U sjećanje na Milana Milišića
„ (…) 5. listopada 1991. zapravo je počeo nestajati čitav jedan svijet građanskog Dubrovnika i pravih Dubrovčana, svijet koji je sa sobom odnio i Milana. (…)“
Šindolić, V.
Ulica koja će se zvati tvojim imenom.
Dubrovnik:Društvo dubrovačkih pisaca, 2011.
STIHOVI ZA POMIRENJE
Čemu bi trebali služiti stihovi
Koji zameću razliku između dželata i žrtve?
Stihovi tako frivolno složeni
Kao faldice na suknjicama.
Čemu bi trebali služiti stihovi
Nego da svrbe kao kraste na ranama
Kao kraste da pokriju rane
Izranjavanih što su preživjeli
A da se nije doznao izvršilac
Može ih se istetovirati na slijepom prijatelju
Tražiti od žene dok se porađa, da ih ponavlja
Ali ako ne služe nezamislivom pomirenju
Kako ćemo se, ozlijeđeni, moći povjeriti riječima.
Milišić, M., iz zbirke pjesama “Fleka, e”, 2001. (133 str.)
Rubrika “Zrnca knjige od pijeska” u mjesecu listopadu prošle godine bila je posvećena književniku Milanu Milišiću čija se obljetnica rođenja i smrti obilježavala 2021. godine.
Ponavljamo je i ove godine, tekst smo preuzeli sa stranice Dubrovačkih knjižnica
Ovotjedna rubrika ”Zrnca knjige od pijeska” posvećena je dubrovačkom književniku i prevoditelju Milanu Milišiću (1941.-1991.) čiju dvostruku obljetnicu rođenja i smrti obilježavamo ove godine.
Pjesme i jedan isječak iz romana da govore sami za sebe…
Milan Milišić (1941. – 1991.)
PJESNIK I GRAD
Među vratima od grada
Vrata su otvorena i most je spušten. Može se
izaći ili ući: kao vojnik, komedijaš, kmet –
kao gospar ili njegov služnik.
Ja stojim među vratima od grada, pouzdano,
ne izlazeći, još odlučujuće odbijajući misao
na ulazak. Od dvije mogućnosti – napadač
niti branitelj. Odolijevam
svakom pozivu.
Htio sam da mogu stati u onaj
ma kako beskrajno skučen
prostor
između vratnica
koji ostaje neispunjen i kad se vrata gradska
zatvore.
(Iz zbirke pjesama Zgrad, 1977.)
„Ranije mi je čitav Dubrovnik izgledao kao monolitna dekoracija; sad su do mene počeli dopirati segmenti. Najupečatljiviji je bio upravo taj kameni kvadrat, jedino vidljivo lice skrivene kocke. I razabrala sam da je svaki taj kamen, svako lice kocke – svoj kamen, i svoje lice. Svi su oni bili zarobljeni, svaki u svom redu, ali među svima njima, među tisućama i stotinama tisuća njih nije bilo dva koja su posve ista.
I naša taraca je bila popločana kamenom, lijepim glatkim kamenim pačetvorinama koje su na suncu postajale tople i mazne, pod kišom sjajne i svečane, uvijek čiste kao tanjuri na postavljenu stolu. Iz jedne pukotine u uglu rasla kapara, nježna, zelena, uporna. Ranije smo je Lila i ja uvijek čupale kad smo mele taracu. Ja to više nisam činila; radovala sam se njenom bijelom, loptastom cvijetu i sviđalo mi se što se tako uporno bori, što uvijek ponovo oživi makar otkinuta od korijena.
U drugačijem svjetlu vidjela sam sad i našu malu lučicu, Penatur, s velikom hridinom pored nje; nije mi više toliko smetalo ni što zna smrditi ni što je tako zapuštena. Iza nje dizao se Bokar, gladak kao puž i skladan kao neki od vretenastih ženskih udova. A ovome je sigurno doprinijela i jedna knjiga. Među knjigama koje su bile kod none u kući bila je jedna knjižica pjesama Luja Vojnovića Dubrovačke elegije. Knjiga je bila tiskana prije rata, 1924., a amblem biblioteke bio je visok i kao bodež tanak čempres koji je probijao zelenkasti krug u kojemu je bio predstavljen Dubrovnik. Sasvim sam je slučajno uzela u ruke, nisam imala pojma što su elegije, pretpostavljala sam da bi to moglo biti nešto svečano i tužno. I odista je neka svečana tuga probijala iz tih pjesama i dopirala do dna mene; zanosna, slatkasta, opčinjavajuća, i osjećala sam se kao kad sam nekad prije plakala na groblju, ne oplakujući nikoga, iz čistog zadovoljstva. Svijet koji sam znala kao svoje lice u zrcalu bio je tu, ali žestoko obasjan svjetlošću s druge strane. I to što je drugačiji bilo je uzbudljivo jer sam znala da sam i ja drugačija.
„Jedne od onijehzimnijeh noći kad legende i zli duhovi oblijetaju ispražnjene bedeme, stajah na Brsaljama…“ – O kako je godilo izgovarati ove stihove pune napona, tame, tajanstvenosti! „Ali jednako duvaše vjetar i neuspokojenitalasi strašnim se šumom obarahu na Penatur.“ – Zastajala sam da oslušnem potmule udarce mora u Penaturu; najslađe je bilo čitati tu poeziju kad je puhao jak, vlažan jugo. Škure su se tresle vezane žicom i učvršćene poprečnim spojnicama, podrhtavala su u njima rebrasta krilca, a u vrtu se smokva borila s refulama vjetra kao brod u oluji. „Talasi se čas razbijahu za Bokarom u tri velika prebijela točka, čas se razlivahu na Penaturšiljući Pilama i Gradu sniježne perjanice pune miomirisa djevičanskijeh dubina. Tisuće svjetlijeh pahuljica treperaše na jablanu kod vrata od Pila i opčinjen uđoh, pod zrakama slabog žiška, u mrtvi Grad.” Kako je godilo tijelu i duhu naći zapisane riječi koje tako doslovce izražavaju nešto nejasno ali nešto što je iz dubine tvog iskustva, što te ispunja kao veliki sud. I tek sad bi pravim tonom odzvonio u meni pokoji djelić tatinih priča iz djetinjstva, priča koje su mojoj nepripremljenoj mašti dočaravale Dubrovnik kao mjesto čarolije i ljepote.“
(Iz romana Oficirova kći, 2011.)
MRTVO ZVONO
Mrtvo zvono! Mrtvo zvono!
Pada kiša u more
Jedan dub se diže iz kamena
U noći kamenoj kutiji
U noći, kamenom popločanoj
Tmuo s tornja glas
Nevidnoh čuh –
Ili samo jeku
Trncima me sila prošila
Singerica
A sve što se ikad zbilo živom
Protutnjalo je kroz moju glavu
U tvom bronzanom odlivu
Bez daha uzletjeh skale
Kroz nadsvodeći muk
Među zaglađenim bridovima
I niskim kupjertama, nad portama
S aspidistrinim lišćem
Stadoh na placu Mrtvo zvono.
S raštimanih žica ponad glave
Neke su raznijele ruke prednoć
Veš bijeli, do posljednje krpe
Ko s neba oblake vjetar
A zvuk ti, nit čut mogu, nit zaboravit –
Utvarno, mrtvo zvono. Mûčiš
U glasovima ljudskim, nebeskim
Zidima, zvijezdama, Mrtvom moru
Gradu, u svijest uspalih uronjenog
Ko da snivam neki strah
Sliven u kupolu sfera
Drži te sred mrtvog grada
Stišan kao hladan bat
Čuvaš mrtvi sat.
(Iz zbirke pjesama Mrtvo zvono, 1997.)
