Iako često putujem, Azerbejdžan je prva azijska država koju sam do sada posjetio, ali bez obzira na geografski položaj dojma sam da se država želi predstaviti kao europska. U prilog tome ne ide samo činjenica da se Azerbejdžan natječe u mnogim europskim natjecanjima kao što je Eurosong, sportska europska prvenstva i slično, već i arhitektura koja često podsjeća na francusku te zapadnjačko ponašanje stanovnika prijestolnice.
Napisao: Matej Stipeljković
U Baku sam dospio slučajno i to u organizaciji udruge NAYORA (The National Assembly of Youth Organizations of the Republic of Azerbaijan) koja je u suradnji s udrugama iz drugih država Europe i Azije organizirala konferenciju na temu socijalnog poduzetništva pod pokroviteljstvom Erasmus+ programa i Europske komisije. U organizaciji su sudjelovale udruge iz Hrvatske, Gruzije, Bugarske, Makedonije, Turske i Grčke, a na konferenciji su sudjelovali ljudi iz privatnih poduzeća, ali i iz državnih poduzeća te NVO-a. Put, smještaj i hrana kao i PCR test te viza za sve sudionike financirani su iz samog projekta, što je i obično slučaj za projekte takvog tipa.
Erasmus+ program nudi razne prilike mladima, ali ne samo mladima, da otputuju na konferencije, treninge i kratkotrajne razmjene (u pravilu 7 do 15 dana) u države Europe te neeuropske države koje sudjeluju u Erasmus+ programima. Za sve su navedene projekte u pravilu financirani transport, smještaj i hrana, samo je potrebno na vrijeme aplicirati i biti spreman upoznati nove ljude i nove kulture te izdvojiti slobodno vrijeme.
Na konferenciji je sudjelovalo osam Hrvata i svima je to bilo prvi put u Azerbejdžanu, a kako to inače biva prvih dan dva državljani iste zemlje se uglavnom drže zajedno. Svi sudionici bili su smješteni u hotelu u centru Baku-a, a prvi u hotel smo došli mi, sudionici iz Hrvatske i to nešto nakon ponoći. Zbog restrikcija vezanih za COVID-19, koje su vrlo slične našima, prvi obrok u Baku-u bio je preko jedne od aplikacija za dostavu hrane koje se koriste i u Europi.
Drugi naziv za Baku je grad vjetra i odmah je bilo jasno zašto, vjetar svih sedam dana nije prestajao, a na momente su bili udari na kakve ni mi u Dubrovniku nismo navikli. Srećom to znači i rijetku kišu pa smo većinu slobodnog vremena mogli nesmetano istraživati grad. Hrana u restoranima nije skupa i uglavnom se radi o mesnim jelima s dodatkom šipka ili višanja, a vegetarijanci, osobito vegani među sudionicima konferencije u Baku-u se definitivno nisu dobro proveli. Konobari su vrlo ljubazni, ali u većini slučajeva zaborave dio narudžbe ili donesu nešto pogrešno, što im ja osobno nisam zamjerao, ali nezgodno je kad umjesto jedinog vegetarijanskog jela na meni-u donesu meso, a kad im se na to ukaže njihovo je opravdanje: “nemamo namirnice za naručeno jelo pa smo donijeli ovo…” Očigledno ne razumiju pojam “vegetarijanac” i potpuno im je nejasno zašto bi itko odbio meso. Hrana jest nešto jeftinija nego kod nas, međutim neka pića su nevjerojatno skupa, pa cijeđena naranča košta oko 35 kn, a turska kava 20 kn, tako da večera u restoranu košta kao i u Hrvatskoj. Jedino drastično jeftino u Baku-u bile su taxi usluge, pa tako vožnja od cca 25. min košta oko 13 kn. Promet u gradu je kompliciran i konfuzan, a razlog tome je vjerojatno to što je većina vozačkih dozvola kupljena na crnom tržištu.
Azerbejdžan se, barem vizualno, razvija nevjerojatno brzo, a razlog leži u velikom prirodnom bogatsvu naftom I plinom. Baku je prepun monumentalnih čuda arhitekture, a najpoznatiji su Heydar Aliyev centar (nazvan po bivšem predsjedniku, a iz zraka bi trebao izgledati kao njegov potpis) te Flame towers (tri nebodera koji podsjećaju na plamen). Baku ima I staru gradsku jezgru čiji su dijelovi pod zaštitom UNESCO-a, a spoj te dvije arhitekture vrlo je zanimljiv. Ipak grad je za moj pojam previše čist i sterilan te ostavlja sliku lažne urednosti što priliči nekakvim diktaturama čiji je cilj prikazati svijetu kako se dobro u državi živi. U razgovoru s ljudima koji o toj državi znaju nešto više saznao sam da ostatak države ne izgleda tako dobro, a da prosječan stanovnik ne živi ni blizu toliko dobro koliko se čini sudeći po izgledu glavnog grada.
Budući je država još uvijek u ratu s Armenijom, glavni grad je prepun nacionalni zastava, ali i zastava Truske i Pakistana koji su njihovi najvažniji suradnici, te slika poginulih vojnih dužnosnika, Također u blizini centra nalazi se veliki park vojnih trofeja koji je prepun otetih armenskih vojnih vozila, naoružanja, vojne opreme, zastava i plakata.
S obzirom da je spojiti letove za Hrvatsku bilo gotovo nemoguće mi smo lejteli iz Budimpešte, a i ti letovi su rijetki, pa je tako naš tim ostao zadnji u hotelu. To nam je dalo dovoljno slobodnog vremena da odradimo jednodnevnu turu koja je uključivala posjetu:
Gobustanu – nalazište crteža u stijenama starih oko 6000 godina
Indijski hram vatre – izgrađen na mjestu gdje je svojeveremeno izgarao prirodni plin na površini zemlje. Izgrađen od strane Indijaca, štovatelja vatre.
Yanardag – 10 metara dugačak zid iz kojeg izlazi zapaljeni prirodni plin i tako posljednjih 4000 godina, a očekuje se još barem 500.
Vulkani blata – prirodni “izvori” blata u obliku vulkana, bogati naftom, mineralima I plinom. Blato se može koristiti kao kozmetika jer zbog svog sastava pozitivno utječe na kožu.
Džamija Bibi-Heybat
Neki moj zaključak bi bio da je Azerbejdžan sekularna država islamskog svijeta koja se pokušava približiti zapadu, a u isto vrijeme ratuje sa susjednom Armenijom. Ljudi su vrlo ljubazni prema turistima, ali loših ugostiteljskih navika, a baš kao i sve turističke zemlje gledaju kako zakinuti turista (pokušali su mi prodati nešto za 16 manata, a na proizvodu piše cijena 12). Zanimljiv spoj stare i moderne arhitekture, međutim previše sterilan i uredan pa ne ostavlja neki duboki utisak. Jedino po čemu se vidi da smo na istoku/orijentu jest promet koji me ni malo ne privlači, stara arhitektura te simpatični setovi u kojima se poslužuje turska kava i lokum.
