Njihova je baština umivena izvorskom vodom, koja hrani stoljetne platane, osunčana suncem, a sa svakog doca puca pogled od milijun dolara, na more i na Elafite. Barica me vodi puteljcima i skalama između međa i pokazuje mi svoje blago. A svaka je biljka, životinja, cvijet ovdje je njegovan s puno brige i ljubavi. OPG Beloč iz Trstenog ima dugu obiteljsku tradiciju vezanu za život na ovoj „bijeloj“ zemlji.
Uskom kamenom ulicom od crkve sv. Vida spuštam se u Trsteno, onaj dio ispod magistrale, gdje još nema kolnog puta, nema ni vodovoda, ali ih potok spašava. A živjeti tako blizu mora uz potok koji šumi, u starim kamenim kućicama orijentiranim na jug, nije baš jednostavno, ali je tako lijepo i mirno. Gospođa Barica Beloč u Dubrovnik je došla iz Zenice s 21 godinu, čuvati djecu od svoje rođakinje. I ostala je zauvijek, a rad na zemlji za nju je svakodnevnica, posao, ali i odmor.
-Nakon rata i izbjeglištva 1992. u lipnju smo se vratili doma. Nitko od nas, ni suprug, ni svekar ni svekrva, a ni ja nismo imali nikakvih prihoda i naravno da smo se uhvatili zemlje. Sjećam se da sam prvi put na placu pošla s košicem smokava, iste godine u kolovozu. Onda smo malo, po malo počeli saditi povrće: mrkvu, luk, blitvu, kupusi redovito ići na placu. Cijela je obitelj radila, a najviše moja svekrva Anka, koja je bila divna i jaka žena.
Pero Beloč, Baricin muž i poslom je bio vezan za cvijeće i zelenilo, pa je tako napravio veliki plastenik u kojem se uzgajalo cvijeće i ukrasno bilje. Iako ga nisam osobno upoznala na licu mjesta vidjela sam da ima zlatne ruke i osjećaj za lijepo.
-Moj muž voli raditi s rukama s drvom, s kamenom. Na svim jenašim baštinama napravio skaline da se s jednog doca na drugi može doći bez kruženja „brzom cestom“, šali se gospođa Barica.
Njihova je kamena kućica okružena cvijećem, koje cvijeta cijele godine u kamenima arlama, grastama, posvuda od margarićela, frezija, kamenog cvijeta, palmi raznih vrsta, ali tu su i starinske voćke.
-Mi Vam nikad nemamo zdjelu s voćem u kući, jedemo ga svježe ubranog sa stabla. Kad je koja sezona, tako i jedemo. Voće beremo za prodaju i za mermelade. Nema toga puno, ali to su sve starinske sorte koje smo sačuvali na imanju: kruškice, kriješve, jabučice, šipci i meni najdraže smokve. Kad je sezona smokava, ujutro ja odmah do stabla i najedem se, šali se ova vrijedna, a skromna žena, koja je u mladosti radila u turizmu, a nakon rata, a i danas redovito prodaje na placi.
Početkom trećeg mjeseca lani, placa je zatvorena, a iako dopunski posao, prodaja voća i povrća za ovu je obitelj važan dio prihoda. E tu je pomladak nastupio na scenu. Baričin i Perov sin, Nikša otvorio je FB stranicu i putem virtualne place ponudio proizvode OPG-a Beloč.
-Proljeće i jesen su naše sezone prodaje, ljeti napravimo stanku, što zbog odmora, ali i zbog suše i činjenice da ne možemo iz potoka, kojim se opskrbljuje cijelo selo navodnjavati baštinu koliko bi trebalo. Sad radimo i dostave na kućnu adresu po narudžbi, a ja isto idem i na placu. Ljudi koji naručuju preko Facebooka su ustvari naši novi klijenti, a na placi imam vjerne mušterije, koje godinama kupuju u mene. Jedno ne isključuje drugo, jer neki ljudi jednostavno vole doći, vidjeti, opipati i pomirisati ono što kupuju.
Puno je tu posla, a osim povrća i voća ova obitelj ima i kokoši, ali i dvije koze od kojih je jedna nedavno okotila čak tri kozlića. Sir prave za sebe, a jaja, kad ih ima viška također prodaju. Nešto dalje od kuće uredna je štala u kojoj su znatiželjne kozice, koje baš ništa nije omelo da poziraju pred fotoaparatom.
-Ima tu dosta livade za pašu, ali one su tvrdoglave i jake, pa kad sam sama doma stoje u štali. Ne vole se vezivat, pa bi mogle napraviti štetu. Kad su tu muž ili sin, oni ih vežu i onda one pasu, a ima, hvala Bogu dovoljno trave i grmlja.
Nedaleko je i osunčani poluotvoreni kokošinjac u kojemu se koke bezbrižno šetaju. A nedaleko je i kompostište gdje se ostatci bilja, pokošene trave pretvaraju u gnoj kojim se redovito gnoji njihova zemlja. Uz preradu kokošjeg i kozjeg gnoja, Barica priznaje treba ponekad dodati i nekih minerala koji nedostaju zemlji. Posla je puno, ali…
-Nama je to postalo sastavni dio života. Ja ne znam koliko vremena dnevno provedem radeći, jer ne brojim, za mene je to užitak i zabava i posao. Svaki dan ima nekog posla, ali kad se pripremaju narudžbe i za placu, onda smo svi troje tu. Svakome tko ima i najmanji dolčić, a dođe u neke godine, preporučila bih rad na zemlji. Vrt Vas diže. Divno je raditi na zemlji, saditi, uzgajati i na kraju ubrati i pojesti ono što ste sami uzgojili. Doživit neki uspjeh, osjećaj samozadovoljstva. Naravno zemlja nas uči da neuspjehe treba prihvatiti, uči nas i strpljenju. Mnogi bi htjeli više, brže i bolje, ali poljoprivreda je tvornica na otvorenom, ovisna o prirodi i događajima, koje često ne možete predvidjeti. Događa se da nešto od sjemena uzgajate i sve izgleda dobro, a onda dođe neka bolest i u par dana ostanete bez svega. To se događa i to treba prihvatiti i krenuti dalje. S druge strane, kad je krenula korona i kad smo gledali one scene pustošenja trgovina, mi smo bili bezbrižni jer smo imali svega doma, da nekoliko mjeseci ne trebamo ništa kupiti.
Prodaja ide dobro, ali 4 000 kvadrata obrađene površine ne može biti jedini prihod.
-Muž je u mirovini, sin radi, a poljoprivreda nam je dodatni izvor prihoda i užitak. Mi nemamo puno zemlje, a i sve radimo na ruke. Do naših baština nema puta, sve treba iznijeti na parkiralište na ruke, sve što donosimo treba snijeti. Netko tko ima veću površinu i dobar prilaz, može živjeti od poljoprivrede isključivo.
Placa je Barici najdraži posao, jer tamo osim što prodaje, susreće različite ljude, no pravila uvedena nakon korone i njoj i drugim prodavačima otežavaju posao.
-Prije smo svi imali svoja rezervirana mjesta i kupci uvijek znali gdje će koga naći. Sad nema rezervacija i da biste zauzeli svoje staro mjesto, treba na placu doć u tri ure ujutro. To se nekome čini suludo i nevažno, ali mi koji desetljećima idemo na placu, znamo i osjetimo razliku, kad prodajemo na svom starom mjestu i kad smo razmješteni negdje drugdje. Nadam se da će Sanitat shvatiti zašto je važno rezervirati mjesto i to ponovno uvesti, da i mi onda na placu možemo doći sa svitanjem, a ne u noći.
Sunce pomalo pada prema horizontu, a s baština na kojima rastu patate, bob, mrkva, blitva…mijenjaju se boje, nebo postaje narančasto crveno i vrijeme da napustim ovo divno imanje, koje je tako blizu grada, a tako čarobno sačuvano u svojoj seoskoj idili i miru.
