Nisam jedna od onih osoba koja je oduvijek htjela posjetiti taj grad zvan New York. Da mi braća ne žive tamo, sigurno ne bih otišla ni sada. No, je li mi drago što sam bila, i je li mi se svidjelo? Ne mogu lagati da jest, a niti sakriti.
Kad me Igor pitao da mu u jednoj riječi kažem kako mi je bilo, taj riječ je bila “predobro”. Budimo iskreni, ako i vi, kao ja, niste nigdje normalno putovali dvije godine, svugdje bi vam bilo dobro, a kamoli ne u New Yorku. Moja mama i ja smo bile toliko sretne da smo se jedva ukrcale na avion za Ameriku u Beogradu. Od krivih papira doktora za Covid, do nedostatka sličnih, te straha da naših 10ak litara maslinovog ulja, pelina i meda neće proć u avion, umalo smo zakasnile. Od tog dana pa do kraja našeg ostanka tamo, bile smo sretne kao dvije male djevojčice kada odu na izlet usred lijepog dana.
Vrijeme u Americi nam je bilo divno, za sve koji se misle kada bi išli, a ne vole zimu ni snijeg, poput mene, idite u proljeće. Iza ljeta je sigurno lijepo, sve ovisi volite li više kada priroda oko vas cvijeta ili kada lišće pada. Ja sam dijete proljeća, i same temperature, koje su nas pratile, su nas nevjerojatno činile sretnima. Prave Dalmatinke ovisne o suncu su i u New Yorku došle na svoje.
Ogroman je to grad, svi znamo tu činjenicu, ali kada vam netko počne objašnjavati kako je organiziran po distriktima, kako im ulice nemaju nazive, već postoje ULICE i AVENIJE, koje se križaju i imaju brojeve od manjih prema većima te po njihovom rasporedu se snalazite. Znate ono u filmu kada čujete:”Meet me at the 5thAve-34 Street?” E to vam je to, i stvarno ima smisla kada ne morate pamtiti imena kraljeva, spisatelja, i sličnih titula.
Ja sam tu došla radi familije, ali budimo iskreni, došla sam u stvari zbog hrane. I sigurno ću morati doći još koji put jer nisam probala sve, a stvarno sam jela kao prasica. Sama činjenica da sam se udebljala 4 kile, što se meni rijetko kad događa, govori kako sam puno jela i malo se sekirala. Od afričke, meksičke i američke kuhinje, do japanskog sladoleda i jamajkanskog piva, tu nema čega nema. Ovdje je hrana možda skupa u trgovinama, ali što oni kupe za 1000 kn u supermarketu sa svojom plaćom, mi nećemo nikada. To me možda malo ljutilo, no to je nažalost tako i van naše kontrole. Pa sam onda samo nastavila kupovati, i jesti, i uživati.
Kip slobode je toliko mal da sam možda čak malo zažalila što sam tamo otišla, iskreno svi smo došli ispod njega, slikali se i otišli. No Ellis Island do njega je bio imigracijski centar u Americi i moja mama je strašno uživala učiti o početku povijesti ove države koja se gradila ne na toj jednoj naciji, nego na mnogim drugima, kao i na ovoj našoj hrvatskoj.
Jednako kao što Amerikanci vole naše kamene kuće i zidine, tako sam i ja obožavala promatrati njihove kuće i zgrade od cigli s onim poznatim stepenicama za bijeg od požara.
Zapravo, divljenja svih nas koji putuju po svijetu su jednaka, to nešto novo i drugačije što vidiš pred sobom te toliko oduševljava da misliš da je nešto najljepše na svijetu. Gradovi poput New Yorka doista nude skoro sve: glazbu po parkovima, energiju toliko različitih ljudi i nacijama po ulica, raznoliku kuhinju, nevjerojatnu arhitekturu prvo po veličini, pa onda po zanimljivosti. Mama je slikavala sve i svakoga, od policajaca koji joj izgledaju da su ispali iz “Policijske Akademije” do momka u rozim gaćama roze kose koji joj je presladak, no ja sam joj ipak morala objašnjavati da to sve neće ljudima baš biti tako “simpa” kao što je njoj.
Ja volim tu raznolikost, što Dubrovnik ima preko sezone, ovdje je tako stalno i svugdje, i uvijek mi je bilo zanimljivo gledati sve te ljude. Iako si svaki dan u moru stranaca, meni je ipak bio najbolji osjećaj taj što sam tu bila sa svojom obitelji, s kojom bi svaku noć, kada bi prošetali desetke kilometara, popila par čaša crnog vina i smijala se uz “Lud, zbunjen, normalan” dok ne bila zaspala od umora.
Sve to silno pješačenje po Central Parku, Chelsea Marketu, Soho i Upper West Side, muzejima od Guggenheima do prirodoslovnog s dinosaurima, posjeta kockarnicama u Atlantic Cityju, do posjeta rodbini u Philladephiji i pjevanja sa skupinom crnaca u subwayu jer nas je ponijela atmosfera i jer smo to jedva čekale doživjeti, sve je to bilo nešto prelijepo jer kada ne putuješ, a voliš to i navikao si, onda ti ovo dođe kao ogromna doza adrenalina i serotonina, i ukratko ti restarta život kada si najmanje očekivao.
Amerikanci su dragi, pristupačni, iako smo svi mi sigurno nekada imali kontakt s njima, a neki od nas skoro svakodnevno tijekom sezone, ja s njima volim raditi bez obzira što smo u puno stvari jako drugačiji. U New Yorku sam doživjela toliko puta da su mi žene prišle na ulici samo da bi meni ili mojoj mami rekli kako smo lijepo obučene i da im se sviđa naš outfit. Sad se samo zapitajte, kada se to vama dogodi ili kada ste vi zadnji put nekome na cesti dali kompliment kada ste pomislili na to? Ljudi bi rekli da oni baš i ne razmišljaju puno, a ja bi onda rekla da mi razmišljamo i previše, a kažemo premalo, pogotovo nekih malih, lijepih stvari poput ovih.
Ako budete išli u New York, znajte par stvari: naći pravu, dobru kavu će biti teško, no kada ju nađete, piti espresso u gradu punom smućkanih pića kojima ne znaš ni nazive ni sastojke, okus će biti još bolji. Isto kao za zidine, nosite dobre tenisice, faktor i vodu, a možete i koji dec vina za popit u Central Parku, jer tamo se može stati satima, ne raditi ništa, i osjećati se top. Ljudi su pristojni, promet je fijasko, malo je gužva i glasno, ali zbog toga i idete u New York. Pitate li se da li se isplati, od jedne osobe koja baš i nikada nije htjela ići tamo, odgovor je DA. Ja ću ići opet, nadam se i van New Yorka, jer mislim da svaka zemlja ima nešto lijepo što mi nemamo, ali tek kada dođete tu i provedete neko vrijeme, shvatite što mi IMAMO.
Ja ću se uvijek sjećati svog brata kada bi se nakon posla vratimo doma u 8 sati navečer, skinuo robu odmah kraj vrata jer se u njoj ne sjeda na kauč zbog prljavog subwaya, i na putu do tuša bi se samo nasmijao i rekao: “American dream.” Upravo taj moj brat jedva čeka da se vrati u svoju domovinu jer koliko god da mu je New York dao i još uvijek pruža, nema nema do doma. Kao ni meni.
