Epidemija nas je usporila, promijenila nam životne navike, a dubrovačke šetnice uređene i neuređene nikad nisu bile punije. Svi hodaju, šetaju, odlaze u prirodu, pa smo i mi pošli malo do našega Srđa. Uspon se čini naporan, ali i onima koji nisu u formi ne treba duže od uru vremena, a na svakoj postaji dočekuje vas nova prekrasna slika, novi pogled na Grad, Lapad, Petku, Goricu sv. Vlaha, Lokrum, Elafite. Borova šumica na početku izdaleka izgleda tek mali gaj, ali svakom je godinom sve gušća i šira.
Miris ruzmarina i bora, prati cijeli uspon, a kad se šeta po kamenjaru platoa, kadulja i smilje su na svakom koraku.
Na sredini serpentina, netko je ukrasio stablo želja, a prema broju poruka, čini se da je ovo postao nova dubrovačka atrakcija.
Dubrovčani sve češće idu na Srđ i to pješke, a potvrđuje to količina ljudi koje smo sreli penjući se i spuštajući se.
Na vrhu uspona dočekuje nas tvrđava Imperijal, simbolično mjesto, koje će, nadamo se, uskoro biti obnovljeno. Muzej Domovinskog rata, otvoren je i subotom, pa se uz šetnju i on može razgledati.
S vrha se pogled prostire na sve strane.
Od tvrđave prema zapadu vodi relativno uređeni puteljak, a ako ne skrenete prema Strinčjeri, preko kamnjara, doći ćete do još jednog vidikovca. Ovaj put pred očima se ukaže njegovo veličanstvo Lapad.
Pogled sa Srđa podsjetit će nas u kakvoj ljepoti živimo, ali izoštrenom oku neće promaći devastacije u prostoru. Ipak prirodna ljepota našeg krajolika, barem ovako s visine još uvijek dominira.
Ako niste nikad, ili odavno niste, popenjite se na Srđ, ali ne zaboravite, to je i dalje brdo, koje zahtijeva primjerenu obuću i odjeću i dovoljno vode. naime, dok se penjete dostaju i kratki rukavi, ali na platou, uvijek puše, a pitke vode nema, osim u kućama na Bosanki.
