Kad je te davne 1991. počeo rat u Dubrovniku Bruno Bijađija imao je pet godina. Kako je kroz oči djeteta doživio rat, bombardiranje, sklonište, izbjeglištvo, humanitarnu pomoć, ispričao nam je s nevjerojatnim detaljima. „Moja kontinuirana sjećanja počinju od rata, poslije sam shvatio da su događaji koje pamtim vezani za jake emocije koje sam tada proživljavao, a rat sam shvaćao kao nešto normalno, što se događa svakom djetetu“. Bruno danas radi kao kustos pedagog u Dubrovačkim muzejima, a njegova sjećanja sačuvana su i u dokumentarnom filmu „Skloništa sjećanja“.
Prvo čega se Bruno sjeća je boravak u Mokošici kod bake i djeda.
-Ujutro su zvonila zvona, svi smo se digli. Primijetio sam uznemirenost odraslih. Mama je odmah iz Grada došla po mene i odvela me na Svetu Mariju, gdje smo i živjeli. Svi su tada bili uvjereni da će, ukoliko rat počne, u zidinama biti najsigurnije, jer su zaštićene kao spomenik UNESCO-a. Mislilo se da Grad neće bombardirati. Na kraju se pokazalo da je to bila zabluda, priča mi ovaj 35-godišnjak, koji se sjeća i načina na koji je sam sebi objasnio zašto se rat uopće vodi.
Zašto je počeo rat?
-Dobro se sjećam kad mi je majka rekla da ćemo postaviti selotejp na prozore. Mislio sam da je to neko ukrašavanje kuće, kao bor za Božić. Pitao sam je zašto to radimo, a ona mi je rekla: Bruno, znaš mogao bi početi rat. Nije mi se sviđala ta riječ, pa sam dalje pitao. Ona mi je objasnila da bi nas Srbi i Crnogorci mogli napasti. Što je meni bilo nerazumljivo. Nije mi bilo jasno tko su Srbi i Crnogorci, a tko sam ja? Još manje mi je bilo jasno zašto bi nas napadali. Ona mi je objasnila političku situaciju na način da oni hoće na naše more, jer svoje nemaju. Ja sam u glavi to sebi objasnio sasvim jednostavno: Oni nemaju svoje more, pa hoće doći na naše. Mislio sam da ih trebamo spriječiti jer kad bi oni svi došli, plaže bi bile prepune, a mi se onda ne bi imali gdje okupat. I tako sam sebi opravdao taj rat.
Kao bezbrižni predškolac Bruno je u rujnu 1991. krenuo u vrtić Ciciban, sretan što napokon ne mora spavati popodne, no to nije dugo trajalo.
-Mama me je jedno jutro odvela u vrtić, a zid koji je dijelio vrtić i današnju zgradu FINE, tada SDK, bio je razlomljen. Sjećam se da su svi roditelji pitali: Što se događa. Tete su svima odgovarale da se zid razlomio u slučaju da se nešto dogodi, pa da možemo brže do skloništa. Nije trebalo dugo čekat. Cijeli vrtić je „posjetio“ atomsko sklonište. Neka su djeca počela plakati, ja sam ostao miran jer je moja mama radila u obližnjoj zgradi i znao sam da će doći. Tete su smirivale djecu, a kad smo ušli unutra bili su tamo kreveti na kat, tri kreveta, jedan poviše drugog. To je bilo dovoljno da mnogi prestanu plakati. Mama je uskoro došla po mene i pošli smo doma. Moji drugi baka i djed došli su 1. 10. 1991. iz Župe u nas doma, goloruki. I ostali su kod nas sljedećih godinu i pol. Nakon toga više nisam išao u vrtić. Ostajao sam doma s bakom, a majka i djed su išli na posao. Bilo mi je žao što ne idem u vrtić.
Uskoro su počele uzbune, bombardiranja, a za Bruna i beskrajno dosadni sati koje je obitelj provodila u skloništu u Muzeju Rupe.
-Počele su sirene i uzbune, počeli smo ići u sklonište u Muzej Rupe. Sjećam se da smo na prozore naše kuće u Gradu stavljali vreće pijeska, skidali slike sa zidova, prekinuli smo struju u potkrovlju, magazin smo uredili. Obično smo koristili to naše sklonište (magazin), ali kad bi bila neka veća uzbuna išli smo u Muzej Rupe. Torba za sklonište je uvijek bila pripremljena, a unutra je bila termosica s čajem, voda, keksi, čokolada i za mene flomasteri ili drvene bojice i papir. Sjećam se da je u Rupama bio veliki žamor, bilo je oko 100 ljudi. Sjećam se tame i zagušljivosti, a svi smo bili poredani po ulicama kao susjedi. Bilo mi je tamo jako dosadno. Nitko oko mene nije bio moje godište.
Jednom je prilikom, kad je vanka bio prekrasan proljetni dan, poželio je otići na Porporelu, pa se po izlasku iz skloništa otrgnuo majci i krenuo na drugu stranu.
-Bio je divan proljetni dan. Sijalo je sunce, nebo je bilo čisto. Nije bilo ni hladno ni vruće, nije puhao vjetar. Stajao sam u zagušljivom skloništu i razmišljao kako ćemo kad ovo završi, poć prošetat na Porporelu. Kad smo se vraćali iz skloništa, oteo sam se majci i zaletio se preko Strossmayerove ulice prema Porporeli, ona je skočila za mnom i povukla me. Znam da se derala: Jesi li ti normalan? Na Porporeli si ko’ na pjatu izložen. Idemo u kuću. A meni je bilo dosta više skloništa i kuće.
Bruno i njegova majka sredinom studenog 1991. s brodom Slavija pošli su izbjeglištvo u Opatiju, dok je njegov otac bio na položaju na prvim crtama, a djedovi i bake ostali su Gradu.
-Moja je majka dosta rano shvatila kakva je situacija, tim više što je otac bio na prvim crtama obrane i sve je ukazivalo da će Dubrovnik pasti. Ona se bojala da ćemo mi, ako oni uđu u Grad, biti prvi na odstrelu. Brod je partio iz Gruža kasno poslijepodne, bilo je jako puno ljudi u luci. Sjećam se da su mi se drugi baba i djed, oni koji su živjeli u Mokošici, došli se javit prije polaska, a baka mi je samo rekla: Nemoj previše skakat po brodu. Ne znajući hoće li me ikad više vidjet. Tad nisam bio svjestan tog trenutka, priča mi Bruno dok pijemo kavu na Pilama, a u očima mu se cakle suze.
Putovanje mu je ostalo u sjećanju po igračkama koje je spakirao za put. Svađi djeda i bake zbog autića, koji je klepetao i djedu dizao živce, ali i po mirisu krafena, koji je intenzivno osjetio kad je brod pristao u Zadru, gdje mu se činilo da svi ljudi na obali jedu krafene. Ipak je to bio samo san, polusan, mašta.
-U Opatiji smo bili smješteni u hotelu Adriatic na 4. katu u sobi 456. Bilo je dosta Dubrovčana, ali i ljudi iz cijele Hrvatske i BiH. Svi su došli iz različitih sredina, različite kulture. Često su se događali sukobi. Djeca su se znala potući. I stariji ljudi su znali biti agresivni prema djeci. Tako je mene jedan stariji čovjek iz Vukovara ošamario jer je mislio da sam mu nešto napravio. Onda je moja majka, sjećam se te njezine hrabrosti, krenula riješiti situaciju. Rekla je tom čovjeku da me zapamti i da će mu razbiti glavu, ako me još jednom dirne. On se ispričao.
Usprkos novoj okolini u Opatiji sam uživao, išao sam u vrtić i tamo su me lijepo primili. Kasnije sam saznao da djeca u osnovnoj i srednjoj školi nisu bila baš prihvaćena, da je postojao taj jedan antagonizam prema izbjeglicama. A danas to vidimo opet na primjeru izbjeglica s istoka. Danas se puno govori o jedinstvu Hrvata u ratu, ali iskustva izbjeglica i prognanika, pogotovo djece, govore drugačije.
Svoj šesti rođendan proslavio je u hotelu. Na slavlje su došli neki Dubrovčani, koji su tad bili u izbjeglištvu u Opatiji, a taj je dan pao i snijeg.
-Sjećam se da smo i u Opatiji doživjeli dvije uzbune. Jednu na autobusnoj stanici za Rijeku. Mama nije odmah ni shvatila, rekla je da u Opatiji nema sirena, ali ubrzo smo trčali u hotel. Druga je zasvirala dok smo se vraćali iz vrtića i onda smo uletili u hotel „Paris“ u Opatiji. Tamo nisu bile izbjeglice i sjećam se da je barmen mami rekao da u Opatiji nema uzbuna i htio nas je izbaciti, ali su onda došli i drugi ljudi s ulice tražeći sklonište. Sjećam se da su u baru bile i dvije jako lijepo dotjerane gospođe i da su nas svi gledali s visoka. Mi smo bili izbjeglice.
Mama je nakon tih uzbuna zaključila kako će i do Opatije doći rat, jer tako je i u Dubrovniku počelo, pa je počela planirati odlazak u Švicarsku. Sjećam se da smo išli kupiti veliki kufer u koji mogu stati sve naše stvari. Imamo ga i danas, a mama ga je kupila na rate. Tad sam prvi put čuo taj izraz na rate. Na sreću nije došlo do toga da smo morali ići u Švicarsku.
Malo iza sv. Vlaha 1992. majka i sin vratili su se doma, u Grad.
-Tata nas je uspio više puta nazvati tijekom tih par mjeseci izbjeglištva i sjećam se da mi je rekao da mi je kupio psa. Tako sam se veselio dolasku doma zbog tog kučka, jer prije rata mama je bila strogo protiv bilo kakvih kućnih ljubimaca.
Vratili smo se, otac me dočekao, prvo smo pošli u Lapad, javili se babi i đedu, a onda sam vidio i psa. Sutradan smo se vratili u Grad. Sjećam se da sam vidio spaljenu kuću Iva Grbića i sjetio se da je tamo mama u butizi od košulja djedu kupila košulju za rođendan. Mislio sam, hoće li opet tu biti ta butiga.
Mate Granić i Santa Barbara
-Navečer se gledala televizija Santa Barbara i Dnevnik. Meni kao djetetu je to bilo strašno dosadno, a morao sam biti miran. Danas, kad na Radio posredniku čujem najavnu špicu iz Santa Barbare dobijem živčani slom. Oni su svi tad to pratili u tišini. Tek nakon mnogo godina od rata shvatio sam što su oni u toj Santa Barbari vidjeli: normalan život, lijepo uređene kuće i odjeću… sve ono što je nama tada postao samo san. Gledanje Sante Barbare bilo je samo bježanje od ratne zbilje.
Dnevnik je uvijek izazivao svađu. Ja sam trebao šutat, djed je bio nervozan. Uvijek je bio dar-mar. Ali što je bilo interesantno, nekad sam i slušao dnevnik, pa sam tako zapamtio da Mate Granić puno putuje. Pošao u Ameriku, Njemačku, Italiju…Pitao sam babu, što radi taj Granić. Ona mi je odgovorila da je njegov posao da putuje po svijetu. Onda sam svako jutro pitao babu: Gdje je danas Granić? Gledao sam Dnevnik da čujem gdje je danas otputovao. Bio bih razočaran kad ga ne bi spomenuli u Dnevniku. To je trajalo nekih 10-15 dana kad sam za Dnevnikom bio miran jer sam htio znat gdje je Granić.
Proljeće 1992. bilo je proljeće sirena i uzbuna, odlazaka u skloništa. Ljetne mjesece mnogi su tada provodili na otocima, dalje od Grada i stalne neizvjesnosti. Tako se i Brunu, nakon dugih mjeseci skloništa, kuće, izbjeglištva, ostvarila velika sreća. Cijela je obitelj ljeto provela u Osobljavi na Pelješcu.
-Išli smo s fićom, koji je bio parkiran na Pilama, na trajekt na koji smo jedva stali. Sjećam se da smo nosili telefon, jer je baka mislila da u toj kući ima linija, ali nije bila sigurna da ima i telefon. Uh, sjećam se te velike sreće, kad sam vidio kuću u prirodi s vrtom i balkonima, koje u Gradu nisam imao. I taj telefon je dobro došao, jer je bila linija u kući, ali nije bilo telefona. Bilo je to divno ljeto pred školu. Na moru uz djecu, svoje vršnjake. Ali i tu je rat imao svoje prste, premda nije bilo uzbuna. Sjećam se da je na vrhu nekog brijega bila ruševina i da mi je jedna djevojčica, Ivona, rekla da je ona tamo bila i da su tamo kosturi. Pitao sam je: što su to kosturi? Ona mi je odgovorila da je to kad Hrvat ubije četnika, pa ono što od njega ostane. To sam jednostavno prihvatio i dugo sam u to vjerovao. Eto to je još jedan primjer kako su djeca doživljavala taj rat.
Pred početak škole, obitelj Bijađija vratila se s Pelješca i život se više-manje normalno nastavio, a Bruno će se prisjetiti i zgode s humanitarnom pomoći, koja mu je ostala u lošem sjećanju.
-U susjedstvu su djeca pričala o nekim paketima, koji se dijele. U mojoj mašti to su bili pokloni, nove igračke. Pa sam s pažnjom slušao te priče i saznao da se to dijeli u Širokoj ulici. Pošao sam na Široku zajedno s balicom pitat kad će doć igračke. Bila je tamo jedna draga žena, koja nam je rekla da dođemo sljedeći tjedan i da donesemo neki dokumenat. Majka bi me bila ubila, da sam njoj to rekao, jer mi nismo uzimali humanitarnu pomoć, ali mi je baka spremila nekakav dokument. S velikim sam nestrpljenjem iščekivao taj dan, kad će doć pokloni. I ja i moji prijatelji smo dobili po paket. Letio sam od sreće kroz Ulicu od domina i došao doma. Otvorili smo paket. Unutra je bila neka hrana, jedna smeđa žlica od tvrde plastike i bječve, dokoljenice, debele za sibirsku zimu. Ali nije bilo igračke. Tad sam se strašno razočarao u humanitarnu pomoć. Išao sam se i žalit da nisam dobio igračku, pa su mi rekli da dođem drugi put, ali nisam više htio tamo poć. Za cijeli život sam izgubio povjerenje u humanitarnu pomoć. Naravno doma su napravili festival od tog mog podviga, a baba mi je rekla da sam dobio bječve na poklon, što se žalim.
1993. baka i djed vratili su se u Župu na Popolicu u svoju kuću, koja nije bila spaljena, ali…
-Sjećam se smrada ustajalog mesa i alkohola. Slomili su sve boce vina i rakije i po njima pobacali knjige. Kad sam išao tamo očekivao sam da ću pronaći meni najdražu slikovnicu o Tomu i Jerriju, ali nismo je u cijelom tom neredu i smradu našli.
Danas kao 35-godišnjak, Bruno na rat gleda drugim očima. Tek na fakultetu postao je svjestan što je proživio, a godinama nakon što su uzbune prestale, zvuk sirene ga je podsjećao na pištanje granata i očekivanje kad će pasti i napraviti bum.
-Povijesne činjenice su jasne. Znamo tko je napadao, tko se branio. Znamo i kako smo se obranili, no ne bih volio da se ovaj rat pretvori u priču o Mirku i Slavku, kako se u bivšoj državi pretvorio 2. svjetski rat. Smatram da sve žrtve trebamo uzeti u obzir i suosjećati sa svima. Ne volim kad političari i 30. godina poslije skupljaju jeftine poene na ljudskoj nesreći, patnji i mnogim izgubljenim životima.
Bruno Bijađija: Uz arheologiju imam i novu ljubav – muzejsku pedagogiju
