv. Tko dolazi prvi? Najbliži susjedi. A nama su najbliži susjedi oni, izuzetno motivirani i izvanredni ljudi. Nažalost, kod njih je to sasvim drugačije organizirano, ali tu se ispomažemo. Jer ako se dogodi da se nađemo na sidrištu, a nismo se nikad vidjeli u životu, mi moramo odraditi transport i to služi tome. Uvijek radi tim, uvijek radi ekipa. Splet okolnosti je da su baš mene predložili“.
Otkio nam je da je član dubrovačke Stanice HGSS-a postao sasvim slučajno.
„Tada se događao jedan europski projekt u kojem je HGSS sudjelovao kao jedan od partnera, a u kojem su sudjelovale i kolege iz Crne Gore. Tad je napravljena prava karta Sniježnice i cijele Boke. Ljudi moje generacije odrasli su na Orjenu, tamo je bio dom. Svake zime smo odlazili skijati, grudati se, uživati u snijegu. Taj Orjen je bio pojam. Meni i svima nama. Prije rata sam jedan jedini put bio na Sniježnici. Orjen, kakav Velebit. U jednom trenutku uhvatili smo se Sniježnice. Dosta sam rano nabavio prvi GPS uređaj. I te sam GPS trackove skupljao gdje god smo išli. To su više-manje bile stare staze kojim se komuniciralo između jedne i druge strane. Nama je danas nepojmljivo da je za doći do baštine i nešto napraviti, trebalo tri do četiri ure hoda, a isti dan se nije moglo vratiti. Tu se radilo o malim baštinama, ali tad je svaki metar četvorni spašavao glavu. Sve je to tamo danas zaraslo, ali su te staze ostale.
“Kad se radila ta prva karta Sniježnice, u nju su ubacili i te moje GPS trackove i to je bio razlog zbog kojeg sam pozvan da se pridružim HGSS-u. Trebao im je netko tko će to odraditi. Vjerojatno bi na tome i ostalo, da nisam kakav jesam, kočut. Nije se od mene očekivalo ništa, ali sam odmah, prve zime, odradio zimski tečaj, da bih za neko vrijeme prošao sve temeljne, tehničke edukacije, spremio se za ispit za gorskog spašavatelja i položio ga. Nakon nekoliko mjeseci, događala se smjena vodstva i izabrali su me za pročelnika“, kazao nam je Čabrilo o svojim početcima, a otkrio nam je i nekoliko crtica iz povijesti planinarenja na dubrovačkom području te kako je zapravo došlo do osnivanja naše Stanice.
„Organizirano planinarenje kod nas je započelo 1929. godine. Jedna ekipa organizirala je prvi uspon na Sniježnicu na sv. Stjepana te godine. Potom su skupili solde, svi su dali po jednu plaću i kupio se dom na Vrbanju na Orjenu. To je, ajmo reći, do danas ostalo, premda nakon rata ima promjena. Slijednik tih planinara je HPD Dubrovnik. Moje je osobno mišljenje da je ekipa to nastojala privatizirati i na određeni način su i uspjeli. Sve koji se nisu uklapali jednostavno su izgurali. A mlada ekipa, koja je tada bila u HPD Dubrovniku, je shvatila da je to jedna žabokrečina u kojoj se ne događa ništa i onda su osnovali HPD Sniježnica. U to su vrijeme Zoran Ateljević, Ivo Kvestić i još njih par osnovali dubrovačku stanicu HGSS-a. Oni su par godina putovali u Split, prošli temeljnu obuku i potom osnovali Stanicu. Ove godine ćemo proslaviti 20 godina, a to će biti i obilježeno negdje na jesen“, otkrio nam je.
„U Sniježnici se odmah počelo, sukladno vertikalama u Hrvatskom planinarskom savezu, s provođenjem edukacija. Od opće planinarske škole, preko speleoškole, edukacija za stijenske penjače, markirante…nema što nema. Jedna Sniježnica proda godišnje oko 200 markica. To bi bilo kao da HPD Mosor iz Splita proda 7,8 tisuća markica. Govorimo o gradu od 400 tisuća ljudi, a mi smo grad od 40 tisuća ljudi. Ta baza jako puno diktira. S druge strane, vrijeme donosi, da je percepcija tih aktivnosti u uzletu“, kazao nam je Čabrilo te dodao da se Stanica uvijek nastojala ekipirati ljudima kojima ne nedostaje volje i motivacije.
Izvrsna suradnja s Gradom i Frankovićem
Otkrio nam je i jednostavne postulate na temelju kojih dubrovačka Stanica djeluje.
„Svi smo na ti, svi smo jednaki. Nema solada. Pokriju se troškovi prijevoza i to je to. Tako stvari funkcioniraju danas. U početku smo sve sami plaćali, tad sam imao dva kompleta opreme koja sam sam sebi kupio. Danas članovi dobiju kompletnu osnovnu opremu“, kazao nam je Čabrilo, a dotaknuo se i suradnje s političkim vodstvima Grada i Županije kroz godine.
„Kad je gradonačelnik bio Andro Vlahušić, on nas je financirao sa 100 tisuća kuna. Od tad do vječnosti. Tad je predsjednik Gradskog vijeća bio Mato Franković. On nam je omogućio da nabavimo opremu u vrijednosti tadašnjih 250 tisuća kuna. Odradili smo kompletnu javnu nabavu, sve po regulama. I stigla nam je oprema. To nam je bilo nevjerojatno, to su bila naša dva godišnja proračuna, a opremu smo sami birali i dobili ono što nam je tada bilo neophodno. I ta izvrsna suradnja, a to je moje osobno mišljenje, s Gradom Dubrovnikom, na čelu s gradonačelnikom Frankovićem se nastavila u vrijeme kad sam ja bio pročelnik Stanice, a traje i danas. Takvu komunikaciju sa županom Dobroslavićem i Županijom, iako imamo korektne odnose, nismo postigli do danas. Na određen način su se povezali sustavi Grada, Civilne zaštite i naš sustav. Napravljen je velik iskorak“, kazao nam je Čabrilo te istaknuo jedan po njemu iznimno važan trenutak za funkcioniranje HGSS-a, izglasavanje Zakona o Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja.
„Taj zakon nas je pozicionirao kao operativnu snagu Civilne zaštite. Iz toga proizlazi puno obaveza. Kako sam ja u mirovini i imam vremena, dio sam i gradskog i županijskog stožera Civilne zaštite. Radimo puno toga, osmišljavamo projekte. Nama je Petrinja bila potvrda svega onoga što radimo. Bili smo drugog dana u Petrinji, prvog dana su nas vratili jer je tamo tad već bilo 150 naših ljudi. Cijeli taj sustav se uigrao“, rekao je Čabrilo, a potom pojasnio kako se postaje član Gorske službe spašavanja.
„To je zapravo jako jednostavan proces. Recimo HPD Sniježnica će uskoro održati speleoškolu. Imamo jako dobre instruktore. U Stanicu iz svake speleoškole povučemo ljude koji su se na neki način pokazali. To procjenjuju njihovi instruktori, ali i mi, jer sudjelujemo u tim edukacijama. Kad dobiju pozivnicu, bez obzira na životnu dob, spol, kvalifikacije, moraju proći temeljne edukacije. Danas u Stanici imamo 30 do 35 posto kolegica, barem dvije, tri su, kako ja to kažem, zvijeri. Fantastične su, a nemaš ih što za vidjeti. I onda kreću edukacije i usavršavanja.
Prvi tečaj kojeg svi moraju završiti je pružanje prve pomoći u neurbanim uvjetima, kojeg je pri pristupanju u Stanicu, morao položiti i aktualni pročelnik, inače liječnik Ivan Barač. Nakon toga usvajaju se osnove kartografije i orijentacije u prostoru kako bi se novi članovi mogli uključiti u potrage, što čini sukus posla kojeg obavljaju HGSS-ovci. Nakon osnovnih, na redu dolaze tehnički tečajevi: stijenskog spašavanja, spašavanja u zimskim uvjetima i speleospašavanja. Nakon što se oni polože, za što je kako nam je otkrio naš sugovornik potrebno i do tri godine, članovi HGSS-a stječu uvjete za polaganje ispita za gorskog spašavatelja. Ispit traje jedan dan i kako je kazao Čabrilo – vrlo je jednostavan – polaže se sve, a osoba, koja pristupa ispitu, mora točno odgovoriti na sva pitanja. U dubrovačkoj stanici trenutačno je aktivno 15-ak certificiranih gorskih spašavatelja, a sve uvjete za izlazak na ovaj ispit ispunja još šestero kandidata.
“Nakon prve pomoći i osnovnog tečaja, možete odabrati baviti se potražnim psima ili ronjenjem ili nečim drugim. Težnja je da imamo što više gorskih spašavatelja, jer oni sukladno zakonu imaju javne ovlasti. Oni su ovlašteni za vođenje i organiziranje potražnih akcija“, pojasnio nam je Čabrilo te dodao kako je, kao gorski spašavatelj, nakon potresa u Petrinji, služio kao veza između zapovjednog mjesta i članova naše stanice na terenu.
S obzirom na to da su svi članovi HGSS-a volonteri zaposleni na drugim radnim mjestim, Čabrilo smatra da ne bi bilo loše da se određeni aspekti članstva ipak zakonski urede.
„Recimo da sad dođe poziv za akciju, nas pet-šest bi se odazvalo u roku od pola sata, a onda dolaze ostali. Smatram da bi u takvom slučaju poslodavac trebao dopustiti članu HGSS-a da se odazove akciji i eventualno mu isplati normalnu plaću ili nadoknadi neke troškove. Druga stvar, možda bi se moglo zakonski urediti da volonteri imaju, neću reći privilegije, ali recimo dobrovoljni darivatelji krvi imaju besplatan Libertas – nešto u tom smislu“, smatra Čabrilo.
Zanimalo nas je može li, nakon silnih godina, izdvojiti potragu, akciju spašavanja, koja mu se iz određenog razloga urezala u sjećanje.
„Kad se nađemo i kad prebiremo po sjećanjima, obično se prisjećamo kompliciranijih situacija, ali teško mi je nešto posebno izdvojiti. Uvijek je ono čega se najviše sjećaš da smo se skupili kao ekipa i posao zajednički odradili. Teško je to reći, je li to Petrinja, Jablanica ili recimo potrage koje su traje po 10 dana”.
Motivacija
A godine? Njih skoro pa 73. Priječe li ga one da i dalje aktivno bude na terenu?
„Nisam više ni najmlađi, ni najbrži, ni najljepši, ali nastojim koliko mogu, jer kako kažu svaka kap gasi. Nekad je važno stvar organizirati, za sve je potrebna logistika. Ljudima treba osigurati, hranu, vodu, opremu… Uvijek to uspoređujem s ekspedicijom na Mt. Everest. Krene šezdeset ljudi, ali samo se dvoje popne. Ali to dvoje, bez tih šezdeset, ne bi uspjelo. Ja sam što se nekakvih obaveza u životu tiče, vjerojatno najmlađi. Puno sam toga ostavio iza sebe, tako da imam vremena i mogu se prilagoditi drugim članovima. S te strane, aktivnosti nemaju kraja, ideš koliko možeš“, pojasnio nam je Čabrilo, a osvrnuo se na pomlađivanje, odnosno priljev novih članova u Stanicu.
„Bitna je motivacija. Osoba koje je motivirana, ona će pronaći način i ići naprijed. Ali ako nema motivacije, nema načina da se ta osoba na bilo koji način stimulira da nešto odradi. To je nešto što imaš ili nemaš. Ta motivacije unutar jedne skupine, ili Stanice, ako postoji, se prenosi. Mi smo iz zadnje speleoškole u Stanicu doveli šest ili sedam ljudi. To se nikad nije dogodilo. Ta grupa nevjerojatno vuče. Mi smo se onda svi angažirali da te ljude pripremimo za stvari koje ih čekaju, od prve pomoći do tehničkih ispita. Imamo ih koji su, nakon godinu i nešto, završili dva tehnička tečaja. Ako to osoba nema u sebi, a dogodi se i to, onda se nekima na kraju i zahvalimo. To su normalne životne situacije. U određenom periodu života, imaš malo više vremena, mladi si, onda se nešto promijeni. Recimo rodi se dijete. Imamo i pomorce koji su šest mjeseci tu, šest nisu…Satko od nas je slučaj za sebe, ali ako se uklapaš u ekipu i ako si timski igrač, sve se može napraviti“, kazao nam je Čabrilo.
Zanimalo nas je i kakvo je njegovo mišljenje o naplaćivanju akcija spašavanja, o čemu se periodično u javnosti govori te bi li HGSS u takvom sustavu funkcionirao jednako dobro kao što funkcionira danas.
„Svako spašavanje košta. Točno se zna cijena jednog sata leta helikopterom. Mi imamo ljude koji dežuraju u Divuljama kako bi bili u stanju odmah reagirati. Spašavanje na vodama može se reallizirati unutar 10 do 15 minuta, nakon toga ishod se zna. Ista stvar je s lavinama. Mislili smo ne može se to dogoditi kod nas, pa se na Kamešnici dogodila lavina u kojoj je nažalost poginuo Edo Letej. Vani te troškove obično pokriva putno zdravstveno osiguranje. Osoba kojoj je potrebna pomoć ili spašavanje u inozemstvu podmri sve troškove sama, a doma joj se to refundira. Da mi u Hrvatskoj imamo takav sustav, HGSS, mi kao spašavatelji, od toga ne bi imali ništa. S druge strane, ne postoji ta zakonska obveza niti norma. To se mora regulirati na nekom višem nivou. Spašavanje ima svoju cijenu, a to se može naplatiti na način koji sam naveo. Na skijalištima u inozemstvu imate table s upozorenjima na kojima je istaknuto koliko košta spašavanje, let helikopterom i slično”.
“S druge strane da se nama kao spašavateljima plaća to što radimo, mi bismo to vjerojatno uložili u opremu, isto kao što vjerujem da u jednom takvom sistemu HGSS ne bi funkcionirao jednako dobro kao danas. Imam poprilično godina i oduvijek sam bio u nekakvim organizacijama, sportovima i slično i čim se pojave soldi, u bilo kojem obliku, gotovo je. Adio, doviđenja! Po meni je ovo model na kojem to može funkcionirati. U Francuskoj se dogodilo da su oni svoju gorsku službu de fakto ugasili. Imali su par situacija u kojima je ta gorska odradila nevjerojatne stvari. Onda se postavilo pitanje što je s profesionalnim spašavateljima, koje država plaća, ako ovi drugi za nula eura odrade posao. Ponudili su volonterima da se profesionaliziraju, plaće, beneficije. I 30-ak volontera je prešlo u profesionalce, a volontere su ugasili. Ako malo pratiš, kako se stvari događaju u zadnjih 10-ak godina, a bilo je velikih katastrofa, od poplava do potresa, HGGS je uvijek među prvima. U Petrinji u prvih pet – šest sati odrađeno ono najvažnije. Svi živi su locirani manje-više uz pomoću potražnih pasa. Mi iz Dubrovnika ili iz Divulja ne možemo fizički stići na neke lokacije, ali zato imaju neki drugi. Iz toga razloga nastojimo unificirati sve što imamo. Radimo državne vježbe, instruktorske tečajeve na kojima diskutiramo i izvlačimo zaključke kako nešto trebamo radit i kako nešto možemo unaprijediti“, pojasnio nam je Čabrilo kojeg smo potom pitali koje su najčešće intervencije na dubrovačkom području.
„Stanica pokriva županiju bez Pelješca, Korčule i Lastova. Ta područja na papiru pokriva Stanica Orebić. Nama je najveći problem ruralno stanovništvo treće ili četvrte životne dobi, koje je ostalo samo. Upute se negdje i onda imamo raznorazne probleme. Najveći dio aktivnosti se odnosi na to. Tu i tamo, netko se izgubi u brdu, ali da smo imali nekakvo tehničko spašavanje, koje je najzahtjevnije ili stijensko spašavanje… U stanici radimo te vježbe, ali takvih situacija zapravo imamo jako malo. Naš potražni tim, Curić i pas Monty, može u određenim situacijama odraditi više nego svi mi skupa. To što Monty odradi za sat vremena, nas 25 ne može za cijeli dan. Moramo biti spremni na svaku od tih situacija. Najveći dio naših aktivnosti su zapravo edukacije. Prije par dana su kod nas u Stanici i u Centru 112 bili učenici OŠ Slano, a idemo i mi u škole“, kazao nam je.
Čabrilo je mišljenja, a kad se govori o sigurnosti unutar povijesne jezgre, da se jasno moraju označiti evakuacijski putevi.
„Kad dođe ekipa s kruzera, ili je u Gradu velika gužva, ne znamo ni mi, koji ovdje živimo cijeli život, koji su evakuacijski putevi, a ne oni. Ili recimo kad se održavaju veliki koncerti. Neka puknu dva topovska udara, bit će dvadeset – trideset ozlijeđenih kojima ne možeš pomoći, jer ne može proći hitna, bez obzira na to što je vozilo u Gradu. Radi se na tome, imamo službe u gradu koje će to riješiti“, kazao nam je.
Volonteri
S obzirom na to da je Čabrilo priznanje koje će mu biti dodijeljeno na svečanoj sjednici Gradskog vijeća, na Kandeloru, dobio i zbog dugogodišnjeg volonterskog rada, pitali smo ga kako se po njegovom mišljenju volonterstvo u Dubrovniku percipira i koliko su Dubrovčani, pogotovo mladi, jer na njima svijet ostaje, spremni na takav način doprinositi zajednici.
„Često smo na edukacijama, susretima, po školama, mislim da mladost ima tu percepciju da je to nešto pozitivno i dobro, da se kroz volontiranje mogu upoznati neki novi ljudi. U pravilu, mladost je jako motivirana i pozitivna. Mislim da je generalna percepcija, recimo unutar obitelji kad dijete ide nego volontirati – nema problema. Naravno, iza toga mora stajati jedna ozbiljna organizacija. Unazad nekoliko godina volonteri Crvenog križa dežuraju ispod Sponze, kod Onofrijeve fontane, na zidinama i Lokrumu. Otkako se to dogodilo, mi nemamo intervencija spašavanja sa zidina, jer su te povrede uglavnom benigne. Prije smo puno češće imali situacija kad smo ljude morali staviti u nosila, nositi preko zidina i spuštati ih. Ta mladost i Crveni križ riješe toliko situacija, koje bi bilo daleko kompleksnije za riješiti da oni odmah ne interveniraju“, smatra Čabrilo.
Dugogodišnjeg planirana smo upitali i osnovne savjete za siguran boravak u prirodi. Na prvu je izdvojio i podcrtao važnost moderne tehnologije.
„Obavezno sa sobom ponijeti mobitel s punom baterijom i dodatnu prijenosnu bateriju. Ponijeti sa sobom i čeonu rasvjetu, bez obzira na to što mobiteli danas i to imaju. Nama se sto puta dogodilo da pođemo u akciju u po bijela dana i onda uletimo u noć. To je jako bitno i puno može pomoći. I What’s Up i Viber i brojne druge aplikacije su napravljene tako da mogu poslati lokaciju gdje se osoba nalazi. To nama omogućuje da budemo brži i efikasniji u potražnim akcijama. Imali smo situacija u kojima ljudi koje smo spašavali nisu znali kako se to aktivira, pa smo ih onda navodili kako će to napraviti. Edukacija i ukazivanje ljudima na osnovne stvari jako nam puno pomažu. Trend je da je situacija u kojima ljudima treba naša pomoć sve manje. Jedan naš kolega je nedavno u šali rekao da je Lidl napravio ogromnu stvar, jer se vrlo jeftino mogu kupiti hodalice, ruksak, štapovi, pa su ljudi koliko-toliko opremljeni. HPD Sniježnica za svaki Dan žena organizira uspon. I sad već možemo usporediti kako su ljudi bili opremljeni prije nekih 10 godina i danas“, istaknuo je Čabrilo.
Osvrnuo se i na projekt dubrovačkog Camina, u kojem su pripadnici dubrovačkog HGSS-a također sudjelovali pomažući pri uređivanju i čišćenju staza od vegetacije te u markaciji, no ni to nije prošlo bez komplikacija, koje ukazuju na važnost kontinuirane edukacije.
„Postoje regule kod markiranja, postoji europski sustav signalizacije. Boje hodočasničkih puteva su žuta i plava. Ogroman broj ljudi pita kakve su to ukrajinske oznake. Onda je netko rekao da nisu ukrajinske nego švedske“.
I za kraj Čabrila smo pitali što mu je draže: planina ili more? I opet smo ostali iznenađeni svestranošću interesa našeg sugrađanina. Naime, davne 1979. Čabrilo je položio tečaj za mlađeg ronioca pod mentorstvom pokojnog Aljoše Nikolića te je 15 do 20 godina aktivno ronio.
„Mi možemo biti sretni da živimo gdje živimo. Imamo more, imamo podmorje, brda, planine, snijeg, imamo sve što čovjeku može pasti na pamet. Nažalost, velika većina ljudi to ne percipira i ne koristi. S druge strane s obzirom na to da smo tu gdje jesmo i da nam gomila ljudi dolazi, dolaze i ljudi koji imaju nekakva drugačija iskustva. Sretan sam i zadovoljan što smo na posljednjoj općoj planinarskoj školi imali dvadesetak novih ljudi. Od njih će ostati aktivno pola ili trećina, pa će od toga broja na speleoškolu doći dvoje, troje, pa ćemo mi u HGGS povući možda jednoga. Bitno je da taj ciklus postoji. Današnji mediji to jako dobro propagiraju, no uvijek mora postojati zrno soli“, poručio je za kraj Čabrilo.
S obzirom na to da nam je proljeće iza kantuna, vrijeme idealno za istraživanje i uživanje u prirodi, kao i da nam uskoro kreće turistička sezona, dijelimo s vama jedan koristan link na kojeg nam je pažnju skrenuo upravo Zoran Čabrilo.
Naime, na ovoj poveznici se nalaze karte svih pješačkih i planinarski staza, kako na našem području, tako i na području cijele Hrvatske, a koje su označili članovi HGSS-a. Potrebno je samo odabrati željenu stazu i pratiti je. Na karti, ako ju otvarate putem mobitela, se također vidi vaša lokacija putem GPS, tako da možete pratiti kuda se krećete.
Pa eto, zlu ne trebalo, neka vam se nađe pri ruci, ako ovog proljeća odlučite istraživati krajolike dubrovačkog kraja ili pak brati kuke i šparoge.
