Povodom Svjetskog dana borbe protiv tuberkuloze, a u okviru programa Priče iz Ragusine, Dubrovačke knjižnice organizirale su, 24. ožujka u Znanstvenoj knjižnici, predavanje prim. dr. sc. Antuna Cara, dr. med. „Tuberkuloza u dubrovačkom društvu od 1825. godine do sredine 20. stoljeća“.
Okupljene je uvodno pozdravila voditeljica Zbirke Ragusina Matija Nenadić.
Tuberkuloza je zarazna bolest koju izaziva Mycobacterium tuberculosis. Izvor infekcije je bolesnik koji ima plućnu tuberkulozu ili tuberkulozu grkljana. Bolest se prenosi kapljičnim putem kada bolesnik kašlje, kiše, pjeva ili pljuje. Mycobacterium tuberkuloze patogen je za čovjeka već tisućama godina. Stoljećima se smatralo se da je tuberkuloza konstitucijska bolest, nasljedna bolest (Franciscus Sylvius), da se radi o tuberkuloznoj ili skrofuloznoj dijatezi, da nastaje poremećajem ljudskih sokova (humoralna teorija) tzv. diskrazije. Smatralo se da nastaje poremećajem prehrane, ulaskom demona u tijelo (njemački liječnici), sumnjalo se da je ipak zarazna (Girolamo Fracastoro).
Robert Koch (1843-1910) s pomoću mikroskopa i savjeta Paula Ehrlicha otkriva 1880. bacil tuberkuloze. To objelodanjuje Berlinskom fiziološkom društvu 24. ožujka 1882.
Rezistentna tuberkuloza je ona tuberkuloza kod koje bolesnik izlučuje TBC bacile otporne na jedan ili više antituberkulotika. Godine 2017. tuberkuloza je izazvala 1,3 milijuna umrlih kod HIV negativnih osoba i još 300.000 umrlih od tuberkuloze kod HIV pozitivnih osoba. Ova bolest u industrijskom dobu u 18. i 19. stoljeću zove se i „bijela kuga“.
Smrtnost od tuberkuloze doživljava svoj vrhunac tijekom 19. stoljeća da bi postupno opadala početkom dvadesetog stoljeća, a takva tendencija nastavljena je sve do pedesetih godina 20. stoljeća, s izuzecima ratnih razdoblja. Ona je i u Dubrovniku najviše pogađala najproduktivniji dio društva. Koliko su socijalne prilike dubrovačke sredine koja nije bila industrijska, a koliko mjere javnog zdravstva poduzete u tome razdoblju doprinijele padu smrtnosti, pitanje je ne samo dubrovačko, nego i svjetsko.
Jedan od najstarijih opisa tuberkuloze u Dubrovniku potječe od Amatusa Lusitanusa iz 1557. godine u kojemu daje sliku mlade djevojke iz Konavala oboljele od tuberkuloze.
U Dubrovniku su se i dalje za tuberkulozu tražila nadnaravna objašnjenja. Tijekom 19. stoljeća slabi mitski pristup bolesti, prema kojemu je ispijeno tijelo, podbuhlih očiju osjetljivih na svjetlo i iskašljavanje krvi posljedica vampirskog utjecaja. Umjesto toga, sve se više pozornosti posvećuje faktoru naslijeđa, konstitucije i načina života. Vjerovalo se da je tuberkuloza nasljedna bolest i da je dobijaju ljudi „po krvi“ u obiteljima koji imaju „tanku krv“. Kloroza je u to doba bila bolest mladih djevojaka, kako bi imale uski struk nosile su strašno čvrste korzete zbog čega je dolazilo do preraspodjele organa i teške anemije kod tih djevojaka. Izgledale su kao da imaju tuberkulozu.
U narodu je tuberkuloza imala mnogo naziva: sičija, jektika, sušica ili „perikoloza”, u Konavlima bio je „zla nemoć’“, „dubrovačka bolest”, „plućni katar”. Termin tuberculosis pulmonis u Dubrovniku se koristi od 1866. U liječenju tuberkuloze najčešće su rabili poponac, sanseg, hajdučka trava, troskot , bosiljak, vrtni timijan, tetivika, kozalac, i druge biljke. Stoljećima se kao lijek rabila i kadulja, najviše kao uvarak. Za klimatsko liječenje tuberkuloze postoji interes dug 2000 godina, bilo je popularno i u Dubrovniku iz kojeg se išlo u zaleđe Dalmacije ili samog grada, u Konavle.
U svijetu u umjetnosti razvijala se kultura „estetiziranog raspadanja tijela“ , moderno je bilo „biti blijed i mršav“, tuberkuloza je „izromantizirana“. Susan Sontag objasnila je da se sama bolest smatrala „jednom od oblika bolesti ljubavi“. Imena teških bolesti, kakva je tuberkuloza, karcinom ili AIDS, imaju svoju magičnu moć i mnogi je ne žele ni izustiti. Samo ime bolesti izaziva strah i nelagodu, stigma, „konsumpcija” objašnjavala se potrebom za objektima ljubavi koji su nedostižni ili da bi se bolest mogla i izliječiti kada bi bolesnik mogao imati objekt svoje želje.
Vladimir Jurčić u „Hrvatskoj književničkoj sušici“, navodi da su od sušice u razdoblju od 1846-1936. umrli Stanko Vraz, Luka Botić, Lavoslav Vukelić, Andrija Palmović, Nikola Tordinac, Vjenceslav Novak, Josip Kozarac, Ivan Kozarac, Janko Polić-Kamov, slikar Miroslav Kraljević, Milan Vrbanić, Oskar Durr, Franjo Horvat-Kiš, Antun Branko Šimić, Đuro Sudeta, slikar Juraj Plančić, Dinko Šimunović. Većina je umrla mlada, ne napunivši 30. godinu.
Tuberkuloza u djelima dubrovačkih pisaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća nije imala romantičarsku fazu kao što je to bilo u svijetu ili Europi. Ivo Vojnović piše Maškarate ispod kuplja, a Mato Vodopić prozno govori o tuberkulozi u djelu Tužna Jele.
Za visoki mortalitet okrivljuje se veliki broj stanovnika na malom prostoru ili dijeljenje postelje, uz lošu stambenu higijenu. Odnos veličine stana i smrtnosti od tuberkuloze je obrnuto proporcionalan. Na primjer, u Beču su za širenje bolesti „okrivljavali“ vlagu i valcer. Dubrovačka općina donosi poseban pravilnik kojim se regulira zadaća redara u vezi s javnim zdravljem. Na ruku razvoju epidemije tuberkuloze išle su i nesređene higijenske prilike u gradu, u kojem su stanovnici povijesne jezgre u svojim kućama još držali kokoši, a otpadne vode su ponegdje išle otvorenim kanalima, pa je zbog smrada život na prvim katovima kuća Prijekoga bio nesnosan. Kod Dubrovčana u 19. i 20. stoljeću bio je prisutan strah od „kolpa od arije“, koji su okrivljavali za nastanak mnogih bolesti. Tom strahu od svježeg zraka bio je pridružen i „strah od kretanja“.
Tako dr. Orlić upozorava: „Prošetajmo malo skupa po Gradu ali ne između bogataških vila na Pilama, Lapadu, Pločama ili Placi Kralja Petra (Stradun) nego zalutajmo u one uske strme ulice na Prijeko i ispod sv. Marije… U tome se gnijezdu izleglo, odraslo i propalo pleme starog alkoholičara i njegova tri sina. U te mizerne kuće ne ulazi sunce, ali ulazi tuberkuloza i njezina srodnica škrofuloza“.
Poticaj za uvođenje novih pristupa liječenju tuberkuloze bilo je osnivanje nove dubrovačke bolnice, koja počinje s radom 1888. godine. U njoj se osniva isprva maleni paviljon za zarazne bolesti, nedovoljan za potrebe dubrovačkog stanovništva. Sve do nastanka novih zdravstvenih ustanova u kojima se moglo izolirati bolesnog pojedinca, najveći broj bolesnih liječio se u kućnim uvjetima i tako postajao izvor zaraze za zdrave ukućane. Nedostatak zdravstvene infrastrukture popravlja se u dvadesetim godinama 20. stoljeća, kada se utemeljuju antituberkulozni dispanzer, Dom zdravlja, „Morska kuća“, Oporavilište za djecu na otoku Lokrumu i sanatorij „Tiha“. Posebni odjel za plućne bolesti „Morska kuća“ stvara preduvjete za provođenje izolacije, jedne od najvažnijih mjera borbe protiv tuberkuloze. Pri gradnji „Morske kuće“, sanatorija „Tiha“ ili Oporavilišta na Lokrumu vide se utjecaji sanatorijumske arhitekture s velikim prozorima, sobama punim svjetla i zraka i zelenim okolišem.
Pad tuberkulozne infekcije u Dubrovniku u prvoj polovici 20. stoljeća ima složene uzroke: izrazita dispanzerska aktivnost, smanjenje broja kontakata zaraženih ljudi i zdravih, poboljšanje standarda, provedba javnozdravstvenih higijenskih mjera, izolacija bolesnih u „Morskoj kući”, slanje u sanatorije, poboljšanje uvjeta stanovanja, bolja prehrana, sigurnija dijagnostika, jačanje imunološkog sustava, prirodna selekcija kroz fenomen socijalnog imuniteta ili mogućeg pada virulencije bacila tuberkuloze.
Pozitivni učinak dispanzerske aktivnosti mogao bi biti važan i u pokušaju današnje borbe protiv tuberkuloze. Globalni trendovi pokazuju da tuberkuloza ponovno postaje veliki svjetski epidemiološki problem, a uz to problem je i pojava rezistencije na lijekove. Opasnost unošenja bolesti pojačavaju velike migracije ljudi prema Europi i Sjevernoj Americi, gdje bi iskustva dobro organiziranog dispanzerskog djelovanja mogla biti od velikog epidemiološkog značaja.
FOTO: Vedran Levi
