Na vrhu brežuljka iznad sela Popovići smjestila se grobljanska crkva sv. Đurđa. Selo se u arhivskim spisima iz 15. stoljeća spominje kao Sveti Đurđe, potom početkom 16. st. Crkovina da bi kroz 18. st. poprimilo današnji naziv Popovići (po obitelji vlasteličića Ratka Popovića).
Iz arhivskih se spisa također može vidjeti da je u 15. st. u Popovićima, tj. Sv. Đurđu boravio pop Radin, prezbiter Konavoske crkve (presbyter de Canali). Kada Dubrovačka Republika kupuje Konavle, sin popa Radina, Ratko Popović, uključen je u krug vlasteličića. Tako je 1429. godine Dubrovačka Republika prvotno odlučila da će se na zemlji desetine Svetog Đurđa izgraditi franjevački samostan, no te iste godine ipak je odlučeno da je prikladnija opcija današnje Pridvorje, budući da će tamo stolovati i konavoski knez.
Crkva sv. Đurđa jednobrodna je građevina s naknadno dograđenim trijemom i zvonikom na preslicu. Današnji izgled dobila je u 18. stoljeću, s raznim kasnijim sitnim popravcima. Danas se oko crkve nalazi desetak stećaka premda se u ranijoj literaturi navodi da ih je bilo šezdesetak. Stećci su ukrašeni biljnim viticama, životinjama, ljudskim figurama i dr., pa prema tome nastanak prvotne crkve možemo datirati i ranije od 15. stoljeća. Prema kazivanju lokalnog stanovništva, ispod pločnika crkve, ispred oltara nalazi se još jedna ploča s rimskim vojnikom i štitom te ploča s biskupskom kapom. Na jednoj nadgrobnoj ploči istočno od crkve uklesan je i štit vlasteličićke obitelji. U trijemu crkve kao spolija su ugrađeni dijelovi nadgrobne ploče na kojoj je bio ćirilični natpis. Uz crkvu se nalazi još nekoliko ćiriličnih natpisa, a datiramo ih u razdoblje od 13. do 14. stoljeća.
Do crkve se nalazi stara mrtvačnica izgrađena 1896. godine kad je Austrija naredila da treba mrtvace nosit na groblja te su pošpicali kamen do, jer se ondje sjedalo i primalo sućut.
No, na brežuljku gdje se smjestila crkva sv. Đurđa prvotno se nalazila kasnoantička utvrda. Drugim riječima, 1 000 godina prije nego je crkva nasjela na današnje brdo, tu se nalazila utvrda s cisternom, nešto poput nekadašnjeg Sokol grada. Jedan od razloga smještaja utvrde na ovaj brežuljak je činjenica da se neposredno ispod nje, prema jugu, nalazi pretpostavljena antička cesta Epitauro XX Resinum koju je nadzirala.
Na južnim padinama brežuljka, neposredno iza crkve još se uvijek mogu pronaći brojni ostatci tegula, opeke i fragmentirane keramike. Prema dosad pronađenom površinskom materijalu i arheološkim istraživanjima koji su prije 20 godina proveli Dubrovački muzeji u sklopu projekta Hrvati Crvene Hrvatske – korijeni, pokrštavanje i življenje do kraja srednjeg vijeka, pretpostavlja se da je utvrda u jednom trenutku služila kao refugij iz doba Justinijanova ratovanja s Ostrogotima u prvoj polovici 6. stoljeća.
Sačuvana cisterna na samom vrhu brda impozantnih je dimenzija. Pri izradi cisterne iskorištena je prirodna stijena te su joj dno i tri bočna kraka uklesana u stijenu, a samo je južni krak nadozidan i bačvasto dovršen. Cisterni se može pristupiti pomoću otvora na zapadnoj strani, a voda se može prihvatiti i kroz puco na istočnoj strani. Unutrašnjost je visine od 2 do 3 metra, duljine oko 5 metara, te širine 1,5 do 2 metra. Koliko je kvalitetno građena potvrđuje činjenica da se i danas voda gotovo cijelu godinu zadržava u njoj.
Prema kazivanju lokalnog stanovništva, ovo nije jedina cisterna na području Popovića. Ispod obližnjeg vrha Sv. Ilije nalaze se još dvije cisterne, velike otprilike koliko i ova na Sv. Đurđu. Moguće je da su nastale u isto vrijeme kada i cisterna na samoj utvrdi. U sjevernoj vali zvanoj Zacrkva, koja se nalazi između brežuljaka Sv. Ilije i Sv. Đurđa, dok se obrađivala zemlja, nađeni su ostatci tegula i keramičkih posuda s nagorjelim kostima, što upućuje da se tu vjerojatno nalazila rimska nekropola.
Objavljeno u Samonikle priče iz muzeja
