Iva Laterza Obuljen naša je mlada sugrađanka, umjetnica, čija je prva samostalna izložba “Putanje” otvorena prošlog tjedna u Sponzi. Studirala je umjetnost i arhitekturu u Americi, no onda na sedam godina “zaustavila” svoj život. Vratila se u Dubrovnik i uz oca svakodnevno njegovala majku. Tad sam je upoznala na jednom od sastanaka udruge skrbnika o oboljelima od Alzheimerove bolesti i fascinirala me ova mlada žena, koja je usprkos vrlo teškoj situaciji zračila s toliko energije, ljubavi i optimizma. Nakon smrti majke, Iva je nastavila svoj studij umjetnosti na prestižnom Goldsmithsu u Engleskoj. Protekla godina u njezin život donijela je velike prekretnice na poslovnom i privatnom planu. Diplomirala je, udala se, otvorila je prvu samostalnu izložbu, a uskoro će i sama postati mama.
Na pitanje tko je prvi primijetio njezin talent i sjeća li se možda nekog trenutka ili događaja koji je odredio njezin izbor, kroz smijeh odgovara.
-Nitko me nije primijetio. Nisam fatalist i ne vjerujem da jedan fatalan događaj određuje moj život. Kao dijete bila sam odličan kolorist, i radila sam uvijek što sam htjela u svim aspektima mog odrastanja. To mi je bilo svojstveno. Postoje ljudi koji precizno akademski crtaju, ali se nikad ne ostvare kao umjetnici, možda čak i završe akademije, ali imaju karijere kratkog vijeka. Morate biti voljni prodrijeti u neke dublje slojeve samog sebe i znati se nositi s tim, a ako se ne znate nositi s tim, barem u tom procesu stvoriti kvalitetne umjetničke radove. Umjetnička karijera je sudbinski predodređena, to je nešto neizbježno, i ako se tome opirete, opet se vratite na točku A. I sve kreće iz početka. Da zaključim, mislim da nitko nije primijetio moj talent, vjerojatno su još uvijek u čudu.
Iva je rođena 1986. u Dubrovniku, gdje je odrasla i završila osnovnu i srednju školu. 2010. upisala je studij umjetnosti i arhitekture na Sveučilištu Nebraska-Lincoln u SAD-u, pa potom i školu slikarstva School of Visual Arts-New York u sklopu koje je otvorila svoju prvu samostalnu izložbu još 2011. I upravo je New York imao presudnu ulogu u njezinom izboru.
-Najjači zov umjetnosti sam osjetila u Americi, kad sam prvi put posjetila New York, četvrt Chelsea 2009. i vidjela izložbu Petera Halleya u Mary Bone galeriji, on je tada bio dekan slikarstva na Yaleu. Njegove slike su odisale disciplinom, inteligencijom i strašću prema boji. To je bio prijelomni trenutak za mene, kad sam odlučila da je umjetnost moj put, a ne nužno arhitektura.
Onda se u životu ove mlade djevojke dogodila velika prekretnica. Premda nitko to od nje nije tražio, ona je prekinula studij i vratila se u Dubrovnik. Njezina majka oboljela je od Alzheimerove bolesti. Sedam godina njezin je život bio na neki način zaustavljen, a svi oni koji imaju iskustvo ove bolesti u vlastitoj obitelji, znaju koliko je to zahtjevno i da naposljetku kvaliteta života takvih bolesnika ovisi samo i isključivo o njihovim skrbnicima, odnosno obitelji. Nakon majčine smrti, Iva je nastavila tamo gdje je stala, a je li joj to bilo teško, nakon svega?
-Nije mi bilo teško nastaviti—to mi je ustvari bilo najlakše—nastaviti sa životom, nakon što sam se fizički odmorila nekoliko mjeseci. Sad živim i više nego punim plućima i zadovoljna sam. Najteže mi je bilo gledati majku dugo bolesnu i brinuti su za nju u tom stanju. Trik je da ne dopustite da vas nosi struja sjećanja, jer se inače “utopite”.
Iva Laterza ispričala nam je kako je živjeti s Alzheimerovom bolesti
2019. upisala je magisterij umjetnosti na Goldsmithsu s fokusom na slikarstvo i fotografiju na Sveučilištu u Londonu, gdje je uspješno magistrirala u rujnu 2021. Koja je razlika između studija u Hrvatskoj i u Engleskoj? Zašto se odlučila baš za taj studij?
-Unatoč pandemiji iz magisterija sam izvukla maksimum. S obzirom da je program practice based (baziran na praksi), prostor u kojem radimo je bio otvoren čak i tijekom lockdowna. Imali smo sve diskusije s profesorima u interakciji jedan na jedan, kao i u grupama od 6 ljudi. U Hrvatskoj nikad nisam studirala, pa se razlikama nisam ni opterećivala. Uvijek je u meni tinjala želja, studirati negdje drugdje i taj instinkt sam pratila. Ovaj studij je poznat, prestižan, rigorozan, intenzivan i pomalo rock n roll, s ambicioznim umjetnicima iz cijelog svijeta. Profesori su u svojoj kritici nemilosrdni, a na umjetniku je da nađe svoje mjesto i za njega se izbori—mislim da to najviše poštuju. Imponiralo mi je kad su me primili.
Godina iza nas za tebe je i na poslovnom i na privatnom planu bila izuzetno uspješna. Magistrirala si, udala si se, sad čekaš bebu i upravo si otvorila samostalnu izložbu u svome Gradu. Što si nam predstavila na toj izložbi “Putanje”?
-Predstavila sam dva ciklusa. Jedan je nastao 2019./20., a drugi je tijekom 2021./22. Oba dva su nastala tijekom mog školovanja na Goldsmitshu i naknadno u Dubrovniku. Prvi je okarakterizan disciplinom i strogim upravljanjem procesa, dok je drugi suprotnost tome – gubitak kontrole, koja je postala moja katarza. Ali oba su dva procesa fundamentalna za moju umjetničku praksu i umjetničko ostvarenje, i međusobno se prožimaju.
Izložba se zove “Putanje”. Životna, odnosno umjetnička putanja je ustvari uvijek samo jedna, ali nam je potrebno više polaznih točaka, prehodanih i proživljenih puteva dakle putanja, da bi ostvarili tu jednu sveobuhvatnu koja je zapravo kozmička. Za opširniju analizu možete posjetiti izložbu i pročitati odličan tekst u katalogu kustosice Jelene Tamindžije Donnart, koji se ujedno nalazi i online na mojoj stranici www.ivalaterza.com. Suradnja s Jelenom se razvila organski i iznimno je produktivna. Dio našeg kreativnog tima, je i talentirana Kristina Mirošević iz Bonsenjo kreativne agencije, zaslužna za dizajn kataloga i plakata. Za tehničku podršku je zaslužan Kristijan iz UGD-a, moj suprug i naravno tata. Bez njih ne bi bilo moguće realizirati ovu zahtjevnu izložbu. Ovim putem bi se zahvalila i Lei Ðurović Ruso koja je otvorila i oplemenila izložbu.
Dosad si izlagala i drugdje? Kakvo je to bilo iskustvo? Kakve su reakcije publike na tvoje radove?
-Jesam, u Londonu i Amsterdamu tijekom prošle i ove godine. Za mladog umjetnika je bitno da se afirmira mimo države i kulture kojoj pripada, i bude dio globalnog dijaloga, i da o svojim radovima promišlja i u tom kontekstu tj. kako su oni relevantni. Radovi su prepoznati, i publika je zainteresirana.
Gdje slikaš? Imaš li svoj atelje?
-Slikam u prostoru koje je svojevrsno bio, i još uvijek jest, u funkciji stolarije, suprugovog pokojnog djeda Trojana u Čelopecima. To je genijalan prostor, ustvari san svakog umjetnika. Strop je visine 4 metra. Vrata duljine 5 metara se otvaraju prema prirodi. Idealno za radove tj. slike velikih dimenzija. Vjerujem da ću se jednom u tom prostoru posvetiti i skulpturi. Tu se i dan danas nalaze mašine za obradu drva, koje su još uvijek u funkciji. U budućnosti to će biti isključivo prostor gdje ću stvarati, tvornica kulture. Kad radim tu osjećam poseban mir i energiju koja je produktivna. Tijekom trudnoće slikala sam u svom domu da bi izbjegla izlaganje prašini, kemikalijama, a i hladnoći zimi.
Što te inspirira?
-Arhitektura, urbano okruženje, promišljanje o određenim životnim situacijama, ekonomskim i povijesnim procesima, intenzitet svijetla i boja iz prirode, glazba. Svi ti elementi se zapravo sintetiziraju u jednoj slici. Bavim se apstrakcijom. Privukla me jer u njoj postoje aspekti koji su univerzalni i oslobađajući, to je jezik koji svatko možeš iščitati na svoj način, nema pogrešne interpretacije. Kroz apstrakciju se sintetiziraju i moje emocije, psiha, intelekt pa čak u moja fizička spremnost i kao posljedica stvara se kompleksni umjetnički rad. To je proces u koji me ispunja kao umjetnicu. Također, me privukao i aspekt puta u nepoznato sa svakom novom slikom. Energija stvaranja u apstrakciji je toliko moćna da me često odvede u neočekivanom smjeru, i tjera me da promatram i osluškujem sliku kako bih je realizirala.
Kakvi su ti planovi za budućnost?
-Posvetiti se svojoj umjetničkoj praksi i obitelji paralelno, bez kompromisa, i nekim poslovnim i umjetničkim strastima koje dijelim sa suprugom.
