Camino de Santiago. Tisućljetno hodočašće do katedrale sv. Jakova s kriptom u kojoj su, prema predaji, posmrtni ostaci apostola koji se prikazuje sa štapom u ruci, tikvom za vodu i školjkom. Upravo je ta školjka najprepoznatljivija oznaka Camina.
Napisao: Goran Cvjetinović
Najveća su i najbrojnija hodočašća u Santiago de Compostelu bila od 12.-16. stoljeća, a onda su, zbog ratova po Europi, gotovo prestala postojati. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća tri su događaja ponovo popularizirala Camino, pa je rezultat toga oko 300 tisuća hodočasnika koji godišnje dođu u Santiago.
Prvi je roman „Hodočašće“ Paula Coelha, drugi je poziv pape Woytile (Ivana Pavla II) da se obnove hodočašća, a treći, ujedno i najutjecajniji- film „Put“ Emilia Esteveza iz 2010. Nakon filma jedan od Camina (ima ih nekoliko) – Camino Francese (kreće iz St. Jeana Pied de Porta u Francuskoj) postao je prava atrakcija. Moja želja za „odraditi Camino“ stara je desetak godina. Nadao sam se kako ću s kolegicama s posla otići u tu avanturu, ali nikako da dođe do toga. Posao je postajao sve zahtjevniji, a kolegice su sve više „avancavale“ pa im je danas gotovo pa nemoguće naći četiri ili pet setemana za poći na Camino. No, nekim čudnim, po nekima nimalo slučajnim, susretom s povjesničarom Andrejem Baderom iz Medulina pored Pule, pružila mi se prilika da odem na Camino.
Razgovarajući o njegove zadnje tri (od 27 koliko ih je napisao) knjige o generalu Ivanu Miškoviću, nekako smo došli i do mog planinarenja i njegovih šest Camina. Rekao sam mu- sljedeći put kada budeš išao zovi i eto me. Prošla je godina dana i jednog dana Andrej mi je poslao poruku- „Idemo li?“. Razmišljao sam čak pola sekunde i pristao.
Nakon toga trebalo je naći rutu kojom ćemo pješačiti. Budući mi je pričao ponešto o svojih šest prethodnih Camina, nisam baš imao pretjeranu želju da idem razvikanim Camino Francese. A kako sam oduvijek želio ići u Portugal- vrlo smo se brzo dogovorili da idemo kroz tu zemlju. Kao dva povjesničara brzo smo našli nit koja nas je trebala i koja nas je vodila tijekom tog putovanja- vitezove Templare.
Taj pomalo tajnoviti i mistični red osnovan 1118. godine u dokumentarcima i knjigama uglavnom se prikazuje kao grupa vitezova koji su štitili hodočasnike na putu za Jeruzalem. Nekako su se na brzinu obogatili i to je tajna koja zaokuplja i pseudoznanstvenike i filmsku industriju. Rezultat su brojne romaničke, ali i gotičke crkve i katedrale diljem Europe. Poznato je i da famozni i navodno nesretni „petak 13.“ porijeklo vuče od petka, 13. listopada 1314. godine, kada se francuski kralj Filip IV,u dogovoru s papom odlučio obračunati s Templarima. Nekako je izvjesnije da je htio njihovom popriličnom imovinom popuniti svoju praznu državnu riznicu i da je i papa u tome vidio svoj dio kolača (a i smetala mu je moć i neovisnost koju je taj red imao u odnosu na bilo koga).
Smaknuće posljednjeg Velikog meštra Tempara Jacques de Moleya i bijeg preostalih Templara u Škotsku također je dio spekulacija i nagađanja o daljnjoj sudbini ovog reda. Međutim, mnogo manje je poznato da je Portugal kao država nastao zbog Templara i da je de facto bio prva (i jedina) templarska država na svijetu. Upravo je ta priča Andreju i meni bila okidač da za Camino odaberemo Portugal- Put (Caminho na portugalski) po putevima Templara.
Put koji će u konačnici iznositi 28 dana i 810 kilometara, a koji je do detalja složio Andrej, nam je započeo u Lisabonu. Uzeli smo hodočasničke putovnice u katedrali Se (izgrađena je odmah po oslobađanju grada od Maura 1147. i to u obliku križa), spustili se do Torre de Behlema, utvrde na samom ušću rijeke Tejo u Atlantik, i samostana sv. Jeronima (u kojoj je pokopan i istraživač i moreplovac Vasco de Gama).
Tako smo prvih 30 kilometara odradili kroz Lisabon. Sutradan smo u samu zoru krenuli odraditi dionicu do Vila Franca de Xira, dugu 34 kilometra. Put je bio dijelom uz rijeku, dijelom po drvenoj šetnici, a dijelom po asfaltiranoj cesti. Svakako, iako je put bio potpuno ravan, bilo je 35-36 stupnjeva u hladu kojega nije bilo.
Vrućine su se nastavile i narednih dana, sve dok nismo krenuli uzbrdo iz te doline uz Tejo. Dan kasnije krenuli prema Valadi, prešavši cijelo polje puno nasada riže, mini-pomadora, pokoji vinograd i kukuruzište. Temperatura je porasla za još stupanj-dva, pa smo hlađenje potražili kupajući se u Tejo. No, i rijeka je bila poprilično topla. Imao sam osjećaj da se kupam u Malom jezeru na Mljetu, a ne u nekoj rijeci.
Sljedeći dan smo krenuli još dok je bio mrak jer smo htjeli izbjeći nesnosne vrućine. Temperatura se približila 40 stupnjeva, a mi smo morali odraditi 36 kilometara do malog naselja Vale de Figueira. Na toj smo dionici došli u dodir s Templarima. Naime, prošli smo kroz grad Santarem. Taj je grad bio pod Maurima, a Templari su tada smješteni u gradu Tomar do kojega ćemo doći par dana kasnije. Iako su Templarima predvođeni kršćanski vojnici porazili Maure 1137. u blizini Santarema nisu se odvažili osvajati taj grad-utvrdu na vrhu jednog brda. Tek deset godina kasnije grad je došao u ruke Templara i to tako da su Mauri- napustili grad. Sedam mjeseci kasnije oslobođen je i Lisabon, pa su Mauri izgubili sve teritorije s lijeve strane rijeke Tejo. Santarem me je jako razočarao.
Od Templara je ostao samo prilazni put do grada i vrata sv. Jakova kroz koja se ulazilo u grad te dio zida od nekadašnjeg grada. Ostatak je zatrpala novogradnja. Jedva smo se dovukli do mjesta u kojem smo imali prenoćište. Sljedeći dan bio je još topliji. Prošli smo kroz gradić Golegu i to po asfaltiranim i nimalo pješacima prilagođenim cestama te se približili gradiću Vila Nova de Barquinha. Konstantna vrućina bez ikakvog hlada bila je iscrpljujuća, ali nas je nosila misao o tome kako ćemo na kraju dana vidjeti templarsku utvrdu Almourol.
I, kako smo se nadali, zaplivati u Tejo pored te fascinantne utvrde iz 1171. godine. Iako umorni od pješačenja otišli smo u obilazak Almourola, smještenog na maleni otočić u sred rijeke. Iznimna tvrđava koja je kontrolirala plov rijekom savršeno je očuvana, a kako njeno okruženje nije narušeno nikakvom gradnjom- zapravo očarava i daje dojam kao da smo u vremenu kada je živjela punim životom. Dok smo čekali barku da nas preveze do otočića, uskočili smo u Tejo i odradili obećano- okupali se i „puknuli selfie“ s Almourolom u pozadini. A utvrda i pogled s nje u svim smjerovima- naprosto ostavljaju bez daha.
Sljedeći dan napustili smo dolinu rijeke Tejo i počeli uspon. S usponom su krenule i šume. I to, što me iznenadilo jer nisam imao pojma o tome, šume eukaliptusa. Od tada pa sve do kraja Camina prošao sam stotine kilometara šuma eukaliptusa.
Andrej mi je pričao kako je krajem 19. stoljeća Marcelino Sautoula, onaj isti koji je otkrio špilju Altamira, donio eukaliptus iz Australije. Sada je Portugal, osim nekoliko vrsta duba (hrasta) prekriven šumama eukaliptusa. To se stablo redovito i sadi i sječe, pa smo tako naišli na velike površine s kojih su u potpunosti posjećeni svi eukaliptusi. I dalje je bilo vruće, ali ne toliko jer smo dijelom prolazili kroz šumovite krajeve. Tomar izgleda jako privlačno. No, nismo razgledali grad nego smo, sada već s nekoliko žuljeva po nogama, pojurili u templarski grad na brdu kojega je 1160. godine dao izgraditi Veliki meštar Portugala Gualdim Pais.
Najstariji dio kompleksa čini oktagonalna crkva, građena po uzoru na crkvu u Jeruzalemu, a oko nje nadograđen je čitav niz klaustara i prostorija. Sama crkva nešto je zaista posebno. Nema tu oltara niti je itko bio glavni. Sve je posloženo ukrug, a prostor je iznimno akustičan. Doista fascinatno templarsko svetište, a koje je dograđivano sve do doba baroka. Templari, naime, nisu nestali sa scene, kao što je uobičajena mistikom obavijena priča, nego su nastavili živjeti i djelovati u Portugalu. Promijenili su, doduše, ime i nazvali se Kristovim redom. Ali su opstali i čak se izmirili na neki način s papama. Sva kasnija istraživanja i otkrića Novog svijeta financirali su upravo oni – tako je i Vasco de Gama putova s njihovim kartama i uz njihovu financijsku potporu. Dakle, Templara i njihovih nasljednika ima i danas, ali tko zna pod kojim sve imenima i u kojim (polu)tajnim društvima.
Nakon Tomara krenuli smo uz rijeku Nabao, a zatim uzbrdo do gradića Alvaiziere. Od tada smo stalno bili na visini od 300 do 800 metara iznad mora, a u jednom smo dijelu, što je ujedno najviša točka Camina kroz Portugal, bili i preko tisuću metara. Prošli smo i pored jedne brane koju su sagradili Templari, a staza je bila sve više šumovita. Prošli smo i kilometre kroz šumu hrasta-plutnjaka- od kojega se prave čepovi za boce. Portugal je najveći proizvođač čepova od pluta. Stabla se zapravo gule u tri navrata tijekom života i to uglavnom na deblu.
Osmi dan Camina pojavili su se prvi oblaci i navečer, kada smo došli u Alvorge je pala slaba kiša. Ponadali smo se da je to kraj vrućina, ali smo na to morali pričekati još par dana. Sutradan smo imali najdužu dionicu- 39 kilometara do Coimbre i to preko rimskog nalazišta Conimbrige. Taj rimski grad, pun kupelji i svega što se veže uz rimsku boemštinu, građen je u 2. i 3. stoljeću na području tadašnje Luzitanije.
Zanimljivo za pogledati, ali ništa spektakularno. Putem smo prošli kroz Rabacal, mjesto poznato po ovčjim i kozjim sirevima. Naravno, doručkovali smo u tom mjestu i brzo shvatili zašto im je sir na tako dobrom glasu.
Coimbra, sa svojih preko 110 tisuća stanovnika, je poznata kao sveučilišni grad i kao grad s jednom od najstarijih biblioteka u državi. Nakon duge šetnje tog dana jedva smo malo obišli grad. Do Coimbre smo sreli desetak drugih peregrina (hodočasnika), ali su oni svi nastavili Caminho prema obali odnosno prema Portu.
Sljedećih 520 kilometara nismo sreli ama baš nikoga od peregrina. Mi smo se odlučili ići središnjim dijelom Portugala, pa smo morali proći četiri dana do grada Viseu, iz kojega počinje Interior ruta Caminha. Čim smo se popeli na uzvisinu iznad Coimbre krenule su šume eukaliptusa i tako sve do mjesta Aveleira. Kada smo skoro prošli mjesto, ugledali smo vjetrenjače u dijelu naselja kroz koji nas put nije vodio. Vratili smo se dva kilometra natrag i nismo zažalili.
Vjetrenjače, neke od njih još uvijek rade, su zaista prava atrakcija. Nakon toga smo se spuštali do mjesta Penacova, koje leži na rijeci Mondego. Dan kasnije nas je čekala do tada najljepša dionica puta- uz rijeku i predivan krajolik, šume eukaliptusa te brojne nasade naranača, kriješava i nespola. Portugalci to voće kao da ne jedu odnosno ne beru, pa ono trune. Zato je nama bilo na raspolaganju. Uslijedili su sve ugodniji dani po pitanju temperature.
Mortagua, jako lijep i uredan grad Tondela te Viseu. Kada smo ulazili u Viseu počela je padati kiša. Ovaj put će temperature pasti drastično i sve do samog kraja putovanja će tako biti. A to znači da je jutarnja temperatura bila od 6-8, a dnevna od 15-20 stupnjeva. U Viseu smo sreli dvojicu Talijana, jedan je bio vlasnik restorana u kojem smo jeli nakon što smo se sklonili s kiše, a drugi franjevac Paolo. Inače, više nam je po putu pomogao talijanski jezik nego engleski, kojega slabo tko govori. A Portugalski je za nas malo kompliciran- s puno „š“ i „ž“. No, malo rukama, malo španjolsko-talijanskih riječi i nekako se sporazumijemo.
Na pola putovanja doživjeli smo i prvi pravi potop. Dva smo puta poprilično pokisnuli na dionici od Viseu do malog sela Vila Mea. U nevremenu smo izgubilio na tren stazu od Caminha, ali ans je to dovelo do Fonte Santa- svetog izvora. Iz nevjerojatno velike granitne stijene izvire voda koja je za piće, ali i, kako će nam kasnije reći naš domaćin Vincente, i za zglobove. Imali smo dojam da su mještani sami tražili da se ruta Caminha makne od izvora vode „na koji svatko od njih barem nekoliko puta u životu ode“.
Nebo je i dalje bilo puno kišnih oblaka kada smo krenuli prema najvišoj točki puta- selu Bigorne. Kada je počeo prolom oblaka stali smo i nekom svratištu u Vila Pouca i tamo prenoćili. Sutradan smo krenuli do još jednog templarskog grada- Lamego. U tom se gradu, sada poznatijem po kaskadnim vrtovima crkve Santuario dos Remedios, 1143. sastao i prvi parlament Portugala te je pao dogovor o krunidbi prvog kralj Alfonsa. Priznanje od pape Aleksandra III je došlo 1179. godine. No, tada udareni temelji države Portugal, do koje ne bi došlo bez Templara, ostali su zapisani u zidovima utvrde staroga Lamega. Od Lamega do Vila Reala, grada od stotinjak tisuća ljudi, prostiru se brojni vinogradi.
Nama je posebno zanimljiv bio rimski most i pripadajući mu put Rua da Mata. Uslijedile su dionice preko gradića Vila Pouca de Aguiar i Vidago, koji ima veći golf-teren nego što je čitavo naselje. No, nakon Vidaga stigli smo, za svega 18 kilometara, što nam je ujedno i najkraća dionica, do gradića Chaves. I tu je utvrda na vrh grada,, građena još od 9. stoljeća, dobila templarski štih u 12. stoljeću. U Chavesu je i rimski most iz doba cara Trajana, ali i izvori termalnih voda. Probali smo- temperatura je 76 stupnjeva. Chaves je poprilično kasno, 1160. godine, pao u ruke kršćanskih vojnika.
Odlaskom iz Chavesa napustili smo zadnji portugalski grad na Caminu. Nakon 10-ak kilometara došli smo do granice sa Španjolskom. Samo jedan granični kamen pored puta. Nakon 20-ak kilometara stižemo u Verin. Tu završava Caminho interior portuguese i spajamo se na Camino Sanabres, koji je dio tisuću kilometara dugog Camino de la Plata.
Taj gradić, iako ima povijesnu jezgru, nije ono što je najbolje u tom gradu. Naime, na vrhu obližnjeg brda je povijesni grad Monterrei iz 13. stoljeća. Grad se ubrzano obnavlja EU sredstvima i sva je prilika da će kroz nekoliko godina vratiti većinu od svog starog sjaja. Odmah iza ulaznih vrata (Vrata od Sunca) nalazi se prenoćište za peregirine (hodočasnike) iz 15. stoljeća što ukazuje na značaj koji je grad i tada davao onima koji su išli za Santiago. Po ovom su Monterrei tri grada po svijetu dobila ime- jedan od njih je i kalifornijski grad-prijatelj našeg Grada- Monterey.
Od Verina uslijedio je put prema Xinzo de Limia, a onda prema Allarizu, gradu kojega su sagradili Vizigoti. Spuštanje prema Allarizu značio je i početak najljepših dionica cijeloga Camina- stoljetne i malo mlađe šume dubova koje grle rimske ceste. Nešto neopisivo ugodno za šetati. Tako smo prošli desetke kilometara, ako ne i stotinu. Allariz je iznimno lijep gradić. Spavali smo u hotelu Torre Lombarda koji je napravljen „in situ“ mlinice iz 1480.godine. I to nije bilo jedino mjesto niti objekt na mjestu mlinice ili štavionice kože. U jednoj zgradi preko puta mlinice, također na samoj rijeci Arnoia, nalazi se muzej, a u drugoj- restoran s Michelin zvijezdom.
Sljedeći dan nas je očekivala najveća misterija vezana uz Templare. Andrej je svojim metodama, nakon što one regularne nisu urodile plodom, uspio osigurati da nam netko otvori templarsku crkvu St. Marina de Agues Santa iz 12. stoljeća, udaljenu nekih 9 kilometara od Allariza. Ta romanička građevina sagrađena je na svetištu koje su koristili Kelti, Rimljani, Vizigoti, pa onda i Templari. Pored crkve i u jednom dijelu crkve izvori su „svete vode“. I sve je to bilo u redu. Dok Andrej nije upitao za stari hram i kriptu. Tada se razvezao jezik mještana i uputili su nas prema templarskom hramu sagrađenome prije ove crkve. Našli smo ga, njegove ostatke, u dubovoj šumi i naišli na otvorena vrata za spustiti se u kriptu. Jasno, hram nije na ruti Camina, pa smo opet posumnjali da mještani ne žele da mase obilaze ovaj prostor. U kripti smo vidjeli i oltar i izvor vode.
Ukratko, priča je da su Templari nakon gradnje ovog hrama odlučili izbjeći da im ljudi masovno dolaze u hram, pa su „za mase“ napravili desetak minuta udaljenu romaničku crkvu, također na mjestu izvora vode. Medvjed (simbol šume) koji se smije i pokazuje spolovilo na ckrvi sv. Marine dao nam je razmisliti je li se to netko od Templara želio našaliti na račun te dislokacije svetišta iz šume na brdo ilki poslati poruku nekome od upućenih kolega vitezova, a sve kako bi Templari ostali u samoći svog hrama. Ovo je ujedno bio i vrhunac našeg traganja za Templarima. Dakle, Almourol, Tomar i hram pored St. Marine.
Uslijedio je put za Ourense, također veliki grad od stotinjak tisuća ljudi, a zatim odlazak prema samostanu u Oseiri gdje smo noćili. Iza Oseire prošli smo Lalin, Ullu i došli do Santiaga. Galicija sa svojim dubovim šumama i rimskim putevima pokazala se u svoj svojoj punini u svim tim dionicama.
Dolazak u Santiago, na trg pred katedralu sv. Jakova bio je kraj putovanja. Nisam osjećao nikakav ushit, iako je završila šetnjica od 810 kilometara, ali niti ikakav umor. Najviše sam bio- opušten. Sjeli smo uz jedan od stupova zgrade nasuprot katedrale i, slušajući gajde, gledali druge hodočasnike kako pristižu. Najveću su buku pravili oni koji su da bi dobili Compostelu (diplomu neke vrste) prešli 100 kilometara. Naime, iako je to jedan od papa svojedobno dopustio za invalide, to je postala najčešća ruta za hodošasnike. Putem smo sretali i takve, ali i brojne hodočasnike koji su svoje stvari prevozili taksijem i šetali bez ičega. Bilo je i onih koji su, umorivši se na nekoj od dionica, služili autobusima, vlakovima, pa čak i taksijem (sreli smo po zidovima i stupovima niz oglasa kojima se nude taxi usluge za hodočasnike). Nisam samo shvatio u čemu je trik- koga se i zašto ide prevariti oko stvari koje je hodočašće? Sve samo da bi se moglo mahati Compostelom?
U Katedrali su dnevno tri mise za hodočasnike. No, više na njima nema glasovitog „botafumeiro“, rituala ljuljanja velike posude s tamjanom po širini crkve. Katedrala traži da im to netko plati, a lokalne vlasti i turistički subjekti su to prestali raditi- pa su hodočasnici ostali uskraćeni za taj stoljetni veliki finale Camina de Santiago. Botafumeiro sada se radi samo ako se netko „isprsi“ i plati. Imali smo sreće, kao i tijekom cijeloga puta, pa smo, komentirajući kakao je to loše, od jedne sinjorine dobili insajdersku informaciju da će sutradan na zadnjoj misi biti botafumeiro. Netko je platio. Kada je ceremonija, na kraju sam mise, krenula, iznenadio sam se koliko je ljudi plakalo. Bili su to većinom hodočasnici koji su nekoliko godina dolazili u Santiago, a nisu imali sreće potrefiti na botafumeiro.
Takav je bio moj, Templarima obilježen, prvi, ali nadam se ne i zadnji Camino de Santiago. Tako sam i riješio onu dvojbu prije puta- je li Camino „najprecjenjenija šetnja na svijetu“ ili „posljednji pravi izazov u Europi“. Ovo drugo svakako. I to izazov koji je ispunjen satima i satima u kojima se čovjek može zamisliti nad sobom, nad proživljenim i nad planiranim- napraviti neku vrstu inventure. Daleko od stresne svakodnevnice, uz cvrkut ptica, eolsku liru u krošnjama starih hrastova i korake po cestama starima i do dvije tisuće godina. Ali, bilo bi blesavo reći da je lako. Na momente je jako teško i naporno. Hodati na 40 stupnjeva bez hlada, kisnuti, boriti se s umorom i žuljevima…I tako iz dana u dan. Dobra kondicija i čvrsta volja- bez toga ne ide. A kada se Camino prihvati kao takav- svo vrijeme preostaje za razgovore- sa sobom ili s drugima, svejedno. Od oboje čovjek ima koristi, ukoliko je iskren. Dakle, suprotno od onoga što se inače, iz raznih razloga, čini.
