Kad se njezino ime ukuca u internetske tražilice, prvo što se pojavi je Miss Adria, no naša sugovornica nije manekenka, ona je psihologinja u lapadskoj školi, koja se i nakon diplome nastavila obrazovati u svojoj struci. Pa premda bi mogla biti model, ona se posvetila pomaganju drugima i to najviše onima najmlađima. Svakom djetetu može se u određenoj mjeri pomoći, smatra Sumejja Brković te dodaje kako je jako bitno u ranoj dobi primijetiti poteškoće kod djece i odmah djelovati.
Sumejja Brković rodila se u Dubrovniku. Odrasla je u Lapadu, gdje i danas živi. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu završila je psihologiju, a trenutno pohađa petogodišnju edukaciju iz kognitivno-bihevioralne psihoterapije. Za psihologiju se odlučila još u drugom razredu opće gimnazije.
-Tad mi je psihologiju predavala profesorica Suada Salčić, koja nam je približila na jedan lijepi način, a bila je i izvan nastavnih sati na raspolaganju za dodatna pitanja. Oduvijek sam se htjela baviti nekom pomagačkom strukom, a od drugog srednje psihologija mi je bila jedina želja.
Odmah nakon što je diplomirala dobila je posao u lapadskoj školi, koju je i sama pohađala. A kako se snašla u praksi?
-Fakultet daje dobru teorijsku podlogu, ali iskreno bilo me je strah kako ću se snaći u radu s djecom, roditeljima i nastavnicima. U našoj je školi 520 učenika, a na njih su tek tri stručna djelatnika u punom radnom vremenu. Psiholog, pedagog i još dvije kolegice koje rade na pola radnog vremena. Po mojoj procjeni na ovoliki broj učenika trebalo bi nas u stručnoj službi biti barem 5 do 6.
Što sve radi psiholog u osnovnoj školi?
-Psiholog u osnovnoj školi ima širok raspon posla. Radimo na prepoznavanju i identifikaciji poteškoća u razvoju, poteškoća u učenju, emocionalnim problemima, prevenciji… Pri upisu u prvi razred možemo primijetiti neke veće ili izražajne teškoće i tu odmah predlažemo primjereni oblik školovanja. Riječ je o teškoćama iz autističnog spektra ili težim intelektualnim teškoćama.
Naš je zadatak primijetiti i one ne tako izražajne poteškoće, koje se sa zrelošću djeteta i uz podršku učitelja i stručnih suradnika mogu s vremenom umanjiti. Mi smo posebno važni za takvu djecu, da ih uočimo i da im na vrijeme pomognemo u prevladavanju tih poteškoća. Važno je u takvim slučajevima da se pravodobno djeluje. Na primjer pri upisu djeca često imaju grafomotoričke poteškoće, koje im kod pisanja i učenja mogu biti problem. To su i specifične teškoće kao što je disleksija, disgrafija i diskalkulija, koje se ispravnim i konstantnim radom s djetetom mogu ispraviti. Uz to iznimno je važna i prevencija.
Kako roditelji prihvaćaju činjenicu da im djeca imaju poteškoće, koje oni možda nisu ni primijetili?
-Nažalost često roditelji odbijaju prihvatiti da njihovo dijete ima teškoću. Kad se u nižoj dobi primijeti teškoća, lakše je ispraviti, ako se odmah krene s radom. No često proces uvjeravanja roditelja da dijete ima poteškoću dugo traje, pa se izgubi ono dragocjeno vrijeme. Roditelji trebaju shvatiti da je sve, što mi kao stručni suradnici predlažemo, za dobrobit djeteta. Oni često misle da će dijete u radu s psihologom i uključenjem u primjereni oblik školovanja biti stigmatizirano, isključeno. Ali to nije tako. Današnje školovanje omogućava djeci da postignu maksimum u granicama svojih mogućnosti. Nekad roditelji odmah pristanu i onda se rezultati vide.
Čini se kako je je u školama sve više i više djece sa poteškoćama. Je li to baš tako i ako jest koje su poteškoće u porastu?
-Nakon korone i online nastave primijetio se porast anksioznosti i pad motivacije u učenju. To su teškoće koje nisu prije korone bile izražene.
Imamo dosta djece s intelektualnim teškoćama i s teškoćama iz autističnog spektra. Nisam sigurna je li se broj te djece povećao ili smo mi postali osvješteniji pa takvu djecu danas integriramo u redovni sustav obrazovanja, dok su prije bili isključeni u posebnim ustanovama. Danas je naglasak na tome da se obrazovanje prilagođava djetetu, prije je bilo drugačije. Djeca su se prilagođavala obrazovanju, pa tko može, može, tko ne može… Mi danas ranije prepoznajemo poteškoće kao što su disleksija, disgrafija…Prije takva djeca nisu bila zamjetna u školskom sustavu. Često bi ih se proglašavalo lijenima, smatralo nemotiviranima za učenje, a oni su imali teškoću s kojom se sami nisu mogli nositi.
Kad govorite o povećanju anksioznosti što to konkretno znači?
-Anskioznost kod djece smo primijetili u porastu psihosomatskih problema. Boli glava, boli stomak, a nema nekog fizičkog razloga. Također dio djece imao je panične napade prije ispitivanja. Bili su dugo u online načinu nastave pa se izgubio se taj kontakt uživo. S obzirom da smo sad duže vrijeme u „starom normalnom“, došlo je do pada tih poteškoća. No mi kao stručni tim smo i dalje tu na raspolaganju. Često oni dođu sami i traže pomoć. Učimo ih tehnike opuštanja, prije ispitivanja razgovaramo s njima, umirimo ih. Takva vrsta anksioznosti se kontinuiranim radom može lako otkloniti.
Međuvršnjačko nasilje često je tema u medijima, no u Dubrovniku nismo imali takvih tema. Kakva je situacija u dubrovačkim školama?
-Međuvršnjačko nasilje se događa u svim školama, a ponekad nam takve situacije, na žalost, prođu ispod radara, jer se često ne događaju u krugu škole, nego iza škole na druženjima. Moramo osvijestiti djecu da je važno prijaviti nasilje. Vrlo će rijetko žrtva, a počinitelj sigurno neće, prijaviti nasilje, ali su zato bitni promatrači, djeca koja su vidjela nasilje. Vrlo je važno da netko od promatrača prijavi nasilje. I iz mog iskustva mogu reći da djeca dolaze i prijavljuju. Mi nakon prijave razgovaramo sa žrtvom, s počiniteljem i s promatračima. Ako je došlo do fizičkih ozljeda uključujemo medicinsku pomoć i policiju, naravno i roditelje. Roditelji teško prihvaćaju da je njihovo dijete počinitelj nasilja.
Potičemo prijavljivanje nasilja, jer se na taj način pomaže i žrtvi i počinitelju, koji je često i sam žrtva nasilja ili od strane vršnjačke skupine ili, na žalost, u obitelji. Znali smo doći i do takvih saznanja. U takvim situacijama pomažemo i žrtvi i djetetu koje je počinitelj nasilja, ali i pasivnim promatračima. Ako se na nasilje ne reagira šteti se svima, jer se onda i žrtvi i počinitelju nasilja, ali i promatračima šalje poruka da je nasilje normalno. Roditelji često djeci žrtvama nasilja govore da budu jaki i da izdrže, ali to nije dobro. Ni dijete ni odrasli ne trebaju trpjeti nasilje. Djeca takve poruke roditelja shvaćaju kao: „ ja moram trpjeti nasilje i tako ću ojačati“. To je kriva poruka jer trpljenje nasilja neće nikoga ojačati.
U tijeku je Tjedan psihologije u kojem aktivno sudjelujete, koja je Vaša ovogodišnja tema?
-Tjedan psihologije ove je godine tijekom praznika, pa smo ga produžili i na sljedeći tjedan. S učenicima 6. razreda u školi ćemo raditi radionice na temu emocija. Primijetila sam da učenici u toj dobi emocije ljutnje i tuge, a posebno dječaci tugu, ne znaju adekvatno izraziti. Ljutnju dosta dječaka i djevojčica ne zna kontrolirati. Kad osjećaju ljutnju često je ispoljavaju na društveno neprihvatljiv način, vikanjem, nasiljem, ispadima. Kroz radionice ćemo raditi tehnike opuštanja, koje će im omogućiti da se u trenutku kad ih preplave takve emocije pokušaju smiriti i na drugačiji način ispolje svoju emociju. To je dugotrajan proces, ali mi imamo preventivni program, koji radimo na satovima razrednika s djecom tijekom cijele godine.
Postoje li neodgojiva djeca?
-Ne slažem se s time, smatram da se svakom djetetu može pomoći. U kojoj mjeri? To je drugo pitanje. Postoje teže odgojiva djeca, ali svima se u nekoj mjeri može pomoći. Tu su naravno iznimno važni roditelji, ako oni nisu suradljivi i ako nisu dio tima, ako negiraju teškoću, tu će teško biti napretka. Kad postoji dobra suradnja rezultati ne izostaju.
Nosite li Vi svoj posao doma?
-Često posao nosim doma, razmišljam kako djeci pomoći, pripremam se za individualne satove. Ponekad ima i tih teških obiteljskih situacija, koje ne možete zaboraviti. Često me preplave ti dječji osjećaji jer je empatija uvijek prisutna. No imamo mi i stručna usavršavanja na kojima učimo kako sami sebi možemo pomoći.
U slobodno vrijeme, Sumejja se druži s prijateljima, ide u teretanu, u šetnje, a omiljena zabava joj je Pub kviz. Uz posao u školi te honorarni posao pri Centru za socijalnu skrb te učenje za edukaciju psihoterapije, koja traje čak pet godina, ne ostaje joj puno vremena. Kad se njeno ime ukuca na tražilicu, prvo se prikaže Miss Adria, iako se nikada nije bavila manekenstvom.
– Prijateljica s fakulteta me prijavila i nagovorila da pošaljem fotografije. Bilo je to online natjecanje 2016. Glasovima publike postala sam Miss Adria. Natjecanje se trebalo sljedeće godine održati uživo u Dubrovniku, ali nije se nastavilo. Bilo je to zanimljivo iskustvo, ali nisam baš taj tip da bih mogla hodati pistom i pozirati pred fotoaparatima, više volim pomagati ljudima.
