Ivo Vidak iz Konavala na Drugoj nacionalnoj izložbi goveda buše, koja se održala u Gospiću prošli tjedan, osvojio je prvu nagradu. Između 50-ak primjeraka ove autohtone pasmine krave iz cijele Hrvatske, ova konavoska postala je pobjednica. Nije ni čudo, kad se Ivo od djetinjstva bavi uzgojem životinja, a trenutno na svom gospodarstvu uzgaja preko 100 krava te oko 350 ovaca, jednako toliko koza te 14 konja, nekoliko magaraca i mazgi. Posjetili smo ga u Konavoskom polju gdje je u najam od države dobio oko 60 hektara zapuštene zemlje, koju su njegove životinje pretvorile u pašnjake.
Od djetinjstva se bavim uzgojem životinja, a ozbiljnije sam počeo nakon Domovinskog rata i to baš uzgojem buše, koja je tada bila gotovo nestala s našeg područja. A to je jako zahvalna životinja, prilagođena našem terenu. Daje malo manje mlijeka, ali je meso vrhunske kvalitete. Nije to krava koju možete držat u štali. Ona treba prirodu, kretanja. Zato su moje krave svaki dan na paši i jako su zdrave, ništa im osim soli ne treba dodavati u prehranu. Sve što im treba nađu u prirodi, priča mi Ivo dok pijemo kavu na Grudi.
Zvon mobitela prekida razgovor. Koze su pobjegle, treba ih vratiti. Krećemo u polje sa njegovim džipom i dok se vozimo po uskim makadamskim putovima prepunim lokava od kiše, Ivo mi objašnjava, koji su kriteriji da bi krava buša postala dobitnica nagrade za naj govedo.
-One ne smiju bit više od metar i 18 centimetara. Visina metar i tri do metar i šest cm je idealna. Trebaju imati oko 240 kilograma žive vage, crni rep. Ne smiju biti šarene nego jednobojne i imati pravilne rogove, čunku malo zaobljenu, slično srnećoj. Imam ja i drugačijih, ali one ne mogu na natjecanja, što ne znači da nisu lijepe i posebne. Imam jednu tigrastu kravu, koja nosi 1000 godina star gen. Imam ih svih godina starosti jer svaka buša jednom godišnje daje jedno tele. Imam i više bikova, ali uvijek se zna koji je glavni. On oplođuje i brani svoju poziciju prvog mužjaka stada.
Ivo ima još i 350 ovaca dubrovačke rude, također gotovo izumrle autohtone pasmine, ali i jednako toliko koza, svih boja, jer mu se baš tako sviđa, da su šarene. Tvrdi kako sve njih pozna i kako je svaka njegova životinja drugačije osobnosti, kao i ljudi.
– Životinje ne podnose zatvoreno, sve su vanka. Pasu po danu na polju u ogradama, a uvečer idu doma, na veliki pašnjak, kraj poluotvorenih štala. Same biraju hoće li unutra ili vanka. Uglavnom biraju spavati vanka. Koze i ovce će kad osjete da se sprema nevrijeme poć u štalu, krave uglavnom neće. Buše se i same kote, i to ne u štali, nego najčešće vanka. I velika je razlika kad se tele okoti u prirodi i kad se oteli u štali. U prirodi se odmah digne na noge i podoji, u štali to traje nekoliko sati.
Posla ima puno. Jer sve te životinje ujutro treba izmusti. Treba iz izvesti na pašu, pregledavati, brinuti se za njih. Ja imam puno iskustva, pa znam prepoznati što im treba, ali nije to lagan posao. Treba ga voljeti, a ja ga volim, kao i svaku moju životinju.
Ivo je imao puno problema s vukovima i čagljevima. Prije sedam godina tijekom ljetnih mjeseci izgubio je 110 životinja, koje su zaklali vukovi, no i tome se domislio, pa tako u posljednje dvije godine, vukovi zaobilaze njegova stada.
-Ogradio sam sve pašnjake armiranom žicom, ali što je još važnije nabavio sam kučke, čistokrvne turske kangale. Sam sam ih dresirao i sad oni čuvaju stada u parovima. Nevjerojatni su to kučki, vjerni stadu, a dobroćudni. Tako su privrženi stadu koje čuvaju. Svatko može doć i pomazit ih, ali nitko ne smije ući u stado ili ukrasti nešto iz stada. Ako krave krenu slučajno kroz ovce, oni će ih raščistiti i rasporediti. Oni su takva genetski razvijena vrsta za čuvanje stoke, ali sam imao baš sreću da sam potrefio dobre kučke. Stalno se ljeti kupaju u kanalima uz rijeku i sami ujutro svoju marendu nose na pašu i tamo jedu. Pravi su pastiri. Imali su nekoliko okršaja s vukovima i otjerali su ih. Kad su oni uz životinje, ne treba se bojati.
I stvarno svojim sam se očima uvjerila, kako su ovi ogromni psi umiljati, ali i kako spretno vraćaju koze na pravu livadu i tjeraju ih prema štali. Posao uzgajivača stoke nije lagan, ali je Ivu najdraži, no u proljeće vremena za ništa drugo nema.
–Kad se ove počnu janjit, stalno sam s njima. Treba im pomoć i bit uz njih, za razliku od krava one ne mogu same. Imam i pomoć. Uz mene je na OPG-u zaposlen i jedan mladić Mario, koji baš zna oko životinja. Pomognu i moja djeca i djeca od brata, kad mogu od svojih obaveza i kad ima puno posla, ali ne znam baš tko će me naslijediti, šali se Ivo.
Osim nabrojenog ima on i 14 brdskih konja koji sami žive u konavoskim brdima i dva, tri puta mjesečno dođu doma.
-Konji žive u prirodi, zdravi su i ljeti dođu doma, pa ih jašimo, a evo i za sv. Antuna tradicionalno ih upregnemo u kare i idemo s Grude u Pridvorje. Ma njima ne treba ništa do slobode. Sami u prirodi nađu sve i hranu i sve što im treba. Nisu nikad bili bolesni niti su se ozlijedili. Priroda je čudo, ona nudi sve i životinje se u njoj bolje snalaze, nego u štali.
Ivo svoje životinje ne može prodavati za meso u našoj županiji, jer je prva klaonica u Splitu. Zato prodaje žive životinje, a osim za meso i za uzgoj. Njegova supruga Katija zadužena je za sirenje, proizvode mladi sir: kozji, kravlji, ovčji. I kaže Ivo, ako radiš sve kako treba i voliš ovaj posao, lijepo se može živjeti.
Konavosko polje nekad je davno bilo obrađeno, a bilo je i stoke, sad je velikim dijelom zaraslo u makiju, dok su parcele koje je Ivo uzeo u zakup kroz nekoliko godina, djelovanjem prvo koza i konja, potom ovaca i krava, postale pašnjaci.
