Ratko Zvrko nesumnjivo je bio čovjek s puno talenata. Osim što je jedan od najpoznatijih pisaca dječjih lektira, čiji stihovi i danas s veseljem ostaju na našim usnama, bio je uspješan novinar, sportski komentator i boksač. Iako se boks i pjesništvo teško mogu povezati, upravo su ove dvije ljubavi obilježile Ratkov život. Ovog velikog, ali pomalo zapostavljenog Konavljanina prisjetili smo se na jednoj od prvih objava bloga, gdje je ukratko predstavljen njegov životni put. Ovdje ćemo malo više pozornosti dati njegovoj boksačkoj karijeri.
Boks se počeo razvijati još u antici i bio je neizostavna disciplina na olimpijskim igrama. Postojalo je više stilova, kao što su grčki, rimski i egipatski stil. U svim stilovima cilj je bio oboriti protivnika na pod udarcima šaka. Na Olimpijadama je vrijedilo pravilo da se suparnici bore sve dok jedan od njih ne može ustati, odnosno, nisu postojale runde ni bodovanje. Ako meč ne bi završio do večeri, protivnici bi naporede izmjenjivali udarce dok samo jedan ne bi ostao na nogama.
Oživljavanje boksa kao sportske discipline s jasnim pravilima započelo je u 18. stoljeću kada su popisana prva takozvana Londonska pravila. Ipak, sistematizirana pravila nastat će tek 1867. godine nazvana Queensberry pravila. Za razliku od Londonskih pravila, prema novim pravilima određene su runde od 3 minute, propisana je veličina ringa i boksalo se u rukavicama. Usprkos tome, proći će više od 20 godina dok se u potpunosti pravila ne usvoje u praksi.
Krajem 19. stoljeća boks je bio zabranjen u velikom dijelu svijeta jer je na mečevima često dolazilo do tuča publike. Također se smatralo da se radi o neciviliziranom sportu, nasljedniku dvoboja mačevima, koji su već duže vremena zabranjeni. Ipak, boks se brzo popularizirao među širokim masama pa ga je tako sve više zemalja prihvaćalo. O samim počecima boksa u Hrvatskoj ne zna se mnogo, ali prvi pisani radovi o boksu, odnosno šakanju objavljeni su 1896. godine. Na razvoj boksa pozitivno je utjecao razvoj sokolskih društava. Tako se upravo na sokolskim priredbama pokazuju prve boksačke vježbe koje su se znatno svidjele masama. Ipak, tek će se 1905. održati prvo boksačko natjecanje u Zagrebu, uz sudjelovanje nekoliko hrvatskih boksača.
Prva brošura koja objašnjava pravila na hrvatskom jeziku objavljena je 1914. godine, a zapravo se radi o prijevodu francuskih i engleskih članaka. Veći razvoj boks će u Hrvatskoj doživjeti nakon Prvog svjetskog rata kada ga promoviraju povratnici iz Australije, SAD-a, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Treba napomenuti kako je u tim zemljama boks bio već znatno razvijen, dok je u kontinentalnoj Europi bio tek u povojima. Stoga nije krivo zaključiti da se u tim okolnostima boks vrlo rano razvija u Hrvatskoj. Već 1920. godine u Zagrebu se osniva prvi boksački klub Herkules, a ubrzo i drugi. Većina natjecanja se sve do 1934. godine održava gotovo isključivo u Splitu ili Zagrebu. To je ujedno i godina kada je konačno ustanovljen Jugoslavenski boksački savez.
U Dubrovniku se boks počeo razvijati tijekom 30-ih godina, kada se među pionirima ovoga sporta pojavljuje i mladi Ratko Zvrko. Poticani od tadašnjeg menadžera Kostopeča, organizirali su se boks-mečevi koje prati brojna publika. Tako se i nekoliko puta organiziralo i u Konavoskom polju: …za vrijeme kraljevine Jugoslavije, ja mislim 1939. kraj Butijerovih baraka postavilo bi se sve za boksanje, a mi smo doma krali smokava i rakije za tratavat, i navijali bi za Ratka. Bilo je čudo koliko bi svijeta došlo… – kazuje nam starica koja je tada kao cura pohodila konavosku špicu.
Pomalo neshvatljivo, boks je svoj pravi zamah u Dubrovniku, ali i u ostatku Hrvatske dobio izbijanjem Drugog svjetskog rata. Naime, nova država NDH znatno je poticala mladež da se bavi boksom. Jedini znatni krimen prema ovom sportu napravljen je zabranjivanjem djelovanja židovskom klubu Makabi. Ipak, iznenađujuće je da su vlasti koje su provodile rasne zakone za glavnog trenera boksačke reprezentacije postavile Afroamerikanca Jimmyja Lyggetta. Jimmy je rođen 1897. godine u Philadelphiji, a već s 20 godina postaje crnački prvak SAD-a (tada je još uvijek u SAD-u vrijedila zabrana boksanja crnih protiv bijelih boksača), a godinu dana kasnije postaje i svjetski prvak među crncima. U Hrvatsku je došao preko Beča, gdje se oženio Hrvaticom. Poznanstvo i rad s Maxom Schmellingom (svjetski prvak iz Njemačke) vjerojatno je i Lygettu omogućio ostanak u Hrvatskoj, a hrvatskim boksačima učenje od svjetske klase.
Ratko Zvrko je u razdoblju NDH trenirao i borio se za dubrovački boksački klub Ustaške mladeži, kao i za reprezentaciju NDH koja je sudjelovala na više međunarodnih natjecanja. Premda će prvo prvenstvo Hrvatske osvojiti 1945. godine, odnosno nakon rata, Ratko se najviše proslavio borbom protiv bivšeg prvaka Italije, Ludovica Giobbija 11. travnja 1943. godine. Na opće razočarenje Talijana koji su tada još uvijek imali vojnu upravu u Dubrovniku, Ratko je pobijedio. Zbog navodno previše entuzijastičnog slavlja, pobjednik je zatvoren u Lovrijencu na nekoliko dana.
I nakon rata Zvrko se nastavio baviti boksom. Kako je u jednom intervjuu rekao njegov kolega Marinko Jurica: Svi mladići su bili veliki entuzijasti, zaljubljenici u boks. Bili smo siromašni, nagrada za pobjedu nam je bio dodatni obrok, jer u to vrijeme, nakon Drugog svjetskog rata, tko je imao za jest, taj je bio bogat, a mi smo kao sportaši imali taj dodatak s kojim smo bili prezadovoljni. Ipak, da je Ratko bio boksač svjetske klase govori i podatak da se 1947. godine borio s Lászlóm Pappom, mađarskim boksačem koji će kasnije postati prvi boksač s tri olimpijske zlatne medalje. Zvrko je izgubio borbu, ali je jedan od rijetkih koje Papp nije nokautirao.
Krajem 40-ih godina Zvrko sve manje boksa, a sve se više posvećuje svojoj drugoj ljubavi, pisanju. U Zagrebu postaje Vjesnikov komentator za boks, a kasnije i za druge sportove. Uz novinarsku karijeru piše pjesme, od kojih su mnoge i danas rado čitane. Ipak, nikada neće izgubiti povezanost s boksom. Tako će 1978. godine objaviti biografiju Zlatne rukavice Mate Parlova. Zanimljivo je da će i Mate Parlov u jednom intervjuu reći kako mu je velika strast čitanje poezije i da se često prije borbi psihički pripremao čitanjem poezije.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
