Vijetnam je jedna od najmnogoljudnijih zemalja svijeta s približno 100 milijuna stanovnika. Šetajući Vijetnamom primijeti se da je to veoma mlada nacija koja brine o svome zdravlju. Teško će se naići na pretilog čovjeka, a ogromni zeleni parkovi puni su ljudi koji se aktivno bave sportom.
Napisao: Orsat Spajić
Od djece do starijih svi u parku imaju neku zanimaciju od trčanja, igranja s loptom, vježbanja na spravama, tenisa, badmintona, joge, plesa i svakakvih raznih aktivnosti. Vijetnamci obožavaju pjevati, praksa im je spojiti se na matricu i s velikim zvučnikom iz udobnosti svoga doma ili svoje radnje za vrijeme pauze obližnjim prolaznicima pokloniti koncert pjevajući svoje najdraže pjesme. Neki imaju sluha, a neki i ne, ali to nije važno. U lokalnim restoranima koji su uz cestu po noći zna prolaziti i motor koji nudi uslugu iznajmljivanja velikih zvučnika i to s dobrim ozvučenjem te tako nerijetko dok uživate u vijetnamskoj hrani imate i koncert te cijela večera prolazi u još zabavnijoj atmosferi.
Hrana u Vijetnamu je jako jeftina te za najautentičniji doživljaj uvijek je najbolje gledati gdje jedu lokalci. To su najčešće obiteljski restorančići koji se nalaze u prizemlju njihovih stambenih kuća. Mnogi od njih imaju one plastične stolice i stolove u raznim bojama koje sami uzmete te napravite mjesta za sebe koliko vam treba i gdje želite. Cijene po obroku se kreću od 15 kuna dok dobru večeru s dvije pive nećete platiti više od 50 kuna. U Vijetnamu se sve jede od morskih plodova, mesa, povrća raznog egzotičnog voća. U Vijetnamu je jako popularan “ban mi” to jest topli sendvič od mesa, povrća ili čega vi želite te mu je cijena nekih 6 kuna. Jedno od omiljenih piva lokalaca na jugu je singapurski Tiger. Kad naručujete pivo često vas pitaju želite li led u čaši jer zbog velikih vrućina piva vam se brzo ohladi.
Saigon ili službenog naziva Ho Chi Minh City ekonomski je centar Vijetnama. Službeni naziv je dobio po revolucionaru te predsjedniku sjevernog Vijetnama. Lokalci više koriste stari naziv Saigon dok ostali Vijetnamci Ho Chi Minh City. HCMC s bližom okolicom ima oko 12 milijuna stanovnika te je najveći grad Vijetnama. U ožujku temperature su znale ići i do 35 stupnjeva te po danu se stvarno traži hlad ako se već mora biti vanka. Grad je pun motora i skutera koji su glavno prijevozno sredstvo. Prometnih pravila osim semafora zapravo i ne postoji te taj kaos iz naše perspektive funkcionira i više nego dobro. Vijetnamci su opušteni u svojoj vožnji te svatko stigne od točke a do točke b na svoj način. Ako ne vidite pješački prijelaz onda možete prelaziti cestu gdje hoćete. Na prvi pogled može izgledati opasno ali čim krenete hodati oni će jednostavno usporiti svoja vozila i početi vas mimoilaziti.
Jedna od najboljih lokacija za posjetiti u Saigonu svakako je povijesni muzej vijetnamskog rata. U velikoj zgradi od četiri kata jasno su prikazane sve patnje vijetnamskog naroda za vrijeme američke okupacije i agresije. Temeljiti prikaz geopolitičkih igara potkrijepljenim s tisućama fotografija nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Vijetnamci danas nemaju nikakvu mržnju prema Amerikancima. Ulicama možete šetati s majicom na kojom je američka zastava te budite sigurni da neće ni zamijetiti. Jednostavno znaju da su izašli kao pobjednici, mukotrpno se obranili od krvničkog okupatora te nastavili dalje živjeti u miru i slobodi.
U blizini Saigona svakako treba vidjeti deltu rijeke Mekong sa svojim otocima. Na otocima se uzgaja egzotično voće poput papaje, manga, pitaje i mnogih drugih. Malo sjevernije od Saigona nalaze se Cuchi tuneli koji su koristili gerilci da bi se obranili od američkih okupatora. Ovi tuneli vam pokažu na koje su sve nevjerojatne načine uspjeli zadavati udarce stranim okupatorima te kako su gerilci živjeli za vrijeme okupacije. Život gerilaca tada bio je jako težak, za obrok su samo imali pokoju tapioku s malo smrvljenog kikirikija. Tuneli su znali imati tri razine, ali oni su bili tako maleni da život u njima opće nije bio nimalo udoban. Mnogo djece se rodilo u tim tunelima te zbog manjka kisika ostale su im trajne posljedice.
Mnogo zapadnjaka iz Europe i Amerike od zime bježi u Saigon te tamo provedu “zimske dane”. Praksa im je iznajmiti svoju kuću ili stan te od tog novca i više nego dobro žive na jugu Vijetnama. Zbog jeftinih cijena i mogućnosti ekonomskog ulaganja u biznis postaje sve privlačniji zapadnjacima. Saigon je poznat i po noćnom životu. Znaju se zatvoriti i cijele ulice da više ne mogu prometovati motorna vozila te to postaju mjesta hedonizma i zabave. Mnogi Vijetnamci čim vide da ste stranac na takvim mjestima vas počne nuditi drogom mada postoje stroge kazne po tom pitanju. Kanabis se može nabaviti na ulici i tijekom dana kod bakica koje prodaju cigarete na svojim drvenim stolovima. Policija to dopušta jer ne žele se baviti sitnim “prijestupima”.
Phu Quoc je otok koji se nalazi oko 45 minuta letom aviona zapadno od Saigona te je najveći otok Vijetnama. Nalazi se u tajlandskom zaljevu te na sjeveru otoka jasno se mogu vidjeti obrisi Kambodže koja ga svojata. Otok ima oko 100 tisuća stanovnika te je temperatura malo niža nego u Saigonu i ne bi trebala prelaziti 30 stupnjeva. Otok je dug nekih pedesetak kilometara te u širinu ide i preko 25 kilometara na nekim mjestima što znači da svakako trebate iznajmiti motor. Cijena po danu iznosi 30 kuna. Ako ćete se dati u istraživanje otoka sigurno ćete dnevno prođirati i preko 100 km ali gorivo se plaća oko 6 kuna po litri.
Na otoku se dosta očito vidi problem koji Vijetnam ima a to je zbrinjavanje otpada. Plaže koje se nalaze ispred velikih hotela i turističkih mjesta jako su čiste i uredne ali iz moje perspektive tu more baš i nije najčišće jer sam uspio zamijetiti na par mjesta ispuštanje otpadnih voda u malim količinama direktno u more. Plaže na kojima žive lokalci u svojim skromnim improviziranim montažnim kućicama one su pune otpada ali more je poprilično čisto i odlično za kupanje. Za pronaći i čistu plažu i more treba se malo vozikati motorom i doći na plažu Bai Sao na primjer. Otok ima oko 150 kilometara obale i uz malo strpljenja naci ćete dobro mjesto za kupanje.
Otok je jako popularan među Rusima stalno se čuje ruski jezik, meniji u restoranima i kafićima su na ruskom. Mnogi od tih lokala su i u vlasništvu Rusa, ali imaju svoga lokalca tko im je partner i tko vodi posao za njih dok oni preuzimaju profit. Takav način rada doveo je do dizanja cijena na otoku te i nije jeftin onoliko koliko i kontinentalni Vijetnam. Vijetnamci su jako loši s engleskim, ali potrudit će se uz google translate pomoći vam. Zanimljivo je da na Phu Quocu odmah će prevoditi na ruski jer jednostavno praktički ruski državljani su ga “kolonizirali”.
Na otoku se nalazi najdulja žičara na svijetu duga preko osam kilometara koja vozi od juga otoka preko manjih otočića sve do velikog vodenog parka koji se tamo nalazi. Iz ptičje perspektive jasno se vidi kontrast Vijetnama. Kuće lokalnog stanovništva izgledaju dosta skromno dok s druge strane vidite cijele apartmanske komplekse koji tamo stoje za strane turiste, a i mnogi još su u gradnji. Phu Quoc će za pet godina sigurno biti dosta izgrađeniji nego je sada. Ne može se ne primijetiti cijela apartmanska naselja i novi umjetni gradovi koji se grade te će biti tu u svrsi turizma.
Daleko od svih tih turističkih kompleksa, ali i gradića gdje žive lokalci na sjeveru otoka nalaze se mala ribarska sela koja vam daju dojam kao da ste došli u neko novo neistraženo mjesto. Putevi neasfaltirani i pješčane ceste vozite se između zelenih gustih krošnji i ponekad pored vas prođe motor obližnjih žitelja. Ribarski zaseoci nastali od improviziranih kuća izgrađenih od lima i drveta. Jako skromno, ali ujedno veoma i spokojno. Daleko od užurbanosti svijeta žive mirno sretno i zadovoljno. Široki osmjesi poglavito djece uvijek te dočekaju i pozdrave jer rijetko se tu zateče stranac.
Dong Dong glavni je mjesto u otoku i vrvi životom. Po danu ima poznatu tržnicu na ulici koja se nalazi uz more gdje se prodaje svježa riba i rakovi, povrće, voće, perad, meso nema čega nema… Prodavači okupiraju cijelu ulicu koja je inače cesta te je praktički zatvore za promet. Policajci tu i tamo prođu na motoru i upozoravaju prodavače da se vrate u dopuštene gabarite jer inače će platiti kaznu. Čim ugledaju policiju svi ostali pomalo oslobađaju cestu, ali brzo se vrati na uobičajene pozicije čim policija prođe. Kad se mrak spusti zaživi i noćni market koji postane mjesto okupljanja lokalaca i stranaca te mnogi uživaju u raznim vijetnamskim specijalitetima i street foodu.
Otok je poznat i po farmi bisera koje uzgajaju u moru tako da u malu školjku umetnu malo zrnce pijeska i onda godinama strpljivo čekaju da bi biser nastao. Papar također raste na otoku te je bitan izvozni proizvod koji se sa svojih plantaža izvozi dalje u svijet.
Vijetnam u ožujku nije bio toliko pun turista koliko zna biti uobičajeno u to vrijeme godine zbog korone. Da se primijetiti da zapadnjaci u velikoj većini ne nose maske dok lokalci u većem broju nose. Taksist me čak upitao zašto mi zapadnjaci ne nosimo maske, a ja mu nisam uspio dati pravi odgovor. Vijetnam iako graniči s Kinom u to vrijeme nije imao preko stotinu slučajeva zaraze dok danas ima nešto više od dvjestotinjak. Vijetnamci su jako disciplinirani i to pokazuju u borbi s virusom te bi svakako savjetovao svima kad korona prođe da posjete Vijetnam. Ja se svakako planiram vratiti jer ostao mi je neistražen centralni i sjeverni dio Vijetnama.
