10.8 C
Dubrovnik
Srijeda, 27 studenoga, 2024
NaslovnicaNaša čeljadPUTOPIS: Finska inspiracija za novu školsku godinu

PUTOPIS: Finska inspiracija za novu školsku godinu

Ideja o putovanju u Finsku nastala je prije dvije godine kad smo se kao škola (Pomorsko-tehnička škola Dubrovnik) prijavljivali na natječaj za K1 projekt i morali smo odabrati tečaj koji bismo željeli pohađati. Ja sam bez oklijevanja išla na Finsku i pronašla EduBorealis agenciju i njihove programe. Željela sam osjetiti, vidjeti, inspirirati se finskim obrazovnim sustavom i vidjeti zašto svi govore o njemu i zašto su Finci tako uspješni na međunarodnim testovima, ali i zašto su (tako kažu neki mjerači) najsretniji ljudi na svijetu. Projekt smo dobili, ali se zbog korone sve odgodilo i kad smo dobili produljenje od godinu dana, svoju sam prvobitnu namjeru da u Finsku idem u veljači (jer kad je bal…nek je ledeni bal) ipak odlučila promijeniti i odlučila sam se za početak kolovoza. S jeseni tko zna na kojem ćemo valu korone surfati, a i direktan let Dubrovnik- Helsinki pomogao je u odluci. I iako možda mrvicu žalim za zimskim ugođajem, sobovima koji lete nebom da ne prehlade noge od snijega i leda, ljeto je zapravo divno godišnje doba za sjever.

Napisala: Mariela Marković

Pošla sam dva dana prije početka tečaja pa sam uspjela sama predočiti mapu grada, u svojim sam tradicionalnim gubljenjima i nemogućnostima da pogodim pravu stranu svijeta, dobro upoznala nevelik centar Helsinkija. S obzirom na to da je sunce sve negdje do 22 sata, dan zbilja nikad ne prestaje i uvijek misliš da možeš još jednu ulicu, još jedan krug po poznatome, do potpune iznemoglosti. Hotel Helka u samom je centru grada, predivan mali hotel u kojem se jako puno pažnje poklanja održivosti, od stalnog upozorenja na uštedu energije u svim prilikama, do preukusne hrane od lokalnih, organskih proizvoda. Ako ste ljeti u Finskoj, jedite sve što možete od borovnica, a za doručak probajte njihovo tradicionalno pecivo punjeno rižom koje se jede s maslacom i jajima-karjalan piirakka. Preukusno. U hotelu je na 6. katu sauna, nezaobilazan dodatak ili jedan od uzroka te poznate finske sreće. Nakon cijelog dana hodanja, sauna i hladan bazen lijepa su uvertira za zdrave noći. Kako ih god odlučili preploviti.

Finsko obrazovanje

Da se najprije osvrnem na ono zbog čega sam i pošla –  da se okrznem, makar idejama, finskim obrazovanjem, pa da to prenesem i probam inspirirati dalje. Grupa od nas 16 nastavnika, odgajatelja, obrazovnih radnika iz Portugala, Španjolske, Poljske (ja sam bila jedina iz Hrvatske) bila je je jedna zabavna, motivirana, entuzijastična grupa koja se dobro uklopila s finskim profesorima, voditeljima našeg tečaja. Tečaj od sedam dana bio je izvrsno izbalansiran – puno smo radili, učili, ali smo i upoznavali finsku kulturu, grad, prirodu i naravno posjećivali škole. Sami smo predstavljali svoje obrazovne sustave i škole, međusobno smo se stalno ispitivali, propitivali, izmjenjivali ideje, uspjehe i propale pokušaje mijenjanje svijeta i škola u sustavima u kojima je obrazovanje na jednom od zadnjih mjesta prioriteta, za razliku od Finske gdje je na vrhu liste prioriteta, što se vidi po financijskom ulaganju, ali i po neprestanom promišljanju što, kako i kamo dalje i bolje. Nemar prema obrazovanju u našim zemljama rezultira lošim rezultatima na međunarodnim testovima, ali, što je puno očiglednije i opasnije, društvima koja sve više tonu u beznađe.  Možda mi je bilo mrvicu lakše kad sam vidjela da ni drugdje, barem u ovim zemljama, nije puno bolje, ali mi je zapravo žao i zbog tog osjećaja olakšanja i prepoznavanja. Gorko smo se šalili da mi barem imamo puno sunca i nešto mora, a bome i veliki utjecaj Crkve pa vjerujemo da nam je ljepše nego što jest.  Naime, na mnogobrojnim radionicama „upoznali“ smo metode koje više-manje  i mi u našim školama koristimo, barem se o njima jako mnogo razgovara zadnjih 20-ak godina, a vjerujem, želim vjerovati, da ih mnogi u školama i koriste- timski rad, pozitivna pedagogija, projektna nastava… Razgovarali smo s Fincima o ispitima, o kurikulima, o pritiscima roditelja i društva,  o plaćama, o online nastavi i njezinim izazovima, novim generacijama…i kao da smo se svi razumjeli, nije da smo mi sad došli u neki potpuno drugi svemir u kojem oni ne poznaju naše probleme, mi ne znamo njihove, oni su savršeni, a mi jadni isfrustrirani još uvijek šaljemo djecu da kleče na kukuruzu kad nešto ne znaju. Koje su onda osnovne razlike? Ako krenem od očiglednijih, konkretnijih razlika- kurikulumi su im nešto fleksibilniji, pogotovo u srednjim školama, uz jedan određeni broj obaveznih predmeta u svim godinama, poput Finskog i Matematike, što su stariji, učenici imaju veću slobodu u biranju predmeta pa biraju one koji ih više zanimaju ili, što je češće u zadnje vrijeme, a što on vide kao negativnu stranu sustava, biraju više onih predmeta ili više sati onih predmeta čiji ispiti na državnoj maturi donose više bodova pa samim time i bolje izglede za upis na željeni fakultet. Pa će tako učenik birati više Matematike, čak ako mu to i nije predmet u kojem najbolje ostvaruje svoje potencijale, ali dobro riješen ispit garantira mu upis na fakultet. Dakle, nije baš istina da učenici nisu opterećeni ocjenama, rezultatima, vanjskim vrednovanjima, kako smo možda zamišljali. Imaju, doduše, puno manje testova i ocjenjivanja, odnosno, nastavnici imaju slobodu u određivanju koliko ispita, koliko ocjena će imati u jednoj godini. Dakle, nastavnici imaju mnogo slobode u kreiranju nastavnog procesa.

SVE JE ISTO, ALI!!

E sad, mnoge će moje kolege sad možda reći: „Pa i mi smo dobili puno više slobode zadnjih godina.“ Istina, mi smo u našoj reformi naziva Škola za život dobili puno više slobode u kreiranju programa, imamo slobodu dopunjavati, kokreirati nastavni sadržaj, imamo puno manji broj propisanih ocjena, puno više prostora za kreativnost, dakle, čini se kao da smo im na tragu. ALI!!!! Prvo- kod nas je ta sloboda u kreiranju zaustavljena i dalje preopterećenim sadržajima, koliko god mi šutjeli o tome, a drugo – kao i u mnogočemu ostalome u školstvu, o čemu bih mogla satima govoriti- kod nas se reforme donose iz krivih pobuda, uglavnom su formalne, činovničke prirode, uvode se stihijski, a jednako se tako stihijski povlače. Traju samo do neke nove vlasti, do novog ministra, do novih udžbenika i dodatnog opterećenja nastavnika, učenika, roditelja, nastavnog sadržaja. Finci isto imaju stalne reforme, čak svake godine, ali može se primijetiti da nisu toliko frustrirani time jer se vidi da imaju povjerenja u sustav, znaju da se stvari mijenjaju jer se pokušavaju popraviti rezultati, pokušavaju se stvoriti uvjeti za još bolje i pravednije društvo. Znaju da to nije neki hir, neko pero kojim će okititi neki političar, a da se pritom u praksi, na terenu neće promijeniti ništa zato što nedostaje znanja, sredstava, motiviranosti, želje, nedostaje povjerenja i poštovanja.

Povjerenje i poštovanje– to su riječi koje oni stalno ističu, a to su i riječi koje su i meni i Poljacima i Španjolcima i Portugalcima odzvanjale u mislima, to su riječi koje čine razliku. Postoji ogromno povjerenje i poštovanje prema nastavnicima, povjerenje da su oni ono najbolje od društva, nastavničke je fakultete jako teško upisati, dobiti posao u školi velika je nagrada, a kad si ga dobio, sustav je tu da te nagradi jer si najbolji i da ti pomogne da budeš bolji, plaćom (koja je 4 puta veća od plaće profesora u hrvatskoj srednjoj školi sa skoro 20 godina radnog iskustva), stalnim podučavanjem, poticanjem, podrškom. Postoji, s druge strane, poštovanje i povjerenje prema učenicima, tako su građene škole, njihove učionice, njihovi kurikulumi, povjerenje da neće slomiti stolove i kauče po hodnicima, već da će se tamo zaista družiti i učiti, pa im tako onda i kreiraju školske prostore, učionice u kojima se svira na svim instrumentima, šije, kroji, tokari ili rezbari, da neće uništiti sve čega se dotaknu, nego da će od toga nešto stvoriti. Postoji povjerenje da mogu sami odabrati, da ako pogriješe, imaju novu priliku. Djeca opet imaju povjerenja u sustav i vjeruju da će on prepoznati i poštovati njihov rad, trud, kreativnost i  da im dobar posao, sukladan željama i sposobnostima, neće pred nosom oteti ili uništiti onaj netko s ispravnom stranačkom iskaznicom. To je povjerenje u sustav, u zajednički cilj, to je to zajedničko gledanje u svjetlo i onda kad dan traje samo tri sata (konkretno u studenom navodno samo od podne do 15 sati). To je taj skandinavski mentalitet, koji je teško dostići, možda je stvarno uzrokovan i tim dugim noćima ili dugim ljetnim danima. Možda je do Djeda Mraza, ali je svakako nešto što nas može inspirirati. Teško je i nemoguće sve odmah primijeniti, prebaciti, treba misliti o svim mogućim kontekstima, o mentalitetu, pa i o tom suncu i hladnoći, odnosno suncu i mediteranskom načinu života, ali lijepo je vidjeti, inspirirati se i nadati da će barem tragovi novih ideja okrznuti i druge.  Zato su ti Erasmus+ projekti sjajna prilika za nastavnike i učenike.

Ostalo –  knjižnica, priroda, cijene, saune, trčanje za sobovima i danom

Što se ostaloga tiče, ako ste samo kratko u Finskoj, a želite osjetiti taj njihov duh, to poštovanje i povjerenje, pođite svakako u njihovu javnu knjižnicu. Predivno arhitektonsko rješenje koje je opet potpuno prilagođeno građanima. To je zapravo jedan ogroman javni prostor u kojem ljudi čitaju, uče, igraju se, šiju, printaju na 3D printerima, imaju sastanke, piju kavu, slušaju glazbu, igraju igrice ili se samo odmaraju na jednoj od mnogobrojnih klupa ili udobnih sjedalica. Sve je puno ljudi u bilo koje doba dana, a sve je tako primjereno tiho, a opet živo i užurbano. Pravi javni prostor, knjižnica koja te zove da se vraćaš i vraćaš.

Od ostalih znamenitosti, to su brojna jezera, (180 000 jezera) predivna priroda, šume, parkovi kojima grad obiluje, brojni mali muzeji koji su uglavnom besplatni. Helsinki nije grad u kojem moraš provesti puno vremena kao turist, ali uz izlete u okolne gradiće, na brojne otoke i jezera, može biti dobra baza za upoznavanje Finske. Sve je nekako odmjereno, finski profinjeno, ničeg nema previše. Zbog toga mi je Helsinki možda bio malo homogeno ponekad dosadan, nedostajale su mi neke ulice u kojima možeš pojesti neki dobar falafel, kebab ili indijsku hranu, ali da to nije ulica s fensi šmensi restoranima. Htjela bih falafel jesti rukama ili da mi sokovi iz kebaba cure po rukama i ulici i da je to skroz u redu. Eto, jedna od zamjerki vječnih zanovijetala- malo je presigurno i preuređeno, daj mi malo nereda, malo smeća po ulicama, odlagališta otpada od kojeg se ne može disati, nepitke vode i zagađenog mora, da se osjećam ko svoja na svome.

Mnogi pitaju o cijenama. Reći ću samo ovo – nije normalno da su moji kolege iz Portugala, Španjolske i Poljske stalno govorili da je puno skuplje (restorani, barovi) nego kod njih doma, a ja sam, kad bih preračunala, govorila: „Pa ok, nije tako strašno, cijene su normalne.“ Ne zato što sam ja razmažena bogatašica pa mi nije skupo, nego jer živim u Dubrovniku, odnosno u Hrvatskoj. I to što je meni to normalno, to definitivno nije normalno. Jer sjetimo se omjera plaće o kojima sam gore nešto napisala. Jedan primjer- iznajmljivanje gradskog bicikla je 10 eura za šest dana. Na Mljetu, u Nacionalnom parku ura vremena košta 50 kuna, i to vjerojatno s popustom za domaće.

Inače su Finci poznati po svom dizajnu i ono što me je oduševilo je to da jako promoviraju baš svoje dizajnere, centar grada dosta se razlikuje od većine europskih gradova koje je pojela globalizacija u kojima je na svakom kantunu Zara, Mango, HM… u Helsinkiju prevladavaju domaći dizajneri, doslovno svako nekoliko metara neki je vrlo stiliziran dućan nekog finskog dizajnera. Marimekko je najpoznatija finska dizajnerska kuća i doslovno svaka finska kuća ima nešto od njihovih proizvoda. Dosta su klasični, profinjeni i poprilično skupi, ali ne toliko da ih jedna prosječna finska profesorica ne bi mogla sebi priuštiti. Hrvatska je profesorica uglavnom samo promatrala i opipavala i zadovoljila se nekim komadom dizajnerskog, ne preskupog, nakita.

Sjever je isto pogođen globalnim zatopljenjem pa su i oni imali srpanjske temperature od preko 30 stupnjeva. Kad sam ja bila, bilo je ugodnih 20-ak po danu, poneki pljusak, malo vjetra. Predivno vrijeme za biti u prirodi, u šumi, pored nekog jezera. Njihova „kupališta“, odnosno okupljališta, uglavnom imaju prirodne saune, dakle one u drvenim kućicama u kojima se loži vatra za podgrijavanje temperature iz kojih ideš ravno na plivanje u jezero. Naravno, to bi bio pravi doživljaj da je jezero skoro zaleđeno, dok je okolo sve bijelo od snijega, kako i jest u zimskim mjesecima. Uglavnom, treba nešto ostaviti i za sljedeći put. Trčati sa sobovima, trčati za danom, svakako zvuči kao poziv na povratak.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Danas objavljeno

Dubrovnktv.net

Najnoviji komentari

NJORGANJE