Obiteljsko gospodarstvo Savonari smješteno je u Orašcu u kompleksu o kojem prvi pisani zapisi svjedoče kako ga je dubrovački građanin Ivan Dominik Bozzo darovao bijelim fratrima da tu osnuju samostan, ali i prvu pučku školu 1670. Danas na ovom imanju bogate povijesti živi obitelj Rakigija, a u starom dvorcu, njegovim vrtovima, savršenom pogledu i plodovima zemlje uživaju turisti sa svih strana svijeta.
Bilo je to prvo imanje s kapelicom Stjepana Bazija izgrađeno 1636. Potom nasljedstvom dolazi u posjed Bozzija, a on ga daje dominikancima koji su tu osnovali samostan sv. Ruže Limske i pučku školu.
Nakon Mira u Požarevcu 1718. između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, uz samostan je izgrađena četverouglasta kula. Izgradio je austrijski barun Savonara kao svoju ljetnu rezidenciju. On je naime bio austrijski poslanik u Dubrovniku.
1777. fratri su napustili samostan, a 1804. dali su ga u zakup Peru Gjanoviću, koji je tako došao u posjed ovog imanja. Kasnije je obitelj Gjanović otkupila imanje od dominikanaca i tu nastavila živjeti. U vrijeme Drugog svjetskog rata u kući su živjeli majka, otac i njihova dva sina, koji su poginuli u razmaku od par godina jedan u Zagrebu, drugi u Boki.
Gospođa Stane Pizzelli tad je kao dvanaestogodišnjakinja, izbjeglica iz Hercegovine došla u ovu kuću kao sluga. Radila je na zemlji, u kući, pazila vlasnike do njihove smrti i oni su joj ostavili dio imanja, a drugi dio ona i suprug otkupili su kasnije od drugih članova obitelji. Njezina kćer Marija udata Rakigija, ostala je živjeti u kući sa svojom obitelji, a s nonom i mamom danas živi i Marijin sin Tomo. Njih troje uz pomoć Marijine starije kćeri unaprijedili su ovo gospodarstvo. Svi žive isključivo od zemlje, njezinih plodova, malog restorana, izletišta i iznajmljivanja soba.
Gospođa Stane ljuti se na silna davanja koja plaćaju državi i priča mi kako su ona i njezin suprug cijeli život obrađivali zemlju i prodavali svoje proizvode, obnavljali imanje i odgojili svoje tri kćeri. Dvorac, kulu i kapelicu, koji su prije imali status kulturnog dobra obnavljali su nebrojeno puta vlastitim sredstvima, a od 1974. bave se i iznajmljivanjem.
-Gosti su prije bili manje zahtjevni, a dolazili bi po 20 dana i uvijek su nam se vraćali, sad dođu 4-5 dana, vole da ih se pusti na miru, a ovdje imaju stvarno i mir i širinu i hladovinu, kaže gospođa Stane, koja je i u svojoj 89 godini vitalna i aktivna.
Gospođa Marija Rakigija priča mi kako je od ranog djetinjstva roditeljima pomagala na zemlji, a imaju čak 5 000 metara kvadratnih obradive površine.
„Imamo lemune, naranče, patate, povrće, prije rata smo imali i koze i krave, kokoši, svinje, purane. Radili smo zarađivali i sve što bi uštedjeli ulagalo se u obnovu kuće, tako je i danas. Mi se često šalimo, kako smo sve što smo zaradili uložili u kuću, a ona je vazda ista. Ipak najljepše je raditi na svome za sebe, ističe Marija, kojoj dan počinje rano ujutro svaki put drugim poslom, a uz popodnevni odmor traje ponekad i do kasno navečer.
Obiteljskom poslu prije 10 godina pridružio se i Tomo, koji je tada napustio zaposlenje i vrijednim i spretnim rukama obnovio nekadašnju košaru (staju) i zajedno s mamom i nonom otvorio izletište. Riječ je o uređenom restoranu sa savršenim pogledom pod glorijetom u kojem ova obitelj priprema jednostavna domaća jela.
“Sve je domaće: iz mora, s našeg polja ili iz sela. Gosti su nam uglavnom turisti koji su smješteni u apartmanima i kućama okolo ili u Vrtovima sunca. Jela su jednostavna, domaća, porcije obilne, cijene umjerene i dobro nam ide, ne žalimo se”, kaže Marija.
Ove godine obitelj je dobila od Županije nagradu Zlatna naranča i drago im je da je netko prepoznao njihov višegodišnji trud.
A imanje koje uključuje i kapelicu Gospe od Orašca iz davne 1636. kolonatu pod odrinom, mističnu kulu, na svakom je koraku ukrašeno cvijećem ili nekim kamenim detaljem, koji Tomo u zimskim mjesecima izrađuje vlastitim rukama.
Sjedeći u hladovini brojnih čičimaka, koje su poslije rata posadili kao unosnu kulturu, uživam upravo u onome što ovakav odmor nudi, miru, tišini i pogledu, a tek sam 15-ak minuta autom udaljena od Grada.
Ova vrijedna obitelj na ovoj zemlji i u ovoj kući vidi svoju budućnost, a na pitanje može li se lijepo živjeti isključivo od rada na OPG-u, Marija mi odgovara.
„Održavanje kuće je zahtjevno, ali mi nikad nismo ni mislili da bismo mogli obnoviti sve odjednom. Idemo malo po malo, svake godine po nešto. Može se lijepo živjeti, ali ne sanjamo o bogatstvu. Dovoljno nam je da možemo pristojno živjeti s onim što smo sami na svome zaradili“.
