Sakralni motivi vrlo su česti u umjetnosti i mislim da je sama umjetnost i bavljenje njome dio sakralnog svake duše. Kad – tad svaki umjetnik ili zaroni ili samo okrzne sakralnu tematiku u svom radu. Snaga vjere kod svakog pojedinca je bioritamski tempo kojeg mislim da treba njegovati i podržati…katkad padate, katkad se penjete…ne postoji konstantna razina na kojoj stojimo i mirujemo. Ukoliko mirujemo, nema napretka – kazala nam je dubrovačka likovna umjetnica i pedagoginja Ivana Jovanović Trostmann kad smo je upitali o najprepoznatljivim motivima vezanim uz njen slikarski opus i ime.
Svoju religioznost Ivana fino provlači kroz svoje slikarstvo, baš i kao kroz život, no jesu li je k tom njenom dubokom osjećaju vjere vodile određene životne okolnosti ili je to oduvijek osjećala u sebi?
- – Prošla sam jednu zahtjevnu zdravstvenu i životnu situaciju koja me je učvrstila i oblikovala, a vjernik sam bila od djetinjstva. Vjera mislim da je dar, kao i sve ostalo. Kratko trajemo i sve što imamo nam je darovano.
- Vaša majka je cijeli radni vijek provela kao profesorica stranih jezika u srednjoj školi, koliko Vas je odrastanje u takvoj okolini oblikovalo i usmjerilo prema pedagoškom radu?
- – Da, moja majka je bila profesor njemačkog i talijanskog jezika u srednjim školama, imala je jedan blagi pristup s učenicima…pa i sama mislim da je blagi način ophođenja prema učenicima uz iskrenost puno uspješniji nego neki drugi pristup… odrastanje uz takvog roditelja razvije vam strpljivost i upornost.
- Ljudi kojima ste okruženi istaknuli su nam Vašu blagost, ali i plemenitost i potrebu da pomažete svakome kome pomoć treba. Iako se često može čuti kako su ljudi ravnodušni na tuđe patnje, ima dobrih ljudi, onih koji su duboko svjesni kako onaj koji dava više prima, nego što daje.
- -Humanitarni rad je dio svake osobe koja želi dobro drugome i pomoći, ne mislim da sam u tome nešto posebna. Pomaganje ljudima oko sebe je rad na sebi i odvajanje od onoga što imate u sebi da bi obogatili drugu osobu, ali isto tako prihvatiti pomoć drugih oko sebe. To na kraju dovodi obje strane do radosti, tako da bi imperativ života i bila radost. Rad u nekim zajedničkim projektima mi je uvijek bio zanimljiv…tu onda i kolege u umjetnosti i školi i djeca budu radosni, osjećate jednu životnost i rađanje jednog novog mentaliteta. Ukoliko se događa nešto u društvu što nije dobro ili postoje ljudi koji odabiru drukčije moduse ponašanja, sami izaberu patnju, ali i to je put nekog unutarnjeg pročišćenja.
Što Vam je kao umjetnici značilo postati dijelom obitelji Trostmann, koliko je i je li gospar Pino utjecao na Vaš rad. Kako izgledaju vaša druženja, razgovarate li o umjetnosti, slikarstvu, trendovima u branši kojom se bavite.
– Biti dio umjetničke obitelji je jedan vid slobode koji dobijete jer ste shvaćeni da možete raditi ono što volite i osjećate. Utjecaji su uvijek mogući…i razumljivi…Pino je odgojio niz generacija slikara koji su imali u svom radu prepoznatljivost njegove poduke….pa tako i ja. Pino živi za slikarstvo i živi slikarstvo, to je dio njegovog udaha. Zanimljivi su njegovi opisi slika i slikara i njihovih radova…i Pinova analitičnost u tome…..to je jedno bogatstvo koje je prekrasno doživjeti…tako da u tom susretu doživite jednu slikarsku dimenziju koja je usporedna realnost i ima svoja pravila i svoju ljepotu. Zanimljivo je slušati Pina kad opisuje vrijeme kad je njegova generacija stasavala i kako su se trudili i radili i slikali u skromnosti tadašnjih uvjeta i života i rada. Vidite da jedan uporan i pošten rad uvijek donosi plod.
Kako uspjevate zadržati svoj mir, optimizam… vremena su u kojima nikoga ne čudi ni depresija ni frustracija niti loše raspoloženje koje su uočava u društvu?
- -Kako biti pozitivan i što znači biti pozitivan? Radom na sebi, najviše molitvom i radom. Postoje situacije koje nadilaze ljudske sposobnosti i kada sa svojim snagama ne možete naprijed…tada je dobro priznati da ste nemoćni i ponizno zastati. Ukoliko se počnu događati loše stvari oko vas, mislim da je dobro činiti male korake za dobro, za pažnju, za pomoć…tek tako.
- Kad je teško, ostaje uzdići se iznad situacije i vjerovati da će biti dobro….ali ne biti utopista, već čvrsta vjera da će Bog kojem se obraćamo sve okrenuti na dobro. Ako se već Njemu obraćamo. Važna je zahvalnost…uvijek biti zahvalan za svemu što imamo…Utapanje u tugi ne donosi korist i zakretanje u neke negativnosti ne daje dugoročna rješenja ni mir ni radost. Ravnodušnost je najteža u društvu i to shvatiti već je put da se ona gasi. Ravnodušnost prema situacijama oko sebe odmah znači i ravnodušnost prema sebi….Nekako trebalo bi se stalno truditi za dobro….i nama vjernicima i onima koji se ne nalaze u tim okvirima…
- Koliko vremena provodite u svom ateljeu, slikajući?
- -Slikam stalno. I u kući i u ateljeu…imam puno posla…radim u kapelici svetog Jakova… u Gradu se zove Jakov Pipunar. U toj kapelici je Sveta Misa jednom godišnje 25.srpnja na dan sv. Jakova Starijeg i to je vrijeme kad su pipuni zreli pa stanovnici u Gradu, posebno susjedi kapelice znaju doći. Zahvaljujući pokojnoj gospođi Niki Brković koja je puno pomogla u osposobljavanju prostora za rad u kapelici može se unutra slikati, pa ovom prigodom obitelji Brković zahvaljujem.
- O svojoj ljubavi prema slikarstvu, kaže:
- -Ljubav prema slikanju imala sam od djetinjstva…moj tata je slikao…mama me vodila u atelje pokojne slikarice Bosiljke Kovačević i još niza slikara, gdje sam doživjela susret sa slikama…paletom…klavirom…bojama i umjetničkom atmosferom, što je ostavilo traga, očito. Moji su svi bili umjetnici na poseban način.
- Osjećam se ispunjeno pri slikarskom radu, to je poseban svijet…tu ste slobodni za kreiranje nekih novih izmaštanih svjetova…Posebno je pitanje zašto sakralne teme…One potiču na svijest o sebi, o svijetu gdje ste smješteni, o prolaznosti fizičkog i materijalnog i o ontološkim pitanjima nad kojima smo svi zamišljeni.
- I, za kraj pitanje – kako ste dospjeli na izložbu koja se otvorila u Južnoj Koreji?
- – Izložbe su uvijek novi poticaj za ustrajnost rada i one su svaki put nešto novo…neki novi put…neka nova ideja…Seoul je jedan megalopolis koji otvara nove mogućnosti i nove susrete. Lijepo je bilo sudjelovati na takvoj jednoj svjetskoj izložbi i biti dio jednog drugačijeg pristupa likovnosti. Poziv za izložbu došao je od gospođe Lovrinčević koja u Njemačkoj nastoji hrvatsku umjetničku scenu i hrvatske autore povezati sa svjetskim trendovima u umjetnosti.
O autorici
Rođena u Dubrovniku 1966. godine, gdje je završila osnovnu i srednju školu (kulturološki smjer pri Centru za usmjereno obrazovanje) i usporedno srednju muzičku školu. Slikarstvo upisala 1985. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu i diplomirala 1989. godine u klasi prof. Radoslava Tadića. Magisterij iz povijesti umjetnosti upisuje 1994. godine pri poslijediplomskom studiju Kultura istočne jadranske obale u Dubrovniku i magistrira u Zagrebu 2002. godine kod profesora Tonka Maroevića. Udata i majka dvoje djece (Aron i Emanuela). Od 2001. godine član HDLU-a. Od 1990. godine radi kao likovni pedagog, najprije u Biskupijskoj klasičnoj gimnaziji Ruđer Bošković, a danas u Obrtničkoj školi u Dubrovniku. Sudjelovala na više izložbi humanitarnog karaktera. S kolegicama Ivanom Selmani i Dubravkom Lošić uređivala pedijatrijski odjel Opće bolnice u Dubrovniku. Imala više skupnih i samostalnih izložbi.
