Marija Radić, rođena Maškarić, cijeli je svoj život živjela uz Malo more. Njezina obitelj bavila se školjkarstvom, ali nju to nije zanimalo. Djed Luko, među prvima je 1927. postavio polje za uzgoj kamenica ispred obiteljske kuće u Sigama. Marijin otac Luko, sad već u 80-im godinama naslijedio je i proširio uzgajalište, a njezin brat trebao je nastaviti dugu liniju obiteljske tradicije.
No, nažalost dogodila se nesreća u kojoj je njezin brat izgubio život, a otac sam nije mogao dalje. Marija je odlučila postati školjkarica i preuzeti OPG Maškarić. Preselila se iz Stona u obiteljsku kuću i uz pomoć supruga Branka, preuzela posao. Posjetili smo je na sv. Josipa, kad su kamenice najukusnije.
Tri kućice uz more, okružene vrtovima, cvijećem i povrćem s pogledom na polja mušula i kamenica, nalaze se iza Zamasline, a prije Maloga Stona. Ove godine Festa od kamenica je otkazana, ali ljudi, tijekom našeg razgovora, neprestano pristižu i preuzimaju unaprijed naručene školjke.
Branko, koji je zadužen za sve poslove na moru, objašnjava mi i pokazuje kako kamenice rastu, kako se vade…
Ljut je na ovrate, koje prave veliku štetu na mlađi mušula. Mlađi kamenica zaštićene su u posebnim kutijama šigama i tek kad porastu stavljaju se na konope, dok mlade mušule u duguljastim mrežicama rastu i ukusan su obrok za ovrate, koje su pobjegle iz nekog od uzgajališta i razmnožile se u Malostonskom zaljevu.
Zimi ih nema, no čim zatopli stižu. Od njih se ovdje brane velikom mrežom koju rasprostru na ulazu u zaljev, a Branko mi pokazuje i ovratine zube u nekoliko nizova, koje učinkovito lome oklop mušule. Zato, kaže, mnogi odustaju od uzgoja mušula.
Dok se vozimo barčicom okolo morskih polja primjećujem i palasture, periske. Puno su ih ove zime izvadili mrtvih, ali nisu potpuno nestale, nekoliko je mladih na dnu ipak zatvoreno. More je bistro kao ogledalo, vidi se sve do dna, a boje malostonskog zaljeva odmor su za oči.
Marija kaže kako je za nju ovo posao iz snova, premda prije 20 godina nikad to ne bi ni pomislila.
„Radim na kućnom pragu, za sebe. Imam vremena i za djecu i za kuću i za druženja, a svaki sam dan u prirodi, ali i u komunikaciji s brojnim ljudima, kupcima. Od školjkarstva se može lijepo živjeti, ali i kao svaki posao proizvodnje hrane puno ovisi o okolnostima, vremenu, i nepredvidljivim situacijama. To je rizik koji svaki školjkar ili poljoprivrednik mora preuzeti. Prošle smo godine imali zabranu prodaje 2 mjeseca zbog norovirusa, ove godine imamo koronavirus“, kaže, dok pijemo kavu na njezinoj cvijećem okićenoj verandi.
Posao školjkara traje tijekom cijele godine.
„Najviše je posla u jesen i u proljeće. U jesen idemo u skupljanje mlađi. Institut nam da otprilike lokacije na kojima se može skupljati mlađ. Bacimo i do 60 sitnih mreža u više slojeva i čekamo da se mlađ primi za njih. Mlađ je u tom periodu okom nevidljiva, pa nikad niste sigurni je li se i koliko uhvatila. Kad narastu toliko da su vidljive okom, znamo koliko smo ih uspjeli uhvatiti. Kamenice se onda ručno čupaju iz mreže i stavljaju u poše i opet u more. U pošama su zaštićene od gladnih riba, osobito ovrata. Kad dosegnu određenu veličinu stavljaju se u cimenat“, objašnjava mi Marija.
Cimenat?
“E stavi se konop i kamenice se cimentom za njega zalijepe, kad se cimenat osuši idu u polje, vješaju se. Da bi kamenica došla do konzumne veličine treba joj 2 do 3 godine, a pet puta najmanje prođe kroz naše ruke”, kaže Marija.
Marija Radić vodi i udrugu Stonskih školjkara, koja je prije nekoliko godina Malostonsku kamenicu zaštitila kao izvorni proizvod, što uz kvalitetu jamči i veću otkupnu cijenu.
„Zasad se 17 školjkara pridružilo ovoj inicijativi i svake godine dajemo naše kamenice na testiranje kvalitete i uz pomoć Županije produžujemo certifikat“.
Drvena debla koja izviruju iz mora, a oslanjaju se na betonske stupove, ostatak su tradicije, koji Marija svakako želi sačuvati.
“Suvremeni način uzgoja školjki veže se uz ove velike bove, ali ja sam htjela sačuvati i ova starinska polja. Moj djed je 1927. među prvima izlio betonske armirane stupove u more i povezao ih bosanskom jelovinom, drvom, koje se pokazalo odlično podnosi sol i sunce. Danas je jelu teško nabaviti, ali evo dok traje neka stoji, meni strašno figura“.
U kameno-drvenoj kućerici na mulu, kušamo kamenice i domaće vino, a unutra je prava atmosfera obiteljske tradicije. Tu je slika djeda, ali i drugih koji su radili na uzgajalištu tijekom dugih, 96. godina, stari alati, namještaj…svaka stvar ima svoju priču.
Ako niste znali, zapamtite kako su kamenice najbolje dok je more hladno, a mušule kad je more toplo.
Za ispravnost Malostonske kamenice i mušule brine se Institut za more i priobalje, koji svakih 15 dana uzima uzorke mora na analizu. Testiraju ga na prisutnost toksina, kao i bakterije Escherihije coli. Česte su i veterinarske inspekcije.
Marijin sin studira građevinu, kćer završava osnovnu školu. Suprug uz školjkarstvo ima i stalan posao, a to je bitno u kriznim godinama. Otac, koji više na more ne ide, jer mu je dosadilo, posvetio se zemlji, pa tako imaju svog povrća, grožđa i vina, ali i meda.
Iako trenutno većina nas do Stona ne može, to trenutno nije ni važno. Važno je da shvatimo koliko bogatstvo u prirodi i kolike mogućnosti u uzgoju zdrave, kvalitetne i raznolike hrane imamo u svom, još uvijek čistom okolišu i koliko je važno sačuvati te prirodne resurse.
