Ljudi u nekom gradu najčešće žive zato što u njemu žive kvalitetno, ali i zato što u njemu mogu obavljati sve svoje potrebe pa tako i raditi, zaraditi, educirati se i napredovati u svojoj struci i u svom poslu. Urbanizmom se usklađuju različiti interesi u istom prostoru. Zato nema uspješnog prostornog plana bez tri osnovna činitelja: građana, gospodarstva i lokalne uprave, tvrdi profesor emeritus Tihomir Jukić, arhitekt, urbanist koji se 40 godina svog radnog staža, na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejzažnu arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, bavio upravo planiranjem i preobrazbom gradova. S njime smo razgovarali o Dubrovniku, urbanizmu, novom GUP-u i razvoju našeg i općenito gradova budućnosti.
Dubrovnik je u očekivanju sveobuhvatnih izmjena i dopuna Generalnog urbanističkog plana (GUP) i Prostornog plana uređenja (PPU). Građani očekuju velike promjene na bolje, više zelenila i javnih površina, manje betona i zgrada koje strše, bolju regulaciju prometa. Što Vi, kao urbanist, mislite o prostoru Dubrovnika i njegovom budućem razvoju?
-Suvremeni smjerovi razvoja grada vraćaju se na postavke koje je Dubrovnik stoljećima baštinio, a koja se može sažeti u jednu riječ „samoodrživost“. Danas u planiraju je najbitnije da grad osigura za svoje građane hranu, vodu i energiju, te se racionalno odnosi prema svom prostoru. To su potpuno drugi prioriteti nego oni koji su bili važni prije 10, 15 ili 20 godina. Vratimo se u povijest. Dubrovnik je nastao kao odgovoran grad na temelju Statuta, građevnih pravila, a gradski oci znali su da se grad mora sam prehraniti, pa su kupili otoke, Konavle, Pelješac, koji su im to omogućili. Tradicija planiranja razvoja grada u Dubrovniku je postojala stoljećima, a mi bismo je danas mogli opet iznova naučiti i primijeniti. Jer svima su danas puna usta održivosti, a Dubrovačka Republika bila je upravo to – „samoodrživa“, zato jest tako dugo trajala i odolijevala izazovima povijesnih događanja.
Administrativne granice između općina i Grada, koje imamo danas, nastale su kao dio tzv. „izbornog inženjeringa“, s ciljem da se grad što više smanji, a rubne općine rašire. Takva administrativna podjela diktira i prostorne planove, koji smanjuju mogućnosti cjelovitog planiranja grada i njegovog utjecajnog prostora. Ako ćemo se voditi pravilima urbanizma u planiranju postoji grad i njegovo funkcionalno tj. utjecajno područje bez obzira na administrativne podjele. Na taj način treba gledati budućnost grada, i ja se zalažem za takvo funkcionalno planiranje, a da preskočimo umjetne administrativne granice. Republika nam tu treba biti primjer i model. Budućnost Dubrovnika ne rješava se samo na prostiru Grada u svojim granicama, nego na prostoru cijele dubrovačke regije jer je to njegovo utjecajno područje.
Grad Dubrovnik na vrlo uskom području treba pomiriti više različitih potreba. Činjenica je da turizam utječe na prekomjernu gradnju, nedostupnost stambenih prostora za mlade, dok s druge strane donosi i značajne prihode. Kako sve to uskladiti?
Ljudi u nekom gradu žive zato što u njemu žive kvalitetno, ali i zato što u njemu mogu obavljati sve svoje potrebe pa tako i raditi, zaraditi, educirati se i napredovati u svojoj struci i u svom poslu. Urbanizmom se usklađuju različiti interesi u istom prostoru. Zato nema uspješnog prostornog plana bez usklađena tri osnovna činitelja: građana, gospodarstva i lokalne uprave, a mi urbanisti imamo zadatak zadovoljiti i uravnotežiti upravo ta tri interesa, kako bi neki grad dobro funkcionirao.
GUP treba zadovoljiti društveni, ekonomski i okolišni element grada. Jer, ako u gradu nema ljudi, sve propada. Ako nema zdrave ekonomije, ljudi odlaze, a ako je okoliš devastiran u njemu nije ugodno živjeti, pa ljudi idu tamo gdje se ugodnije živi. Dakle sve je to povezano i turizam i građani i okoliš. Prostorni plan treba naći ravnotežu svih triju segmenata.
Uvijek sam podučavao svoje studente na fakultetu da nisu oni ti koji crtaju planove, nego oni koji vode dijalog između raznih segmenata društva, recimo gradske uprava, investitora i građana. Jako je tanka ta ravnoteža između različitih dionika u gradu. Urbanistički plan treba biti sklad između investitora, bez kojih razvoja nema, lokalne uprave i njezinog plana razvoja, u koji se investitori trebaju uklopiti, ali i građana koji u tom gradu žive. Za mene je to održivost, termin koji danas svi koriste, a mnogima nije uopće jasno što on znači. On se ne odnosi samo na okolišnu održivost tj. odnos prema prirodnom okolišu.
To što ste sad izložili jako lijepo zvuči, ali koliko je to u praksi sa sadašnjim administrativnim propisima provedivo?
Danas prema našoj relativno lošoj zakonskoj regulativi to je teško provedivo, a rezultat je neadekvatan postupak planiranja prostora. Dosadašnji Zakon nije zadnje desetljeće dopuštao izradu novih planova, nego izrade pete i desete po redu izmjene i dopune, često i parcijalne.
Ponekad se to radi na način da investitori, vlasnici parcela, daju svoje zahtjeve što bi negdje izgradili i napravili pa se onda to pritiskom na lokalnu samoupravu i nezainteresiranošću građana sve ucrta u plan, a da se ne sagleda jedna ukupna slika, kako određeni sadržaji utječu na naselja i ljude koji tu žive.
Urbanisti za to koriste jedan grublji izraz tzv. „uplanjivanje“, a to je da u postojećem planu rade ciljane izmjene koje često ne pridonose kvaliteti prostora i života u njemu.
Loše je što imamo državni plan UPU na svim razinama prostora (država, županija, naselje), a on je provedbene razine, pa država može nešto mijenjati na svim razinama iako je sadržaj uskog interesa, a lokalna i regionalna uprava često ne mogu odgovarajuće utjecati na to.
Morate shvatiti da urbanizam i prostorno planiranje prvih 20-ak godina postojanja naše države nisu bili baš jako popularni i često su stavljeni sa strane. Mi nismo imali drugu stranu s kojom bismo vodili dijalog. Ni državna, ni lokalne uprave, ali ni građani nisu bili zainteresirani za tu temu na način koji bi se očekivao od njih. Na najvišoj razini u Ministarstvu graditeljstva, odluke o prostornim planovima donosili su i sad donose određeni stručnjaci, često bez adekvatnog sudjelovanja u tim procesima predstavnika urbanista, strukovnih udruga i Hrvatske komore arhitekata. Sve se to počelo mijenjati na bolje kada su se građani snažnije počeli uključivati u te procese i brinuti za prostor u kojem žive, a ne samo za svoju parcelu. Počelo je to s prosvjedima u Varšavskoj ulici i Cvjetnom trgu u Zagrebu, i u drugim gradovima, pa tako i u Dubrovniku borbom građana za Srđ. Odjednom smo u procesu planiranja prostora dobili kvalitetne sugovornike i u građanima i u gradskim upravama, a investitori nisu više tako bahato provodili svoje ciljeve.
Naša aktivnost kroz Hrvatsku komoru arhitekata u zadnje vrijeme je jaka, pokušavamo postati partneri Ministarstvu prostornog planiranja i graditeljstva, kako bi korigirali sustav planiranja i razdvojili strateško prostorno planiranje od provedbenog, te unaprijedili zakone, pravilnike, vrste i način donošenja prostornih i urbanističkih planova, jer ovo što smo do sada imali bilo je u nekim segmentima neadekvatno i nije bilo najbolje za planiranje i zaštitu prostora.
Mnogi će urbanisti isticati kako se grad razlikuje od sela upravo po javnim prostorima. Koliko su u planiranju grada i zašto važni upravo javni prostori?
-Javni prostor je najbitniji dio ne samo grada, nego jednog stambenog okruženja i društvene zajednice. To je prostor druženja, komunikacije, koji razvija osjećaj pripadnosti.
Kad se planira neko naselje, javni prostor treba biti element koji ga spaja. Taj prostor mora postojati, nebitno je li to neki trg, igralište, park, bitno je javnim prostorom povezati sve segmente nekog naselja, jer se na takvim prostorima prirodno onda razvija zajedništvo, susjedstvo u kojem je onda ugodnije i ljepše živjeti i odgajati djecu.
Dokaz važnosti tih javnih prostora je Novi Zagreb. Riječ je o zgradama izgrađenim preko Save, u jednom drugom društvenom sustavu, ali jako dobro uklopljenim u velike javne prostore koji ih okružuju. Tako ti kvartovi u Zagrebu, prema istraživanjima postaju traženiji za stanovanje od posljemenske zone u Zagrebu, koja je nekad bila „in“ sa svojim urbanim vilama, ali bez odgovarajućih nužnih javnih sadržaja. Ljudi su shvatili koliko je život lakši i bolji kad su ti društveni sadržaji blizu.
Recezent ste sociološke studije, koja će biti podloga, uvjetno rečeno, novog dubrovačkog GUP-a. Možete li s nama podijeliti neke detalje i svoja razmišljanja?
Ne nisam bio direktno uključen u izradu tog plana, ali ono što vidim i što je jako pozitivno jest da će se izmjene i dopune temeljiti na izrazito kvalitetnim studijama, osobito na studiji, koja se po prvi put na takvoj razini radi u Hrvatskoj. Radi se o sociološkoj studiji, koja je pri kraju izrade, a čiji sam recenzent i mogu reći da ono što sam do sada vidio je izrazito kvalitetno. U njoj se prostor grada sagledavao na različitim razinama. Prvo je bio sastanak neovisnih stručnjaka iz urbanizma, prometa, povijesnog nasljeđa, koji su dali svoje viđenje prioriteta. Nakon toga isto je napravljeno s dubrovačkim stručnjacima. Isto je napravljeno i s udrugama civilnog društva te predstavnicima građana. Dakle na nekoliko potpuno različitih razina i drugačijih mišljenja pokušalo se prikazati ono što je bitno za grad u budućnosti. Osim prostornog širenja, bitna je društvena, prirodna i ekonomska održivost. Uskoro će biti predstavljanje te studije. To je model na koji se trebaju ugledati i drugi gradovi. Koliko znam također su izrađene konzervatorska i krajobrazna studija. Sve te studije su podloge za kvalitetan Prostorni i Generalni urbanistički plan. Koliko će se on i realizirati ipak ovisi o političkoj volji.
Znate li možda kad bismo mogli ugledati prijedlog plana?
Nisam, ponavljam, direktno uključen, no mislim da je trenutno nastao zastoj zbog trase brze ceste Osojnik – Zračna luka. Ona mora biti u prostornom planu i GUP-u, a predložena trasa je po nekim informacijama naišla na oštro protivljenje građana, ali i Grada Dubrovnika.
Što Vi mislite o brzoj cesti poviše izvora Omble?
Kao urbanist s dugim iskustvom, moram reći da jednu takovu prometnicu nije problem tehnički izgraditi na način da se spoji točka A i točka B. Pitanje je što će ona donijeti u prostoru. Cesta ne smije biti samo najefikasnije rješavanje prometnog problema, ona mora doprinijeti i stanovnicima i gradu općenito. Treba vidjeti kako će ona utjecati na zaleđe, na obalu, hoće li stvoriti nove ambijente, hoće li biti ugodna oku, ne smije se gledati samo kao tehnički element, nego doprinos cjelokupnom prostoru i ambijentu.
Gotovo svi arhitekti u Hrvatskoj bili su njegovi studenti, a s novijim generacijama profesor Jukić pokrenuo je i nove praktične projekte urbanističkih radionica na terenu od kojih se jedna održavala i u Dubrovniku, gdje su u studenom i predstavljeni odabrani radovi studenata, koji su dali svoje ideje i prijedloge rješavanja dubrovačkih prostornih problema.
Jedan od ciljeva ovih urbanističkih radionica koje je pohađalo 130 studenata Arhitektonskog fakulteta, koliko ih sudjeluje u njima, u konačnici dobiti barem 20-tak novih budućih urbanista. Jer možemo mi mijenjati zakone, no ako nemamo stručnih ljudi, tko će nam voditi brigu o prostoru i raditi na izradi prostornih i urbanističkih planova? Mislim da smo u tome uspjeli.
Na prvoj godini diplomskog studija radimo temu grada u širem prostornom smislu. Dosad smo radili terenske radionice u Vukovaru, Petrinji, Šibeniku i sada u Dubrovniku. Bojao sam se da bi Dubrovnik mogao biti pretežak zadatak za studente, jer niti ja nisam bio siguran da bih bio sposoban riješiti probleme prometa u Dubrovniku bez odgovarajućih podataka na najkvalitetniji način. No oni su se upustili u istraživanje i planiranje i dali puno novih, svježih ideja za prostor Dubrovnika, a što smo imali priliku i prikazati na izložbi u Lazaretima.
Naglašavam kako nije riječ o službenim planovima, nama je cilj da naši studenti isčitaju sve planove, dobiju uvid u prostor i probleme na terenu te usvoje osnovna pravila urbanizma. Urbanizam je važan za svaki segment života, pa Dubrovnik se najčešće prezentira na urbanizmu povijesne jezgre. Svatko se u svome gradu najviše ponosi nekim djelom arhitekture, a dobra arhitektura uvijek je dio konteksta prostora, a posredno i rezultat dobrog urbanističkog planiranja.
Grad nam je bio prekrasan teoretski model, prvo da studenti zavole ono čime se bave, a drugo da prođemo sve te teme koje su izrazito važne i da studente pripremimo za njihov budući posao. U Gradu Dubrovniku našli smo na izvanrednog partnera koji nam je to omogućio dolazak studenata i nastavnika u Dubrovnik uz sudjelovanje kvalitetnih stručnjaka sa dubrovačkoga područja. Bez toga se sigurno ne bi mogli upustiti u tako opsežan posao, a nadam se da će studentski projekti doprinijeti svojim idejama za budući razvoj grada.
Zanimljivi su bili i studentski radovi na temu Gruža, kao novog gradskog središta.
U drugom semestru radili smo temu novog središta grada. Gruž nam se pojavio kao dio grada koji se danas nesustavno rješava pojedinačnim planovima, a koji bi u budućnosti s obzirom na praznine industrijskih prostora, kao što je TUP, Radeljević i Remiza, mogao postati buduće središte u kojem će se građani ugodno osjećati. Postoji jedna šala da je ljeti: povijesna jezgra Dubrovnika nažalost, idealna ali za izbjegavanje. Tu će morati doći do promjena prema elitnom turizmu jer ovako dalje jednostavno ne ide. Izgubit će se svaki šarm življenja u zidinama. Jedno od provokativnih pitanja je bilo: „A što nakon turizma?“. Cilj je bio podizanje kvalitete života, pa smo studentima dali kao zadatak Gruž kao buduće životno središte grada, a što su uspješno realizirali u svojim radovima. Dali smo im punu slobodu, koju će vjerojatno, nakon fakulteta vrlo rijetko ili nikada više imati na takav neobvezujući način.
Kako to mislite?
Problem je kad mladi arhitekt završi fakultet, odmah se „stavlja u kalup“. Radi u malim biroima, ono što mora. I nikad više nema tu mogućnost, kakvu ima na fakultetu, da razmišlja o gradu, o prostoru budućeg središta grada, o velikim zahvatima. Mlade arhitekte treba pustiti da lete, a možda kasnije iz toga nikne i neka dobra ideja koja se može primijeniti u praksi i napraviti veliki pomak. Cilj nam je bila buduća vizija razvoja grada za 10, 20, 30 godina. Ono što bi svaki ozbiljan grad već trebao imati u svojoj strategiji razvoja, a što u Hrvatskoj gradovi uglavnom nemaju. Što se tiče Dubrovnika ne trebamo mi daleko ići. Samo pogled u povijest Dubrovačke Republike ili naših sela, koja bi se danas nazvala suvremenim 15-ominutnim gradićima, dovoljna je da vidimo što nam treba za kvalitetan život u budućnosti. A budućnost grada se treba temeljiti na odnosu Grada, njegovih otoka i zaleđa. Polazište su povijesno nasljeđe, tradicija i kulturni pejsaž, a budućnost – održivost prostora koja podrazumijeva i modernizaciju prostora uvažavajući sva tehnička dostignuća koja omogućavaju kvalitetan život i zadržavanje građana u svom Gradu.
