Važno je naglasiti kako samoozljeđivanje nije pokušaj dobivanja pažnje od drugih, kao ni aktivnost za dokazivanje statusa među mladima. Osobe koje se samoozljeđuju nastoje prikriti dokaze takvog ponašanja od drugih. Stoga je potrebno posvetiti posebnu pažnju osobi za koju se sumnja da se samoozljeđuje.
Piše: Nina Crnogorac Šabić, mag.psihologije
Nesuicidalno samoozljeđivanje je namjerno ozljeđivanje vlastitog tijela bez svjesne suicidalne nakane koje rezultira oštećenjem tkiva, bolešću ili rizikom od smrti. Nesuicidalno samoozljeđivanje uključuje različite oblike ponašanja poput: rezanja kože, griženja, grebanja kože, paljenja kože, udaranja dijelovima tijela o tvrde podloge, umetanja predmeta u tijelo.
Iako se često smatra kako je samoozljeđivanje blaži ili neuspjeli oblik pokušaja suicida, to nije tako. Najznačajnija razlika između suicida i samoozljeđivanja je u namjeri. Kod pokušaja suicida osoba želi okončati svoju emocionalnu bol oduzimanjem vlastitog života. Samoozljeđivanjem osoba nastoji smanjiti svoju emocionalnu bol, olakšati si preplavljenost teškim osjećajima. Često osobe koje se samoozljeđuju opisuju kako su to radile upravo da bi izbjegle pokušaj suicida. Takve osobe mogu imati razmišljanja o besmislu života, imati mračne misli ali nemaju istinsku želju za umiranjem. Ponekad se može dogoditi da su samoozljeđivanje i suicidalne misli i ponašanja prisutni istovremeno. Samoozljeđivanje je zapravo najčešće i najznačajniji prediktor pokušaja suicida. Ukoliko se samoozljeđivanje ne shvati dovoljno ozbiljno i ne pristupi se liječenju, s vremenom može rezultirati pokušajem suicida. Važno je naglasiti kako je rizik od pokušaja suicida kod osoba koje se samoozljeđuju 10 puta veći.
Istraživanja (Cipriano i sur., 2017). pokazuju kako se 10 – 40% mladih osoba barem jednom u životu samoozljeđivalo. Pretpostavlja se da je realna brojka i veća, obzirom da većina ljudi takva ponašanja ne želi podijeliti s drugima. Samoozljeđivanje se najčešće javlja tijekom adolescencije i rane odrasle dobi, iako može biti prisutno u svakoj životnoj dobi. Najčešće se prve epizode samoozljeđivanja događaju između 12. i 14. godine, kada su mladi izloženi pojačanom pritisku vršnjaka, osjećajima usamljenosti i čestim konfliktima s roditeljima i drugim autoritetima. Važno je naglasiti kako se takvo ponašanje javlja podjednako i kod djevojaka i mladića. Značajna razlika po spolu je u načinima samoozljeđivanja, djevojke se češće zarezuju i grebu, dok se mladići češće pale i udaraju. Jedina značajna razlika se pokazala po spolnoj orijentaciji. Istraživanja su pokazala kako su osobe biseksualne orijentacije ili nesigurne seksualne orijentacije pod većim rizikom razvoja ovakvog oblika ponašanja u odnosu na osobe heteroseksualne ili homoseksualne orijentacije. Razlog tome još uvijek nije utvrđen te se provode daljnja istraživanja.
Važno je naglasiti kako samoozljeđivanje nije pokušaj dobivanja pažnje od drugih, kao ni aktivnost za dokazivanje statusa među mladima. Osobe koje se samoozljeđuju nastoje prikriti dokaze takvog ponašanja od drugih. Stoga je potrebno posvetiti posebnu pažnju osobi za koju se sumnja da se samoozljeđuje. Neki od znakova koji ukazuju na takvo ponašanje su sljedeći:
- ožiljci, često po nekom obrascu,
- svježe porezotine, ogrebotine, modrice, ožiljci ugriza ili neke druge rane,
- nošenje odjeće dugih rukava čak i po vrućem vremenu,
- povezi ili zavoji na rukama ili nogama,
- sakrivanje oštrih predmeta,
- poteškoće u interpersonalnim odnosima, česta izolacija i osamljivanje,
- emocionalna ili ponašajna nestabilnost (impulzivnost, nepredvidljivost, razdražljivost, promjene raspoloženja).
Ne postoji jedan univerzalni čimbenik kao ni jedinstveno objašnjenje zbog čega se ljudi upuštaju u takva ponašanja, najčešće se radi o utjecaju više različitih faktora. Razlozi zbog kojih se neka osoba samoozljeđuje se mogu podijeliti u dvije skupine: prisutnost mentalnih poremećaja i traumatska ili negativna životna iskustva. Samoozljeđivanje nije zasebni mentalni poremećaj ali se vrlo često javlja kao jedan od simptoma mentalnih poremećaja. Mentalni poremećaji kod kojih su osobe češće sklone samoozljeđivanju su depresivni poremećaj, anksiozni poremećaj, PTSP, poremećaji hranjenja, opsesivno – kompulzivni poremećaj, granični poremećaj ličnosti. Osobe koje se samoozljeđuju imaju neke zajedničke karakteristike. Takve osobe su vrlo često niskog samopoštovanja, loše slike o sebi, slabije razvijenih vještina nošenja sa stresnim situacijama, perfekcionisti, slabije razvijenih sposobnosti verbalnog izražavanja osjećaja. Traumatska iskustva su također značajni prediktori koji povećavaju rizik upuštanja u takva ponašanja. Neka od takvih iskustava su: iskustvo bilo kojeg oblika zlostavljanja ili zanemarivanja, obiteljski problemi i narušeni međusobni odnosi, prekid emocionalne veze, gubitak ili smrt bliske osobe, poteškoće seksualnog identiteta, tjelesna bolest.
Samoozljeđivanjem osobe nastoje postići rješavanje određenih životnih poteškoća ili teških emocionalnih stanja. Neke od uobičajenih situacija u kojima osoba pribjegava ovakvom ponašanju su:
- pokušaj olakšavanja nošenja s teškim/negativnim osjećajima ili psihičkim stanjima,
- rješavanje interpersonalnih poteškoća s bliskom osobom (prijateljem, članom obitelji, partnerom),
- preuzimanje kontrole nad svojim tijelom, osjećajima ili životnom situacijom,
- osjetiti bilo što, barem i tjelesnu bol,
- pokazati drugima depresivne ili uznemirujuće osjećaje,
- kazniti se zbog pogrešaka.
Važno je naglasiti kako takva ponašanja mogu donijeti samo trenutno i kratkotrajno olakšanje. Uzroci poteškoća ostaju i dalje nerješeni i nadalje prisutni. Uzimajući u obzir kako takva ponašanja ukoliko se dugotrajno nastave mogu prouzročiti produbljenje poteškoća, dovesti do ozbiljnijih povreda, bolesti, te značajno povećati rizik od pokušaja suicida vrlo je važno na vrijeme reagirati i potražiti stručnu pomoć.
Pomoć i savjet stručnjaka možete potražiti u Odjelu za mentalno zdavlje:
Tel: 020 341 – 082
e-mail: mentalno.zdravlje@zzjzdnz.hr
Izvori:
– http://www.selfinjury.bctr.cornell.edu/about-self-injury.html
– Cipriano, A., Cella, S. I Cotrufo, P. (2017.). Nonsuicidal Self-injury: A Systemtic Review. Frontiers in Psychology. 8:1946.
